I. MARIJAČIĆ : HRVATSKA JE NA MORALNOM DNU

Od panegirika Goldsteinu, preko Pupovčevih ucjena, do nagrada Šprajcu, Tomiću…

Publicist Slavko Goldstein nedavno je umro i pokopan, ali analitičari iz svijeta kojemu je i sam pripadao i dalje nastoje profitirati iz njegove smrti tako što se njome koriste kako bi više nego za njegova života sotonizirali Hrvatsku, njezinu vlast i općenito hrvatski narod. Gotovo i nema izvorno komunističkoga, dakle totalitarnoga kolumnista koji se ovih dana nije imao potrebu izjasniti da je, prvo, umro velikan i povjesničar, a drugo, da je apsolutno sramota što mu nitko iz redova vlasti nije bio nam pogrebu. Već se moglo pročitati niz uvjerljivih odgovora na sve te posthumne panegirike: pokojni Goldstein nije bio nikakav intelektualac jer ima završenu samo srednju partizansku školu, nije bio nikakav povjesničar i nije bio nikakva moralna vertikala u hrvatskome društvu. Bio je gotovo sve suprotno od slike koju o njemu sada stvaraju: klevetao je, izmišljao, nije priznavao kontraargumente ni znanstvene spoznaje Jugoslavijate je jedan od najvećih krivaca za egzistiranje velikosrpskoga jasenovačkoga mita, kao i mita o Jadovnome, s obzirom na to da nema znanstvenih istraživanja koja bi potvrdila njegove teorije. To što je u svome životu imao rijetke humanističke ili političke bljeskove, pa je znao pomoći i obespravljenim „ustašama“ ili se zauzimao za višestranačje kad je Jugoslavije bila gotovo krepala, jedva je vrijedno spomena u odnosu na štetu koju je činio Hrvatskoj.

Goldsteinove pristaše sada u posthumnim provalama ogorčenosti i bijesa na hrvatsku vlast i Hrvatsku uopće, a ne sućuti, namjerno prešućuju činjenicu da Goldsteinu na pogrebu nije bio nitko službeno u ime židovske općine zato što su početkom 2000. Slavko Goldstein i njegov sin Ivo, uz punu potporu tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića, napustili tu židovsku općinu i osnovali svoju, novu vjersku zajednicu. Učinili su to protuzakonito jer im je za osnivanje trebalo najmanje 500 potpisa, a imali su tek nešto više od 300. Ali zakoni su se nakon 2000. kršili na svakome koraku i to je činjenica s kojom se Hrvatska još nema snage suočiti. Pa ako već neutješni Goldsteinovi epigoni proklinju najvišu hrvatsku vlast jer nije došla na pokop Slavka Goldsteina, zašto prešućuju da se na „velikanov“ sprovod nisu odazvali ni iz židovske općine.

Nemoguće izbjeći Milorada Pupovca

Ni ovaj put u ovome panoptikumu nije moguće izbjeći Milorada Pupovca. Nije teško bilo pretpostaviti da njegovim političkim apetitima nema i ne će biti kraja. Nakon što mu je udovoljeno svim željama, dakle maknuta iz Jasenovca i ploča poginulim hrvatskim braniteljima, a još prije dopušteno mu da svake godine proslavlja četnički ustanak u Srbu, on ide dalje. On je transmisija Vučićeve velikosrpske politike u Hrvatskoj. Sve što mu se ne sviđa, proglašava antisrpskim, a kad te netko u Hrvatskoj označi da djeluješ antisrpski, jao tebi. Za jednu najnormalniju i hvalevrijednu naznaku moguće referendumske inicijative za promjenu izbornoga zakona, Pupovac i njegovi podanici reagirali su Pupovac HRTbijesno i munjevito: rekli su da je inicijativa antisrpska. Nadalje, Pupovcu je general Bobetko zločinac pa zato ne bi smio imati ulicu u Zagrebu. Antisrpski je i tekst Zakona o braniteljima jer se u njemu spominje velikosrpska agresija, a on, naravno, ne misli da je bila velikosrpska agresija, on misli da smo mi Hrvati sami razorili Vukovar i pobili ranjenike na Ovčari, da smo sami pobili civile u Škabrnji, Voćinu, Širokoj Kuli…. Ne bi nas iznenadilo da mu „u ime mira“ u koalicijskoj kući premijer Plenković u svemu udovolji.

Na nekome skupu o medijima u Rovinju proglašeni su najbolji hrvatski novinari. Jedan najobičniji televizijski voditelj informativne emisije proglašen je novinarom godine za cijelu Hrvatsku. Poznat je po tomu što je promijenio svoje prezime valjda da ljudi ne bi mislili da je Srbin, zatim po tome što je u Dnevniku lažnu i internu anketu u režiji jednoga od kandidata za predsjednika države plasirao kao nezavisnu i istinitu, ali i po tome što je u Dnevnik pustio dokumente KOS-a, već dokazane krivotvorine o Tuđmanu, Dedakoviću i Vukovaru, optuživši Tuđmana da je izdao i prodao Vukovar. Drugi je proglašen najboljim novinarom u tiskanim medijima, a poznat je po tomu što je jednoga ministra čiji mu se svjetonazor ne sviđa proglasio maloumnim bićem, praktički neljudskim stvorom, grozne je laži pisao o generalu Gotovini, gospođi Željki Markić, o pokojnome Zvonku Bušiću , a zbog laži o Marku Perkoviću Thompsonu na sudu je kukavički kao zadnji bijednik molio sud da ga kazni kako god hoće, samo ne „po džepu“.

U Hrvatskoj je sve postalo naopako

Suma sumarum: u Hrvatskoj je sve postalo naopako, sve se pretvorilo u svoju suprotnost, u distopiju kakvu smo Pauksamo u bolesnoj mašti mogli zamisliti. Ljudi koji su lažljivci, krivotvoritelji, kršitelji zakona, a mržnja je pogonsko gorivo i nit koja ih povezuje … Takvi bi u iole uređenoj državi bili zapravo izgnani iz javnosti, izgnani iz djelatnosti koju sramote. Ali, kao što vidimo, nisu izgnani nego što više lažu i što više mrze, dobivaju sve više i sve veće počasti, titule, priznanja, novac, pljesak. Sve to pomalo je tužno i pokazuje moralno dno na koje je pala ova naša država. Ne znam kako drugi, ali ja se uvijek trudim pobjeći od toga blata, od ljudi bez ideala i bez Domovine, ljudi promašenih života. Ovih dana 22. je obljetnica smrti legendarnoga junaka Andrije Matijaša Pauka na čijim podvizima i junaštvu u Domovinskome ratu bi se trebali nadahnjivati naraštaji Hrvata. Sjećanje vraća na njegov pogreb i govor fra Ignacija Vugdelije. Fra Vugdelija je umro, ali njegove riječi još će dugo, dugo zvoniti u našim mislima i u našim srcima. Plakali su tada generali Krstićević, Gotovina i svi ostali, svatko i danas zaplače kad ga posluša.

“Pao je junak, jedan od brojnih koji kroz ovih nekoliko godina padaju da bismo mi mogli živjeti. I velik je to pad… Zar suze u očima naših bojovnika, pripadnika 4. brigade, o tome rječito ne govore? I ide narod, i ide njegovo veličanstvo hrvatski narod prema svom zemaljskom cilju, sigurno ide zahvaljujući onima koji poput hrastova padaju, zahvaljujući onima koji poput Andrije dadoše živote svoje… Kad god netko od velikih završi svoj zemaljski put, narod se zaustavlja i plače… Jedno vas molim… Kad vas sutra vaš sin ili unuk upita “što je to bilo 90-tih, kako smo došli do ovoga što imamo”, kažite im jednostavno: “Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili narod prema budućnosti, prema sreći.”

Govor fra Vugdelije dojmljiviji od slavnoga Periklova nad grobom poginulima junacima. Andrija Matijaš Pauk pali je junak dostojan svoje Domovine kojoj je posvetio najljepšu i najveću žrtvu. Žrtvujući svoj život, stekao je slavu koja ne propada. Na njega i sve pale junake treba se ugledati, a ne na bez nitkove bez vjere, nacije, časti i domovine, jer najveća je naša sreća u slobodi.

 

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo