Patologija Bakira Izetbegovića

Slikovni rezultat za bakir izetbegović

Zanimljivo je da su se tek 1993. godine bosansko-hercegovački muslimani najednom sjetili kako su ustvari „Bošnjaci“. Do tada su, naime, bili zadovoljni s onim velikim „M“ ispred vjerske odrednice i to im nije nimalo smetalo, dapače. A da su prije znali da su „Bošnjaci“, mogli su srediti kod Tite da ih odmah tako nazove, a ne čekati na novo ime i „nacionalno osvještenje“ do 1993. godine.

Podsjećanja radi – ako su to Bakir Izetbegović i njegova bratija (možda) zaboravili, odlukom CK SK B i H, u svibnju 1968. godine, muslimanska vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini postaje PRVI PUT U SVOJOJ POVIJESTI nacionalna zajednica i to tako što se početno malo slovo u odrednici „muslimani“ („Muslimani“). Ovi „Muslimani“ postaju konstitutivan narod u SFRJ tri godine poslije (1971.). U tadašnjoj SR B i H iste te 1971. godine, na popisu stanovništva, 39,6% građana izjasnilo se kao „Muslimani“, što je bio siguran znak da je nova odrednica za nacionalnu pripadnost široko prihvaćena u muslimanskom korpusu ove republike.

Konačno, korijene velike „ljubavi“ prema Titu i Partiji (koja se i danas, unatoč svemu što se događalo u prošlosti strasno njeguje u velikom dijelu muslimanskog življa u B i H) treba tražiti upravo u činjenici da su oni u njegovo vrijeme i dekretom njegove Partije priznati narodom, dakako, kako smo već rekli, pod odrednicom „Muslimani“ i taj sentiment je s ljudskog stanovišta posve razumljiv.

Malo je teže razumjeti današnje ponašanje novopečenih „Bošnjaka“ na čelu s Bakirom Izetbegovićem, koji bi poput slona u staklarskoj radnji srušili sve oko sebe, ne bi li dokazali nemoguće i izvrnuli povijest naglavce.

Ključno pitanje za Bakira Izetbegovića bilo bi:

Kako to da se njegovi „nacionalno svjesni“ intelektualci koji danas izmišljaju i gorljivo zagovaraju lažnu „genezu bošnjačke nacije“ tako da je vezuju za srednjovjekovne Bošnjane (tzv. Dobre Bošnjane, društveni sloj koji nikakve veze s etničkom pripadnošću nije imao) toga nisu sjetili prije, nego su objeručke dočekali nacionalnu emancipaciju pod Titom i Partijom kao „Muslimani“?

Budući da mi Hrvati nismo doživjeli kolektivnu amneziju (kako možda Bakir i društvo misle), na budalaštine ovakve vrste – tvrdnje kako su Srbi i Hrvati „izmišljene nacije“ (što više slični crnom humoru nego suvisloj izjavi političara) – može se odgovoriti jedino podsjećanjem na nepobitne činjenice. A one su neumoljive.

Iz muslimansko-bošnjačkog vjerskog i kulturnog kruga, te 1993. godine, poput lavine su krenule teorije o „dubokim korijenima“ koje samoproglašeni „Bošnjaci“ imaju na prostorima B i H (počevši od Muhameda Filipovića do drugih novopečenih „genetičara“) i to se ne rijetko pretvaralo u doista groteskne pokušaje da se jedan očita konstrukcija koja nema nikakvog temelja niti logičkog smisla nametne uz pomoć medijske propagandne kampanje i verbalne ekvilibristike. Umjesto da povedu računa o socijalnom stanju naroda čije bi interese trebali zastupati i izgrade skladne odnose sa susjedima, Bakir Izetbegović i njegova struja krenuli su u sasvim drugom, suprotnom smjeru. I to traje ne od jučer, nego od njegovog ustoličenja na mjestu predsjednika SDA.

Kako su godine prolazile, jačala je prljava kampanja protiv susjeda, prije svega Hrvata koje se želi potisnuti u Federaciji B i H i učiniti manjinom, sve do zloćudnih pojava, patoloških teza o nepostojanju druga dva naroda (Srba i Hrvata) i tvrdnji kako u B i H postoje samo „bošnjaci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti“.

Upravo tu tezu zastupaju novokomponirani „krojači“ povijesti poput mr. Hakije Zoranića koji u svojoj knjizi „Etnogeneza Bošnjana – Bošnjaka na jedan groteskni i tragikomični način pokušava dokazati tezu po kojoj je „Bosna zemlja jednog naroda“ (i to muslimanskog!?), vezujući današnje „Bošnjake“ za srednjovjekovne Bošnjane „koji su sebe nazvali po rijeci Bosni i od kojih su potom svi Južni Slaveni s prostora B i H preuzeli to ime“. (Vidi: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=56958).

Ovoj blasfemičnoj tezi nedostaje samo jedna „sitnica“: TEMELJ, odnosno ARGUMENTACIJA, jer nema u doslovnom smislu ni jednog jedinog povijesnog izvora kojim bi se takvo što dokazalo.

Ostaje nam zapitati se: Jesu li Bakir, Hakija i njima slični svjesni kako sijeku granu na kojoj sjede i znaju li što čine?

Odgovor nam daje njihovo ponašanje.

Da imaju imalo zdravog razuma, odustali bi od bolesnih planova islamiziranja Federacije i okanili se prljave kampanje koju vode.

Ne bih želio pozivati se na ratnog zločinca Radovana Karadžića i njegovu dobro poznatu izjavu u Skupštini SR B i H uoči rata o nestanku muslimanskog naroda, jer to je najmanje što želi bilo koji razuman čovjek, bio on musliman ili ne, ali, ne rade li Bakir i njegovo društvo upravo na tomu?

Može li se budućnost vlastite nacije graditi na negiranju postojanja i identiteta drugih?

I kud to vodi?

Znaju li oni koji to čine, da će prije sve rijeke u Bosni i Hercegovini poteći uzvodno, nego će oni uspjeti u zatiranju hrvatskoga naroda i od današnje Federacije načiniti islamsku džamahiriju?

Da su zdrave pameti, znali bi.

piše:Zlatko Pinter