Komemoracija žrtvama II svjetskog rata i poraća na Radimlji, 2015.

 

Dana 16. svibnja 2015. u sklopu manifestacije Stolačko kulturno proljeće organizirana je na Radimlji kod Stoca svečana komemoracija i sv. Misa za sve poginule katolike hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu i poratne žrtve.

Na početku župnik don Rajko Marković, pozdravio je predvoditelja misnog slavlja, svećenike koncelebrante, te sve nazočne, naglasio svrhu ovog okupljanja i zahvalio svima koji su osjetili potrebu doći na ovaj hercegovački Bleiburg u Stocu, te navijestio redoslijed programa.

Komemoracija žrtvama II svjetskog rata i poraća na Radimlji, 2015.

Komemoracija je započela “Lijepom našom”, a nastavljena polaganjem vijenaca. Vjence na spomenik hrvatskim žrtvama položili su: načelnik općine Stolac, načelnici hercegovačkih općina, te nazočni predstavnici hrvatskih državnih i drugih instutucija, udruga među kojima su bili i predstavnici HKZ Troplet. Sve su to popratile prigodnom pjesmom dvije stolačke župne pjevačke skupine: “Vidoštačka kraljica” i “Angelus”. Oko spomenika poredali su se kao počasna straža, mladi iz stolačkog folklora: HKUD „Stolac“.

radimlja 2015_2

U 18,00 sati započela je sv. Misa, koju je predvodio u koncelebraciji 6-orice svećenika i đakona, don Đuro Bender župnik Gradine, a pod sv. Misom pjevao je župni zbor s Gradine. U nadahnutoj propovijedi don Đuro se osvrnuo na teško stanje hrvatskog naroda kroz čitavu njegovu povijest a pogotovo za vrijeme komunizma. Naglasio je da na ovom stratištu posebno slavimo Misu za brojne žrtve pogubljene od komunističkih zločinaca za vrijeme, a posebno poslije Drugog svjetskog rata, kad su hrvatski ljudi, pa i žene i djeca doživjeli masovne likvidacije poslije 15. svibnja 1945. godine.

radimlja 2015_3

O stradanju u Stocu možemo ponešto saznati iz nekoliko navoda iz knjige Blanke Matković: “Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini”:

Stolac je nakon Drugoga svjetskog rata postao jednim od ključnih raskrižja križnih putova u Hercegovini, a na tom je području Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava evidentirala najveći broj stratišta, od kojih je najznačajnije bilo na lokalitetu Radimlje. Stolačka stradanja ponajviše djelo zloglasnoga stolačkog poratnog suda, s kojeg vrlo malo osoba vratilo živo. U pismima što su ih žrtve iz donje Hercegovine nosile sa sobom na sud znalo je pisati: „Vamo ga ne vraćajte!“. Mnogi su noću nestajali iz stolačkih zatvora, a ujutro su čistačice nalazile samo njihovu krvavu odjeću. Osim toga papir o proglašenoj amnestiji u Stocu navodno je bio privremeno skriven.

O pojedincima i grupama „oslobođenika“ sa stolačkoga suda iz južnih krajeva informacije o oslobođenju dobivale su i njihove obitelji. I. Ljuban, koji je nakon rata bio državni službenik u Hutovu, svjedoči: „…meni je došao spisak, da je šest Menala pušteno iz logora i da dolaze kući, i to sve poimenice. Ja sam izvijestio obitelj, ali oni nikada nisu došli kući… Također mi je javljeno, da su pušteni iz zatvora u Stolcu četiri čovjeka…Mitar Marčinko…Katić… Za druge ne mogu se sjetiti kako su se zvali, uglavnom nakon par dana nađeni su pobijeni u ogradi iznad Bjelovića.“

 

Okupljeni puk razišao se dostojanstveno u tišini šaljući poruku svima odgovornima da se jednoga dana dođe do potpune istine o našim pokojnima i poginulima.