ZLATKO PINTER: MODERNI ANTIHRVATSKI MITOVI KAO TEMELJ SPECIJALNOG RATA

Hrvatska stvarnost bremenita je mitovima, ali ne mitovima koji uzdižu, veličaju i glorificiraju povijest hrvatskoga naroda i njegove velikane (moglo bi se čak reći da se mitovi te vrste kod nas baš i „ne primaju“ i da u odnosu na njih imamo odmak i zadršku), nego onim negativističkim čiji je cilj potpuno suprotan: obezvrijediti, omalovažiti, kompromitirati i oblatiti sve ono što jeste ili bi moglo biti pozitivno i afirmativno za našu naciju, kulturu i vjeru.

Takvi mitovi (ili crne legende) nastaju na različite načine – bilo da se u javnost proturaju smišljeno i uz pomoć razrađene metodologije sukladno doktrini specijalnog rata ili tako što se na već u društvu prihvaćene predrasude nadograđuju pojedini konstrukti. I u jednom i u drugom slučaju, njihova temeljna značajka ostaje ista, jer su u svojoj suštini satkani od LAŽI. Te pomno smišljene laži koje ponekad bivaju objeručke prihvaćene čak i od onih kojima su puna usta Hrvatske (i skloni su čak što više razmetati se svojim domoljubljem), dio su, dakle, ciljane strategije koja se zasniva na dobro poznatom Goebbelsovom modelu, po kojemu tisuću puta ponovljena laž na kraju postaje istina.

„Put u pakao popločan je dobrim namjerama“ – kaže jedna stara i istinita izreka koja u praksi potvrđuje upravo to: DA MNOGI TAKOZVANI DOMOLJUBI USLIJED SVOJE OGRANIČENOSTI I GLUPOSTI NASJEDAJU TOJ VRSTI PROPAGANDE I (NESVJESNO) SLUŽE KAO TRANSMISIJA I RASADNIK OTROVNIH LAŽI I OBJEDA, i još su pri svemu tomu – što je svojevrsni apsurd nad apsurdima – UVJERENI KAKO DOPRINOSE ŠIRENJU ISTINE I BORBI ZA BOLJITAK SVOGA NARODA!?

Ne bi li svakome citiranju bilo kakvih „istina“ ili tvrdnjama koje imaju stanovitu društvenu težinu (pogotovu ako je riječ o krajnje radikalnim tezama i stavovima), trebalo prethoditi istraživanje i utvrđivanje činjenica, a ne a priori prihvaćanje – po automatizmu i bez kritičkog odmaka – svega što se javno nudi ili servira kao na „buvljaku“ ? Većina nas će se složiti s time. Ali zašto se uglavnom ponašamo potpuno drugačije, mimo bilo kakve logike i smisla?

Ovom prigodom obradit ću samo jedan primjer, ali doista vrlo poznat i znakovit iz više razloga.

Malo je onih koji kroz posljednjih 10-ak godina nisu barem jednom čuli NAVODNE „PROROČKE RIJEČI BRUNE BUŠIĆA“, karizmatičnog hrvatskog revolucionara koji kao rijetko koja osoba iz recentne hrvatske povijesti i danas plijeni pozornost domoljubne javnosti i Hrvatima služi kao simbol otpora jugo-komunizmu i svijetli primjer žrtve za Hrvatsku.

” … Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne drzave da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako …

… No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?!”

(https://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/politika/prorocanstvo-brune-busica

 (objavljeno srpnja 2014. godine; istaknuo: Z.P.)

Prije navedenog citata, potpisani autor (Mile Prpa) kaže kako je to Bruno Bušić napisao „u jednom od svojih tekstova iz 1975.“

Eto i naših domoljuba iz “Hercegovina info”, i oni nasjedoše podvali (jer ne mogu vjerovati da bi svjesno i namjerno objavili laž ove vrste).

Ovakva formulacija „navođenja izvora“ (koji to nije – jer da je netko nešto napisao „u jednom od svojih tekstova iz 1975.“ ne znači ništa) sama po sebi budi sumnju i neminovno vodi zaključku da je autor teksta olako, po automatizmu prihvatio već toliko puta recikliranu i ofucanu tvrdnju zdravo za gotovo, a da čak nije proguglao, niti pogledao što o svemu kažu prijatelji pokojnoga Brune, dr Anđelko Mijatović, Rudolf Arapović i drugi.

Nije guglao ni Velimir Bujanec, kad je (onako površan, lakomislen i brz na jeziku kakav inače jest – uzdržao bih se daljnjih elaboracija), na svojoj facebook stranici prije par mjeseci također objavio isti citat potkrjepljujući ga dodatno svojim „umotvorinama“ i „argumentima“. Poslao sam mu e-mail vezano za tu objavu u kojemu sam mu skrenuo pozornost na pogrešku koju čini…i pogađate – nije mi odgovorio…Novinarske „veličine“ njegovog formata vjerojatno se nemaju vremena baviti nama običnim ljudima i „spuštati“ se na našu razinu i ja mu to ne zamjeram. Za mene je samo neoprostivo to da Bujanec, koji ima stanoviti utjecaj na javnost i pripada mojoj (domoljubnoj) struji (ili mi se barem tako čini), poput papige ponavlja mantru iz riznice komunističkih udbaških laži…i to laž koja je toliko puta reciklirana, da se već poodavno uvriježila kao istina i GOTOVO JE NITKO NE STAVLJA POD SUMNJU!?

A što nam govori ova konstrukcija pripisana Bruni Bušiću?

Između redova ispunjenih žestokim epitetima domoljubnog sadržaja (kako bi se pojačala „autentičnost“ upravo toga što stoji „između redova“), „Bruno nam govori“ ustvari, kako nismo sposobni imati državu, prije svega jer nismo čestiti. Mi, Hrvati smo, dakle, jedan pokvareni, grabežljivi, razbojnički, lopovski, banditski, pljačkaški nakot koji ne drži ni do čega pa niti do vlastite dobrobiti.

Temeljna je poruka: NE ZASLUŽUJEMO DRŽAVU, jer smo takvi kakvi jesmo.

Već na prvu, u svakomu tko išta zna o Bušiću i njegovom odnosu prema nacionalnom pitanju i hrvatskom narodu, takva poruka bi morala izazvati ozbiljnu sumnju i biti, naravno, podvrgnuta preispitivanju. ON JE POSLJEDNJI KOJI BI ZASTUPAO TU NEBULOZNU TEZU, JER SVOJ ŽIVOT JE POLOŽIO UPRAVO ZA SAMOSTALNU HRVATSKU I SVOJ NAROD KOJI JE VOLIO IZNAD SVEGA.

No, da najprije raspravimo: KAD SE POJAVILA TA LAŽNA „PROROČKA MISAO BRUNE BUŠIĆA“?

Jedan od naših (po mome osobnom sudu) najboljih novinara koje smo imali posljednjih desetljeća Milan Jajčinović, u jednome od svojih tekstova („DEKONSTRUKCIJA MITA, Lažnjaci o Bruni Bušiću, KRIVOTVORENI PROROČKI DESETERAC ZAKRILJEN JE AUTORITETOM HRVATSKOG REVOLUCIONARA“,

  Večernji list, 16.10.2010.;preuzeto iz: http://manjgura.hr/blog/laznjaci-o-bruni-busicu-kako-mala-laz-iz-malog-medija-postane-mit), pojašnjava okolnosti i genezu nastanka ovog konstrukta.

Evo jednog dijela teksta:

Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: ‘Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.’ I počne s citatom: ‘Da smo složni i čestiti…’ Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo. Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: ‘To je to!’ Mit ‘Tako je govorio Bruno Bušić!’ počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: ‘U Hrvatskoj nikad nije bilo gore’. Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat: ‘Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?” (Izvor: isto-)

Dakle, mit o „proročanstvu“ Brune Bušića, potekao je prije nepunih 10 godina i to od „naprednog“ i „progresivnog“ katoličkog svećenika (u jednom mandatu čak i narodnog zastupnika) don Ivana Grubišića.

Nek mu je pokoj vječni, no, ja sam pristaša teze po kojoj o mrtvima treba govoriti sve najbolje – ali samo pod uvjetom da to zaslužuju. Za don Grubišića bez imalo oklijevanja mogu reći, da je on za mene bio najobičniji POLITIKANT i to JEFTINI I PRODANI POLITIKANT, kojega su anarho-liberali i ljevičari koristili kao ideološku batinu kojom su tukli po Katoličkoj crkvi i svemu do čega ovaj narod drži. Njemu je bilo dopušteno sve – pa i politiziranje (iako je Crkva redovito prozivana upravo radi „miješanja u politiku“), samo zato što je to odgovaralo spomenutoj opciji i ona je Grubišića u toj mjeri eksploatirala da je to bilo upravo degutantno. Grubišić je bio „trojanski konj“ lijevo-liberalno-anarhističko-komunističke klike i ljubimac njihovih medija i on je (za mene osobno) u suvremenoj hrvatskoj povijesti jedan od izrazitih (na sreću i usamljenih) primjera KAKAV KATOLIČKI SVEĆENIK NE BI SMIO BITI.

No, ne bih više o liku, djelu i moralu svećenika koji je u stanju okrenuti se protiv vlastite Crkve i naroda, jer on je svojim postupcima najbolje pokazao tko je i što je. Samo, iskustvo me uči, da TAKVIMA KAO ŠTO JE DON GRUBIŠIĆ NE TREBA VJEROVATI i ja mu nikad ništa vjerovao nisam. Pa zašto bih u ovom slučaju?

Grubišić je svjesno lagao. Da, lagao. Jer ni jedan ozbiljan čovjek – intelektualac – uz to društveno i politički angažiran, sebi neće dopustiti improvizacije ovakve vrste, odnosno, neće se upustiti u tako ozbiljne stvari ako ne raspolaže ČINJENICAMA I ČVRSTIM DOKAZIMA.

A on dokaza nije imao, niti su mu trebali. Pokupio je to tko zna gdje i iz samo sebi znanih politikantskih razloga „ispalio“ kad je imao priliku, ništa drugo.

Dobro, a otkuda don Grubišiću taj citat? Tko će to znati.

No, jedno je sasvim sigurno: NITI ON NITI BILO TKO DRUGI TO NE MOŽE PRONAĆI NIGDJE U SPISIMA ILI BILJEŠKAMA BRUNE BUŠIĆA!

O tomu svjedoče njegovi (Bušićevi) najbliži suradnici i prijatelji Rudolf Arapović i dr Anđelko Mijatović.

U istom tekstu, Jajčinović se poziva na dr Anđelka Mijatovića:

“Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu ‘poruku’ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza ‘Turci’, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. Međutim, u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu kafića pokraj ‘Zrinjevca’, poduzeća za hortikulturu. Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani (vl. nakl., Zagreb, 2006.). Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću, u što se osvjedočio knjigom ‘Imoćani’ u kojoj je ‘pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)’. Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim ‘u sjećanju” Ante Matića!’“

Isto svjedočanstvo u svojoj knjizi “Bruno Bušić – Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.)”, Školska knjiga, Zagreb, 2010., donosi i sam dr Anđelko Mijatović.

Može li to što je netko (navodno) „čuo“ od Brune Bušića pod tim okolnostima kako je opisano – I TO ČUO SAMO ON, NITKO DRUGI!? – BITI IKAKAV DOKAZ? Za ozbiljne i normalne ljude ne – NIKAKO!

Ono što se odigravalo (ili još uvijek odigrava) u glavi nekoga Ante Matića i ono čega se on “sjeća” ili ne sjeća, ne može biti meritorno za donošenje bilo kakvih zaključaka, posebice vezano za povijesne osobe i njihove stavove po važnim društvenim i političkim pitanjima, to je barem jasno.

Čaršija i čaršijske priče, međutim, čine svoje, pa se fama o tom “Bušićevom proročanstvu” proširila do neslućenih razmjera i obilato se koristi već čitavo desetljeće kako bi se dokazalo “lopovski” karakter našeg naroda i države.

“Naši” kradu, a NJIHOVI ne? Tko su to “naši”? I oni koji pljačkaju od 1945. godine do danas? Jesu li i to naši? I oni koji pljačkaju INA-u od 1982. godine (Mišo Broz, Vanja Špiljak, Goran Štrok i drugi sinovi visokih komunističkih dužnosnika Jugoslavije), jesu li i to naši? I oni koji su ubili Stjepana Đurekovića i njegovog sina Damira da bi taj kriminal zataškali, jesu li i to naši? I oni koji su pljačku Hrvatske započeli u doba “Markovićeve privatizacije” kao direktori firmi i sekretari komiteta – jesu li i to naši?

I da mi sve to “popušimo” na način kako nam oni serviraju? TO JE IZVAN PAMETI!

Dakle, nije zgorega sve što je bitno a kontroverzno prihvaćati sa skepsom, sumnjati, tragati i provjeravati, a ne nasjedati udbaškim lažima i jačati mitove onih koji razaraju tkivo našeg naroda i bez ikakve sumnje niti nam misle niti žele dobro.

Zato, pamet u glavu, Hrvati!

Nemojmo biti guske u magli. Vrijeme je da izađemo iz nje i progledamo.

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo