ŠOLA: Tito nije bio antifašist, već crveni fašist

Nakon što je obećano da se trg u Zagrebu koji je nosio ime po Titu preimenuje u Trg Republike Hrvatske, izmilili su mnogi antifašisti koji upravo antifašizmom brane lik i djelo ovog zločinca.

Kako se koplja i dalje lome oko pojma i sadržaja Titova “antifašizma”, potrebno je skrenuti pozornost na dvije stvari. Prva, da Tito nije bio antifašist. I druga, koja proizlazi iz prve, da Narodnooslobodilačka borba (NOB) koju je predvodio Tito nije bila oslobodilačka, već porobljivačka, u funkciji socijalističke revolucije. “Antifašizam” tu nije bio cilj, već sredstvo zamjene crnog fašizma crvenim, tj. jednog totalitarizma drugim.

Uloga Don Vitonea

Zašto Tita ne možemo smatrati antifašistom? Antifašistom se ne definira osoba i pokret samom činjenicom da se netko bori protiv fašista.

Naime, najvažniji dio talijanske mafije, poglavito Cosa nostra, nakon dolaska Mussolinija na vlast bio je u ratu s fašistima. Upravo na današnji dan, 9. srpnja 1943. počela je saveznička invazija na Siciliju (operacija Husky).

Nakon što su saveznici preuzeli vlast i potjerali fašiste, trebali su instalirati novi kadar u gradske administracije, pa su tako postavljali mafijaše kao dokazane antifašiste. Ispred saveznika, za ovaj posao zamjene fašista “antifašistima” u civilnoj upravi, bio je zadužen Amerikanac talijanskog podrijetla Charles Poletti.

Premda je sasvim korektno govorio talijanski, za službenog prevoditelja uzeo je mafijaša Vita Genovesea (Don Vitone) koji je bio bliski suradnik još jednog “antifašista” – Lucky Luciana! Ako bi se, dakle, antifašizmom i antifašistom nazivao netko zbog same činjenice da je ratovao protiv fašista ili bio na “strani pobjednika”, onda je i talijanska mafija bila antifašistički pokret, a svi ovi talijanski mafijaši antifašisti, baš kao Tito.

Zato antifašizam ne proizlazi iz same činjenice da ste ratovali protiv fašista, već antifašizam u sebi uključuje sustav vrijednosti suprotan od fašizma: demokraciju (kod mafije, kao kod komunista, nema demokracije), ljudska prava (što mafiji, kao i komunistima, znače temeljna ljudska prava – pravo na život, slobodu govora?

Omerta o Bleiburgu, Golom otoku…), poštivanje privatnog vlasništva (mafija krade, ovi “nacionaliziraju”), te sva ostala građanska i politička prava koja u Titovoj inačici “antifašizma” nisu postojala. Dapače.

“Oslobođenje” je bilo zamjena jednog totalitarizma drugim, odnosno crnog fašizma crvenim, pa stoga Tita ne možemo nazivati antifašistom već, točnije, crvenim fašistom.

‘Banalna’ sintagma

Drugo, ovdje treba dekonstruirati jednu “banalnu” sintagmu, ali koja ljudima jednostavno izmiče kada polemiziraju s “antifašizmom” odnosno “antifašistima”, a koja raskrinkava narav “antifašističke borbe” kojoj cilj nije bilo oslobađanje, već porobljavanje, pljačka, zatvaranje ili likvidacija svih neistomišljenika.

Naime, kroz sva desetljeća komunističke vladavine u Jugoslaviji uvijek je službeni govor vlastodržaca vezivao Narodnooslobodilačku borbu (NOB) sa socijalističkom revolucijom. Nikada se nije kratica NOB rabila bez dodatka – socijalistička revolucija. NOB je uvijek bio samo prvi dio rečene sintagme.

Antifašistički otpor okupatoru (“fašističkom zavojevaču”), odnosno rat za oslobođenje zemlje, nikada nije bio promatran kao zasebno smislena kategorija, kao zasebni cilj, već je uvijek bio shvaćen i službeno iskazivan na svim razinama društva samo kao instrument ostvarenja socijalističke revolucije.

Revolucija je pak bila jedan bespoštedni, zločinački, manihejsko-likvidatorski pothvat protiv svih neistomišljenika i “neprijatelja revolucije”. Time je Revolucija kao programirani pravi cilj cjelokupne “antifašističke borbe” zapravo potpuno pervertirala rat za oslobođenje.

Dala mu je jedan neprimjereni, izopačeni sadržaj. Antifašistička borba za oslobođenje bila je toliko dubinski i strukturalno kontaminirana imanentnim revolucionarnim ciljevima da je paradoksalno postigla “uspješno” ostvarenje nove invazije, novog, radikalnog porobljavanja svih duhovnih i materijalnih prostora hrvatskog društva od komunističkih revolucionara/fanatika i njihova razornog sanjarenja na temu nedostižive, kontradiktorne slobodarske utopije.

Skupi eksperiment

Dakle, o “antifašizmu” kod nas uvijek treba govoriti kao o otporu nacifašističkim porobljivačima isključivo poradi uspostave skupog, krvavog komunističkog eksperimenta od početka osuđenog na propast.

Titov “antifašizam” bio je od početka shvaćen i vođen na način ostvarenja komunističkog prevrata zlosiljem, i time lišen svoje osloboditeljske biti.

Zato, kako bismo izišli iz “ideoloških rovova” (mantra Štromar – Plenković), nudim alternativno rješenje koje će zadovoljiti sve: neka se trg ne zove ni Trg Republike Hrvatske već Piazza Don Vitone. Osim što zvuči svjetski, i Genovese, zvan Don Vitone je, kao i Drug Titone, bio na strani pobjednika u 2. svjetskom ratu, te opljačkao i pobio mnoštvo nevinih ljudi. Tu ni Saša Broz ne može prigovoriti, jer Don Vitone nije Rvat. Svi kriteriji za Piazzu Don Vitone – ispunjeni!

Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr