A Tuđmanov Rubikon?!

PIŠE: JOSIP VRIČKO
Slikovni rezultat za izetbegović s mudžahedinima

Samo što je Ljubić posegnuo za glasovitom prispodobom, a Izetebegović II. mu uzvratio kako kocka, ipak, još nije bačena, izašla je knjiga Tuđmana II. Druga strana Rubikona iz koje je bjelodano da je Izetbegović I. davno prešao mitsku rijeku. K’o plitak potok

Nema Božo Ljubić naročite sreće s metaforama; Vjerujem kako je već zaboravljeno kada je sredinom sječnja 2014. na sjednici užeg rukovodstva HDZ 1990 posegnuo za prispodobom iz indijske mitologije. Mitska ptica Bharunda učinila se tomu glasovitom hadezeovcu (sa ili vremenskog sufiksa, svejedno) kako najbolja ilustracija odnosa stožernih stranaka u Hrvata. Bilo je to vrijeme kada je svakomu bilo jasno kako su se dvije sestre zavidile, bez realnih šansi da u skorije vrijeme, ipak, pokažu kako krv nije voda. Doktor Božo je zato čelništvu Devedesetke pojasnio da je rečena ptica imala jedno tijelo, ali dva vrata, dvije glave, ali i – što samo po sebi sugerira tragičan kraj – i dvije svijesti.

Pjevala je, inače, tako da ju je bilo milina slušati. I sve je ličilo na bajku do trenutka dok prva glava nije pronašla nekakvu delikatesnu voćku i s uživanjem je počela jesti. (Eh, uvijek to prokleto voće…) Vidjevši kako joj sestrica (ili što već) uživa u nektaru, druga je glava molila da joj dade kušati bajni plod. No, prva je glava bila srca kamenoga i s indignacijom odbila dijeliti plodove svoga slučajnoga otkriča. Ta se škrtost pokazala kobnom.  Druga je glava također nabasala na voćku, ali – otrovnu. I onako razočarana sestrinom jučerašnjom škrtošću, pojela je, usprkos upozorenju. Obje su, dakako, umrle.

Prokleta(?!) avlija

Iako poučna, nije se Martinu Ragužu&comp. ova priča baš svidjela. Posumnjali su, štoviše, kako se štovatelj ptice Bharunda i njezine tužne sudbine zalaže za jednu glavu i jednu pamet. Ukratko, dr. Ljubić više nikada nije prešao prag Devedesetke, a mlađi HDZ je i danas jednom nogom pod krovom Hrvatskog narodnog sabora, a dugom u avliji. Koliko prokletoj, pokazat će povijest…

Unatoč, međutim, realnoj opasnosti da mu metafore budu pogrešno shvaćene, Ljubić je nedavno navijestio kako bi, ukoliko novi Izborni zakon ne bude garantirao da više nikada nikakav zlatni ljiljan neće biti hrvatski Član u troglavome državnome vrhu, Hrvati mogli pijeći Rubikon. Nije išao u detalje, ali jasno je kako bi to značilo promjena političke paradigme, koja, dometnuo je nonšalantno, nikoga u BiH ne bi mogla ostaviti ravnodušnim. Ali, ma koliko Ljubić, a takav i jeste po naravi, bio suzdržan u elaboraciji što je mislio najavljujući kako su Hrvati spremni krenuti Cezarovim stopama, ex-reis Cerić je prepoznao prijetnju. „Ova vrsta političke i militantne retorike“, detektirao je opasnos efendija Mustafa, „može se čuti samo od ISIL-a“.

Doduše, ni sam taj umalo doživotni poglavar Islamske zajednice BiH ne vjeruje kako će dr. Ljubić „sa svojim kršćanskim moralom i milosrđem“ i djelovati isilovski, ali je, eto, ipak na oprezu. Jer, ako itko ovdje u nas zna što je ISIL, zna nekadašnji prijatelj rahmetli Gadafija. A oprezan je i Bakir Izetbegović; Lider temeljne bošnjačke stranke misli, doduše, kako Hrvati HNS koriste kao poluge za pritiske i ultimatume.

Ma, neće Božo…

To je sada potpuno jedan drugi Izetbegović II., različit, dakle, od onoga koji je još nedavno tvrdio kako ima razumijevanja za hrvatske frustracije glede činjenice da aktulani Izborni zakon otvara mogućnost da se širom izbornog procesa širi miris ljiljana. Što, više-manje, uvijek prisjedne Hrvatima, budući Bošnjaci vrlo često imaju na lageru kakva Komšića. Sad, ili Ivu, ili Željka – svejedno. Jasno, ta je Bakirova prevrtljivost stvar gena, slijedom čega je nužno ugaziti, ali ne kao Ljubić daleku, već ovu blisku historiju,  kada je Izetbegović I. pošteno priznao kako jedno misli prije, a drugo poslije podne.

Alijin (srećom!) jedinac, koji se, dojma sam, pomirio s tužnom bošnjačkom sudbinom da u BiH (više) ne žive Iliri, Kelti i Japodi ti stari, uz dobre Bošnjane, borci za građansku Bosnu, nego – avaj! –  Srbi i Hrvati, u najbrojnijem narodu bolje znani  i kao četnici i ustaše, ipak ne vjeruje da će Ljubić prijetnju i ostvariti. Bit će, moram ga, kako bi nas sve umirio, parafrazirati: Bit će u Bosni i Hercegovini života i poslije 2018. I poslije izbora, dakle. „Nikakav Rubikon nećemo prijeći“, siguran je suprug najpoznatije liječnice na Balkanu.

Nije mu, međutim, ostao dužan kolega dr. Seke, dr. Božo, naime. Dosta mu je, čini se, daleke prošlosti, pa je Izetbegovića koji se, eto, grčevito drži (samo) jedne obale, podsjetio kako su izumitelji Alijanse i Platforme već odavno prešli Rubikon…

A kad smo već (u)gazili u povijest, treba još malo i čitati. Samo što je Ljubić posegnuo za glasovitom prispodobom, a Izetebegović II. mu uzvratio kako kocka, ipak, još nije bačena, izašla je knjiga Miroslava Tuđmana.  Druga strana Rubikona iz koje je bjelodano da je Izetbegović I. davno prešao mitsku rijeku.Abu Hamza: Zovi, samo zovi!

Knjiga Tuđmana II., baš kao i sve dosadašnje, iznimno je dokumentirana; Osobito su me zainteresirali oni „papiri“ koji se odnose na prvog predsjednika i prvog reisa, od kojih je, vidjeli smo, ovaj drugi na naročitu oprezu glede ISIL-a.  Dakle, državljanstvo BiH, osobne karte i putovnice dobila su 104 „sveta ratnika“ mimo zakonske procedure i prije nego što je Europska zajednica priznala državu Bosnu i Hercegovinu. Abu Hamza je višekratno svjedočio kako su na poziv reisa Mustafe Cerića došli braniti braću muslimane, te da je za njega „Alija Izetbegović zapovijednik svih mudžahedina“.

A smisao njihove borbe sažeo je jasno i glasno utemeljitelj i ravnatelj Third World Relief Agency, Sudanac Elfatih Hassanein: „Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ako se to ne dogodi, cilj rata nema smisla i bio bi vođen ni za što“. I baš kao što nikada nije točno utvrđeno koliko se mudžahedina borilo u Armiji BiH, te koliko ih je poslije rata ostalo ovdje, tako se ni danas ne zna pouzdano kolika je realna opasnost da BiH bude europsko uporište ISIL-a u skorijoj budućnosti.

Dok se, evo, Cerić u „slučaju Ljubić“ boji samo isilovske retorike, češki se predsjednik Miloš Zeman plaši kako bi netko opet mogao pozvati (ili bi oni mogli sami doći) svete ratnike u centar ionako nemirnog Balkana, a šef austrijske diplomacije Sebastian Kurc drži kako se isilovska moda primila u Bosni jer Saudijska Arabija plaća Bosankama (a valjda i Hercegovkam) da nose burke.

Sve u svemu, onoj je Ljubićevoj (mitskoj) rijeci osiguran život vječni. Jer, ne samo da se na brdovitom Balkanu, kazao bi Churchill, proizvodi višak povijeti, nego se svako malo prelazi Rubikon. K’o plitak potok. A (pravih) Cezara niotkud.

Dnevnik.ba