Dekonstrukcija traktata „Jezik i nacionalizam“

Prenosimo jedan malo stariji ali itekako aktualan blog J. Vujića – Jezik i nacionalizam

Jezik i nacionalizam
Jezik i nacionalizam

Globalisti i globalizam uvijek su težili konstruktivistički ujediniti ali i kulturološki uniformirati svijet kako bi se provela sustavna identitetska nivelacija i uspostavila svjetska vladavina koja bi služila isključivo interesima globalnog tržišta, globalne oligarhije i korporacija. U tom smjeru, globalizam zagovara izumiranje nacionalnih država i modela država-nacija, kao temelja identitetskog nacionalnog referenta i teritorijalno-upravnog okvira vladavine suverenih država. Globaliste danas pronalazimo unutar široke lepeze od neoliberalnih konzervativaca, do liberalno-lijevog krajnjeg internacionalizma i promigracijskih zagovaratelja ukidanja granica. Globalističku matricu i lokalnu inačicu utjelovljuje domaća scena neo-jugoslavenskih i post-orjunaških snaga koje su nedavno pokrenule Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja bi trebala, prema protagonistima,„podizati svijest i aktivno utjecanje na postojeće nacionalističke jezične prakse u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji’.

Kada sagledavamo kontekst i političku pozadini nastanaka tzv. deklaracije, onda je očigledno da tu nije riječ o benignom lingvističko-znanstvenom dokumentu već o ideološkom-kulturnom projektu koji se temelji na teorijsko-političkom traktatu “Jezik i nacionalizam” Snježane Kordić, koji se može obilježiti kao ideološko-politički teorijski hibridni konstrukt a ne kao ozbiljna jezikoslovnu studiju. Ista je deklaracija, koja se podudara s 50. obljetnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zapravo u Hrvatskoj naišla na jezikovu juhu i osudu od strane hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, pa čak i Hrvatske akademije znanosti umjetnosti poznate po svojoj letargiji. Među potpisnicima tzv. deklaracije ističe se cvijeće lokalne antife, hodajući intelektualni oksimoroni i plaćeničko-huškačkog pamfletskog novinarstva kao i paleojugoslavenskog umjetničkog pseudoznanstvenog kružoka i londonske filijale Fakulteta političkih nauka.

Unatoč tome što će takva deklaracija biti zapamćena po bijednom političkom anakronizmu i javnom fijasku, ipak će poslužiti jednoj hvalevrijednoj svrsi, hrvatska će javnost konačno saznati tko su misteriozni građani koji čine 0,5% ukupnog popisa pučanstva koji se izjašnjavaju kao nacionalno neopredijeljeni ili izjašnjavaju da još uvijek govore srpsko-hrvatski jezik.

Geopolitička pozadina deklaracije

Glavno gravitacijsko središte takvog jezično-kulturnog projekta nalazi se u identitetskom i političkom nesređenom prostoru bivše Jugoslavije , u BiH i Crnoj Gori. Naime, takva bi deklaracija trebala poslužiti kao jezično-kulturna platforma za unitarističku neojugoslavenske alternativu za buduću rekonfiguraciju geopolitičkih odnosa i to u kontekstu zakašnjelih i nezrelih političko-identitetskih procesa na prostorima na kojima su na djelu suparnički geopolitički interesi i igre EU, Njemačke, Rusije i SAD.

Pod krinkom „policentričnosti“ i borbe „protiv jezične segregacije“, zapravo se negira svaki oblik hrvatske jezične i kulturne autohtonosti pa i drugih narodnih zajednice tog prostora koji zapravo ide u smjeru nametanjava novoga jakobinskog nadnacionalnog jezičnog i kulturnog konstrukta. Takav je jezično-kulturni centralizam suprotan svim oblicima umjerenog inkluzivnog kulturnog nacionalizma ( posrednički model između etničkog i liberalnog nacionalizma). Taj standardni model pluralnog nacional-kulturnog modela koji zagovara europsko načelo jezične i kulturne raznolikosti, na snazi je u većini europskim državama i protivljuje se svakom kulturnom i jezičnom imperijalizmu od strane bilo koje druge nacionalne grupe.

Dekonstrukcija traktata „Jezik i nacionalizam“

Drugo, s obzirom na to da su tijekom povijesti sukcesivni pokušaji velikosrpskog i jugoslavenskog unitarističkog preuređenja ovog prostora koristili i instrumentalizirali jezičnu polugu, od velikosrpskih programa (Karadžićev jezični pansrbizam, Načertanije,“Srbi svi i svuda“, Memorandum SANU i dr.), i ova Deklaracija o zajedničkom jeziku, unatoč lekciji povijesti i raspadu jugoslavenske tvorevine, pokušava ponuditi pseudoznanstveno-teorijske podloge i postulate za ponovno jezično svejugoslavensko, i dalje, geopolitičko umrežavanje i ujedinjenje, i to temeljem pseudoznanstvenih radova lingvistice Snježane Kordić u djelu„Jezik i nacionalizam“.

U tom su djelu tri ključne teorijske teze znanstveno neutemeljene:

Prva teza i dio knjige pristrano i nekritički pokušava dokazati usku povezanost između čišćenja jezika i nacionalizma, povezuje svaki oblik jezičnog purizma s nacizmom i fašizmom što povijesno ne stoji. Primjerice, neki autohtoni jezici poput starog gaelskog irskog, velškog, pa i hrvatskog pod pritiskom mađarske, germanske i srpske jezične hegemonije, nisu imali izbora nego se boriti za očuvanje svoje jezične specifičnosti,što neki nazivaju purizmom a nikada nisu činili platformu s političke hegemonističke projekcije kao što bio slučaj Srbije.

Drugo, Kordić nije naučila osnovne lekcije iz povijesno složene nacionalne politogeneze i morfogeneze, u kojima jezik konstituira čimbenik etničke i nacionalne pripadnosti što potvrđuju poznate teze Herdera, Goethea, Fichtea, Wilhelmvon Humboldta. Borba za autohtonost i afirmaciju nacionalnih jezika bila je ključni pokretač glavnih nacionalnih revolucija (proljeće naroda) od 1848. pa nadalje (Njemačka, Italija i srednje-europski narodi) i tu ništa nije sporno, da pače smatrano je da je tada jezični nacionalizam odigra ujediniteljsku pozitivnu ulogu.

Ono što Kordić svjesno izostavlja jest da projekt stapanja svih jezika post-jugoslavenskog prostora u konstruktivistički zajednički nadnacionalni jezik zapravo čini važnu okosnicu za izgradnju i prevlast jugoslavenskog integralnog nacionalizma što potkrepljuju radovi i teze Pribičevića ili Dvornikovića. Naravno tu se provlači klasična teza da su ukorijenjeni tradicionalni nacionalni identiteti, etnički i kulturni nacionalizmi negativni i „opasni“ dok su konstruktivistički nadnacionalni višenacionalni multikulturni projekti superiorniji, napredniji i mirotvorniji.

Zanimljivo je kako se autorica „Jezika i nacionalizma“, nije poslužila klasičnim udžbeničkim definicijama koje razlikuju: prirodne jezike koje su se postupno organski formirali i kristalizirali na temelju prethodnih jezičnih idioma i narječja, i koji tvore današnja uobičajena govorna jezična područja, i iskonstruirane jezike, umjetne jezike koje proizlaze iz normativne izvanjske intervencije, poput Esperanta, jezika ido, volapük, interlingua, toki pona, lojban, ili izmišljenih jezika znanstvene fantastike klingon (Star Trek), na’vi (Avatar). Primjerice to što se Irci i Englezi mogu razumjeti i komunicirati (pod uvjetom da Irci ne rabe autohtoni gaelski) ne znači da su jedan jezik, etnička skupina ili narod. Također postoji niz jezičnih finougarskih skupina unutar skandinavskih naroda, Norvežana, Šveđana, koji njeguju jezičnu partikularnost u odnosu na službene jezike,što je slučaj i sa Ferojcima (s Ferojskih otoka), Frizi-ma, Burima ili Afrikanerima.

Treća sporna i znanstveno neutemeljena teza jest da treba jezik osloboditi mitova, što održava određeni redukcionizam, jer ne može se jezik svesti isključivo na fonetsku i sintaktičku funkciju. Utemeljiteljski mitovi svih indo-europskih naroda, latentno i simbolički prisutni u jezicima u svojstvu znakova i „Mythosa“ ( mythosje prisutan ulogosu), kao tisućljetni diskurs i narativ ukorijenjen u kolektivno pamćenje, čine ne samo filološko već i kulturno bogatstvo koje treba očuvati a ne uništavati. S druge strane moglo bi se postaviti pitanje mitske i iracionalne revolucionarne podloge i dinamike izgradnje novog konstruktivističkog jugoslavenskog jezika i geopolitičkog projekta.

Jezik nije samo sredstvo komuniciranja i opisivanja stvarnosti, već i medij uspostavljanja reda u svijetu (kaos/kozmos) na što aludiraju Platon,Leibniz i Bergson kada ističu kako nas riječi uče o esenciji stvari(didaskein grčki ). Možda bi Kodrić trebala prolistati širu literaturu iz antropologije i lingvistike, poznatu Sapir-Whorf (HSW) hipotezu koja dokazuje kako jezik izražava suptilni pogled na svijet, određenu duhovnu dimenziju, te kako mentalne predodžbe (tzv. reprezentacije) ovise o lingvističkim kategorijama i strukturama. Jezik uvijek govori o načinu na koji percipiramo svijet i izravno utječe na pamćenje. Treba se tu pozvati i na kulturni relativizam i radove američkog antropologa Edward Sapir i Benjamina Lee Whorfa.

Izvor: narod.hr