Može li kršćanstvo biti umorno?

1


Prisjećam se svoga dragog profesora Tomislava Janka Šagi-Bunića i njegovih predavanja, njegove propovijedi u Zagrebačkoj katedrali pod naslovom: „Kršćanstvo ne može biti umorno.“

Obogatio nas je u onom koncilskom i pokoncilskom vremenu svježim idejama, razmišljanjima nakon što je veliki papa Ivan XXIII. rekao da „Crkva mora otvoriti prozore da se provjetri“, ili tako nekako.

Sad pri kraju svoje svećeničke službe shvaćam da je imao pravo kad je rekao, unatoč svim umorima duha i tijela, pokreta i filozofija: „Kršćanstvo ne može biti umorno!“ Samo slabići ne mogu biti iskreni. Ovo ću dati roditeljima pri upisu djece na sakramente, mali veliki ispit savjesti.

Pitaj se: Tko si? Vjernik, nevjernik ili vjernik iz običaja, ni mlaki ni vrući, već bljutav, kako piše u Otkrivenju. Lako ćeš se prepoznati i druge iste s kojima živiš. Takvi imaju osude za svaku crkvenu izjavu, za svaku vjersku istinu, još više za one koji žive po vjeri, kude ono što bi trebalo hvaliti, a hvale ono što nije dobro. Umorni su od pronalaženja „dlake u jajetu“ umjesto da budu ono što bi trebali biti te odahnu prepušteni Bogu i njegovu promislu. U vjeri je potreban rast. Davna izreka kaže: „Ako budeš uvijek išao stići ćeš kamo si naumio.“ A kako moliti, štovati onoga koga srcem nisi prihvatio? Povjerenje u Boga gubiš kad izgubiš povjerenje u čovjeka, što je danas očit slučaj.

Svake godine ista strka. Što je vjera, pitaju se mnogi koji nisu vjernici: tradicija ili običaj? Važno je odgovoriti na to pitanje prije svečanih priprema za sakramente svoje djece i unuka. Ispitaj se dok imaš vremena.

Praksa pokazuje: što je u obitelji osobne molitve manje, ponor je dublji. Pametni znaju da nije samo važna tradicija, nego život po vjeri. Tu je i crkveno vodstvo zakazalo u mnogočemu unatoč obnovama i sinodama. Premalo se radi na svečanim euharistijskim susretima, misijskim obnovama. Čini se kao da dovoljno, ponekad, ne uviđaju problem jer žive još u vremenu kad je Crkva bila jedino utočište. Važniji je položaj, čast, titula, formalnosti, srednjovjekovne svečane ceremonije, površno ulaženje u ljudske probleme, od silaska među ljude, u župne zajednice. Vremena s mijenjanju. Kršćaninu su ponuđeni raznovrsni putovi. Mnogi se gube na raskrižju. Neodlučni.

To što ima „umornih kršćana“ nije razlog da im ti ne budeš poticaj i opomena. Zašto se Bog tvojom vjerom, primjerom, rukom i srcem ne bi mogao poslužiti? Bog te voli, od tebe očekuje da vjeru dijeliš s drugima. Oni koji su, nažalost iskusili, znaju da je „bračni trokut“ smrt za brak i ljubav. Ima jedan koji je sudbonosan, ispravan, na koji mnogi ne računaju, nisu ga svjesni ili to čine povremeno.

Znate li da postoji ljubavni trokut koji vodi u nebo?

Može se sažeti u tri riječi: Bog, drugi i ja. Zar ćeš pogaziti zadanu riječ? Kakav si primjer svom djetetu?

Obećao si biti vjeran Kristu u mnogim svečanim prilikama. Jesi li održao obećanje? Zaboravio si nedjelju – dan odmora i susreta s Kristom i zajednicom? Pitaj se što ti je važnije od Mise? Ako se prepoznaš, priznaj da su se tako ponašali tvoji roditelji, a tvoja će djeca biti poput vas.

Kršćanstvo ne može biti umorno. Ono je Krist.

Imaš i nemaš pravo, dragi moj profesore. Praksa pokazuje da kršćanstvo u kršćanima postaje umorno, bezvoljno, tek obilježeno međašima: krštenje, pričest, krizma vjenčanje…, i bolesničko pomazanje. Umore se od priprava za događaj. Nažalost mnogi od njih od spremanja ručka, malih svatova, najma restorana i svirača. Takvi nerado dolaze na duhovnu pripremu za sakramenata pa i kad dođu sve im je dugo, dosadno, a ispovijed i pričest s djetetom, pričesnikom, krizmanikom ne dolazi u obzir. Umorni su od priprema druge vrste i teško im je naći vrijeme još i za ovo.

Pita li se itko od kolega i vodstva Crkve kamo vode proslave sakramenata? Više liče na rimske bakanalije nego duhovni susret s Bogom.

Griješim li?

Papa Franjo nas opominje: „Krštenje dostaje, dovoljno za evangelizaciju.“ Ne, mi nismo kršćani. Kažeš: „Primio sam krštenje, bio na prvoj pričesti i krizmi.“ To je osobna iskaznica. U redu. I sad mirno spavaš, kršćanin si. A gdje je tu snaga Duha koji te nosi naprijed?

Što ćemo zajednički učiniti? Kako vratiti dostojanstvo svečanim susretima s Crkvom i Bogom?? „Mirovanje ne dopušta današnji svijet. Ili naprijed ili natrag. „Mir je smrt“, reče svetac. „Zlatno zrno ne vrijedi ništa ako ga uvijek u torbi nosiš“ (A. Šenoa).

To zrno je vjera od koje se živi danas, sutra i u vječnosti, novac koji otvara nebo. Iako Crkva nije ljudska tvorevina, iako je Bog tvorac kršćanstva, ljudi doživljavaju pozitivne i negativne promjene koje zabrinjavaju vodstvo univerzalne i mjesne Crkve. Pisao je stari učenjak: „Neka tvoj duh uvijek budan bude. Duhovni san je stvarna smrt“ (Pitagora).

Hvala Bogu, unatoč svem, ostaju dobri vjernici, među kojima si i ti, zar ne, dosljedni u svom kršćanstvu kao svjetionici i putokazi.

Biti dosljedan i dostojanstvo sinova i kćeri Božjih idu zajedno. Mnogi su ga izgubili. „Bog im je trbuh, slava u sramoti“, kako je iznerviran i ljutit napisao sveti Pavao.

Nažalost, što su zemlji bliže, nebo im je dalje. Kreću se mnogi u krivom smjeru. “Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati“ (Kranjčević).

Unatoč svemu, u nama se, po nama se, ostvaruje njegov vjekovni naum. Očito je Crkva od Boga, jer da je mi gradimo, vodimo do neba, da je ljudska tvorevina, davno bi je uništili, ostala bi jedna od mnogih povijesnih činjenica i događaja. Ovako i „po krivim crtama povijesti On piše ravno“.

„Bit ćete mi svjedoci!“, kaže Isus. Kome? Najprije svojoj djeci i onima koje susrećeš. A kako propovijedati, svjedočiti ljudima ono u što sam ne vjeruješ?
Mi vjeroučitelji olako djecu sudimo, grdimo, što ne dolaze na sakramente, mise nakon krizme, a ustvari roditelji su glavni krivci i zajednica u kojoj dijete odrasta, gdje je za neke sve važnije od zajedničke molitve i nedjeljne mise.

Što učiniti? Može se sažeti u jednu rečenicu poznatog pisca: „Gnjiti ili biti!“ (M. Božić).

„Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani sva dvadeset i četiri sata“, reče indijski predsjednik Mahatma Gandhi. Neka ovi moji stihovi tebi prijatelju, i meni, budu ispit savjesti.


Priznanje


O Bože, znam što jesam, a da sam što nisam, nažalost,
bio bih Tvoj odraz u vremenu, Tvoje srce u kamenu,
Tvoj plamen u križnom znamenu.
Da svetosti imam više, a nemam, bio bih svijetlo.
Da pouzdanja, da radosti,
da vjere više imam, a ponekad je nemam, bio bih izvor.
Daruj mi u ovoj obnovi to što nisam, a želim da jesam:
putokaz na drugu obalu vječnosti Nebom obasjanu.

Vlč. Slavko Vranjković, Župnik u Nuštru, književnik i slikar.