Kardinal Bozanić: 10 preduvjeta za očuvanje hrvatske duše i identiteta

Foto: Fah

Hrvatska danas obilježava Dan državnosti. Misu za Domovinu u zagrebačkoj katedrali u 10 sati predvodio je kardinal Josip Bozanić na kojoj je nazočio državni vrh.

Homiliju kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog prigodom Dana državnosti donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

1. Danas na dan proslave Dana hrvatske državnosti s pouzdanjem u Gospodina, u zahvalnosti za dar Domovine i slobode kojoj su se mnogi posvetili iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ne štedeći ni svoje živote, molimo radost našemu zajedničkom hrvatskom domu u kojemu živimo kao vjernici katolici s ostalim hrvatskim državljanima.

Danas mislimo i na dane vezane uz početke nove, suvremene hrvatske povijesti, kada su se miješali iznimni osjećaji radosti zbog slobode Domovine i osjećaji nejasnoća pred prijetnjama koje su najavljivale veliku ugroženost života hrvatskih ljudi i buduća neizreciva stradanja. Spominjući se tih dana zahvalni smo što je postojala snaga koja je ponavljala Isusove riječi: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti«.

U današnjem Evanđelju Isus, hrabreći svoje učenike, tri puta ponavlja riječi: Ne bojte se! U Bibliji se čak 365 puta ponavljaju te riječi, slikovito rečeno da bi osnažile svaki dan godine. U svakome našem kršćanskom slavlju susrećemo Krista koji nas hrabri i oslobađa od straha. To napose osjećamo nedjeljom, na dan Gospodnji, kada smo osobito snažno povezani s Kristovom uskrsnom pobjedom nad grijehom i smrću. U toj vjeri živimo i današnji dan proslave Dana hrvatske državnosti i s radošću slušamo Isusovu utjehu koju nam upućuje da bi otklonio strah iz našega srca u vremenu kada gotovo ne prođe dan bez suočavanja s nekom prijetnjom.

2. Suvremeni je čovjek trajno u potrazi za sigurnošću, ali je istodobno obilježen strahom i tjeskobom. Ako je prepušten samo zemaljskim razlozima; ako ne vidi dalje od prolaznosti, strah lako ovlada ljudskim bićem, umnaža se i ne dopušta zbiljski živjeti.

Osim toga, ne previđamo da strahovi s kojima se suočavamo: strah od samoće, bolesti i smrti; strah od budućega, nepoznatoga, nastaju ondje gdje postoji nutarnja praznina, ispraznost zbog nedostatka smisla.
Nametanje straha i svaka »ideologija straha« snažno se protivi Isusovu evanđelju, jer je temeljena na neistini, na prividu i prijevari. Zato u nama treba trajno boraviti pouzdanje u Gospodina i ljubav prema Bogu, ljubav iz koje živimo jedini strah – strah Božji, koji vodi prema istinskoj punini ljubavi prema bližnjima, jer je on dar Duha Svetoga.
Zbog toga je važno što nam govori Isus. On najprije ističe: »Ne bojte se ljudi«. I kao da objašnjava tu rečenicu spominjući otvorenost prema istini. Skrivajući, dakle, ponajprije temeljnu istinu lako se unosi strah, a sve polazi od predstavljanja čovjeka kao bića prepuštena sebi, konačnosti i vlasti drugoga čovjeka. To dobro poznaju širitelji ideologija straha i graditelji totalitarnih režima.

Isus nam povjerava da istinu koju je objavio svojim učenicima obznanimo i navijestimo svima. On ju je povjerio u krugu svojih učenika, u prijateljstvu i blizini, jer istina mora proći srcem i samo nošena srcem dopire do drugih.

3. Govoreći o Božjoj brizi za malena stvorenja kao što su vrapci, Isus pobuđuje pouzdanje, jer je čovjek biće stvoreno od Boga za vječnost. Isus nam govori da smo veći od smrti; da je čovjek u Božjemu planu više od toga da bude sredstvo nečije sebičnosti. I tko ne želi priznati tu povezanost s Bogom, odmiče se od života, dopušta da čovjek – umjesto života – izabire umiranje. Zato je naš prvi kršćanski poziv svjedočiti Božju ljubav, znajući da razne životne okolnosti u nama ljudima izazivaju strah i sprječavaju da vidimo puninu života. Kao kršćani, poštujući slobodu drugih, različitost mišljenja i svjetonazora, pozvani smo očitovati istinu.

Isus je znao da ćemo se naći pred nastojanjima da se istina zadrži u tami i da dobro ne bude primijećeno. Jer, zlo ima svoje propovjedaonice, svoje hramove, svoje televizije i svoje gorljive službenike. Božji neprijatelj je maštovit.
To je razlog zašto Isusove riječi – da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo ali duše ne mogu ubiti – zvuče snažno. Zadnja rečenica današnjega prvog čitanja: »Hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca«, usklađena je s Isusovim upozorenjem da se brinemo za dušu. A da ne bismo izgubili dušu, važno je priznati se Kristovim pred ljudima i svjedočiti u svijetu koji, uronjen u tolike privide, treba istinu, treba Boga koji jedini daje sigurnost i otklanja strah. U biti za vjernika priznati se Kristovim znači: ne zanijekati sebe, ne zanijekati svoje vjerničko uvjerenje.

4. Braćo i sestre, premda je duša vezana uz čovjeka, običava se reći da dušu imaju određene zajednice, skupine, narodi, ozračja u kojima ljudi žive i djeluju združeni radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Tako se kaže da i narod ima »dušu«. Stoga danas želim istaknuti neka obilježja svoga hrvatskog naroda koja otkrivaju kakva je njegova duša, što mu daje identitet i po čemu je prepoznatljiv. Istodobno lakše vidimo što mu prijeti, što ga razara i što je pogubno za njegovu dušu.

Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnosti. Meni se čini da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet, što je usko povezano s događanjima u svijetu, a posebno u Europi.
Identitet je neizostavan za plodonosno življenje zajedništva s drugima. Svijest o vlastitom nacionalnom identitetu gaji samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije. Tko ne vrednuje i ne poznaje vlastiti identitet, tko se ne prizna onim što jest, što ga čini prepoznatljivim, tko se odriče vlastitosti koje su njegovane kao dragocjenosti, neće znati poštivati i ispravno vrednovati ni tuđe dragocjenosti.

5. Takvi se odmaci, dragi vjernici, na najskrivenijoj razini događaju i u odmicanju od kršćanstva. A svatko tko pošteno zaviri u dušu hrvatskoga naroda pronaći će jaku obilježenost kršćanstvom, katoličanstvom, počevši od nama dragih običaja, pa do arhitekture, umjetnosti i književnosti. Ondje gdje se slabi uporište narodne opstojnosti iz kojega raste svaka druga snaga, narod je najranjiviji. A istinski življena vjera snaga je i pojedinaca i naroda.

Stoga zbunjuje kad se ponekad u našoj javnosti s nekoliko tvrdnji vjera želi prikazati nazadnom, a Crkva proglasiti kočničarkom napretka. Takve tvrdnje svakako treba staviti pred pitanje: Ako je Crkva takva, kako to da je Crkva utemeljiteljica i učilišta i bolnica i sirotišta i znanstvenih institucija; kako to da se u krilu Crkve promicalo opismenjavanje, poučavalo kako obrađivati zemlju i oplemenjivati prostor, cijeniti kulture i biti susretištem naroda?
Čovjekov neprijatelj sotona, otac laži i straha, širitelj zla želi doprijeti do duše. Kao narod nas je pokušavao slomiti ranjavajući i ubijajući tijelo raznim oblicima nasilja. Patnje našega naroda nije lako izbrojiti, ali se na njima ne smijemo zaustaviti, nego zahvaljivati Gospodinu koji nam je dao milost da vidimo vrijednost trpljenja i sačuvamo dušu u teškim godinama rata i stradanja.

6. Draga braćo i sestre, danas na Dan hrvatske državnosti želim iz pastoralne perspektive istaknuti deset postulata koje držim vrijednima pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskog identiteta:

Kao prvo spominjem da na prvome mjestu uvijek treba biti odnos prema životu. Za dušu je pogubno da život odijelimo od otajstva i umjesto da se divimo Božjemu daru života, čovjeka promatramo kao gospodara života.

Druga je pogubnost za dušu naroda zanemarivanje stvorenosti, odrednica koje se nalaze u odnosu muškarca i žene, u njihovoj ljubavi kojom grade obitelj i surađuju u stvarateljskome Božjem djelu. Za dušu naroda pogubno je urušavati obitelj ili je odvojiti od postulata upisanih u našu stvorenost. A vama, drage obitelji, koje ste neprocjenjiva dragocjenost hrvatskoga naroda i društva, hvala za svjedočenje otvorenosti životu koje traži velike žrtve.

Treća je opasnost za naš hrvatski identitet da se ne spominjemo svoga hoda u povijesti, da prepuštamo zaboravu svoju prošlost, da ne razmatramo Božji plan i svoj put sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima, da ne tražimo istinu svoje povijesti. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Za hrvatsku dušu je pogubno proglašavati prihvatljivim bilo koji totalitarizam i njegove promicatelje, dok istodobno imamo sjajne primjere sebedarja u Domovinskome ratu, u kojemu su se čudesno povezale najljepše hrvatske vrline.

Četvrti postulat je demografija koja je pokretana nadom. Narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade, a cilj je sveden na preživljavanje. Taj gubitak nutarnjega smisla, samopouzdanja i povjerenja najveća je kočnica u demografskome razvoju i nije to moguće ostvariti isključivo gospodarskim mjerama. Uvijek se dolazi do zadnjega pitanja: Radi čega rađati i odgajati djecu? Čemu obitelj i čemu narod? To je pitanje nade, a ne statistika.

Kao peti postulat ističem rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka. Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi. Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama. Čini se kao da u Hrvatskoj nema mjesta za takav pristup. Kako je moguće da se ne mogu stvoriti preduvjeti za potvrđivanje dostojanstva rada u našoj Domovini? Koliko god se činilo da je negdje drugdje lakše doći do novca, sreća je više od toga; u sreću pripada i Domovina. Zato je važna poniznost i napor koji neće dopustiti sebičnosti da prevlada, nego će stvoriti prostor za dostojanstvo radnika u našoj Domovini. U tome je pak nužno otvoriti prostor za pomoć iseljenih Hrvata koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva.

Šesti postulat je gospodarstvo srašteno s društvom. Zbog toga što se gospodarstvo, a osobito financije odmaknulo od cjeline društva, dogodila su se bolna raslojavanja i razlike, bez posebne osjetljivosti za opće i zajedničko dobro. Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze. To je pitanje duhovnosti koja traži putove da se društvo ne razgradi na odvojene dijelove u trajnoj napetosti i sukobu; da ne postane slabo društvo, neobranjeno pred raljama profita, koje guta divljina ljudske sebičnosti.

Kao sedmi postulat naglašavam nezamjenjiv doprinos mladih koji su pokretani oduševljenjem i snovima. Ne smijemo našoj djeci i mladima oduzimati snove. Umjesto da se mlade ohrabruje i da se grade mostovi za prenošenje vrijednosti iz naraštaja u naraštaj, nude im se iskustva odbijanja i razočaranja. Vama, mladim vjernicima, Bog povjerava snagu hrabrosti, snova i kreativnosti da se usudite tražiti nove putove i da u sebi otkrivate ljubav prema Domovini, jer ljubav ne razočarava. I, ako u starijima nađete razlog za razočaranje, ne gledajte naše nemogućnosti nego dar Isusa Krista. Njemu dopustite da uđe u vaše živote.

Osmi postulat je odgoj i obrazovanje. U sadašnjemu je trenutku osobito potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Nije čudno što se na tome području prelamaju mnoga pitanja i što se iz raznih interesnih tabora za budućnost nastoje ugraditi postulati koji u ime slobode i neodređene širine nazora zanemaruju krilo i kolijevku vjere u kojoj je odnjihan i po kojoj je stasao naš narod. Odmaknuti se od kršćanske kulture u tome području najprije zbunjuje a zatim zlostavlja dušu našega naroda.

Kao deveto želim naglasiti da nisu dovoljni tek postulati. Zato su svake pohvale vrijedni svi oni koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi, jer one nikada nisu »neutralne«, kako ih se nerijetko pokušava prikazati. Istinoljubivost će poštovati metodologiju u raznim granama spoznaje, ali se neće odreći značenja pojedinih spoznaja u širemu okviru. Baštinici smo divnoga blaga tisućljetne hrvatske kulture, ali ona djeluje mrtvo, ako je sami ne usvojimo i ne svjedočimo. Pogubno je za dušu naroda kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.

Kao desetu točku stavljam pogubnost neprihvaćanja ljudi u potrebi. Ta je točka poveziva s prvom, stvarajući prsten koji u svim točkama pokazuje povezanost s drugima. Ako ne vidimo bližnje koji trebaju našu pomoć, ne vidimo Boga ni njegovo otajstvo života. Hrvatska duša pokazuje svoju ljepotu i snagu upravo u brizi za tijelo i dušu ranjenih i slabih.

7. Draga braćo i sestre, ima puno dobra, obećavajućih inicijativa i razloga nade u našoj sadašnjosti. Stoga je potrebno imati uvijek valjane kriterije za razlikovanje putova, te širiti samopouzdanje i povjerenje u hrvatskom društvu. Treba ustrajno i strpljivo graditi hrvatsko zajedništvo koje je sposobno shvatiti, prihvatiti i uključiti drugoga i drugačijega. A naše uporište ostaje u Isusu Kristu, po kojemu se – kako nas poučava apostol Pavao – »na sve razlila milost Božja«.
Ovdje, u Stepinčevoj katedrali, molimo nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske i blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti. Neka dobri Bog obilno blagoslovi nas i našu domovinu Hrvatsku.
Amen.

Izvor: ovdje