Mirna (re)integracija BiH u Erdoganov sultanat je u punom jeku

NEKOM MAJKA NEKOM MAĆEHA

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

dnevnik.ba

Još ćemo se mi nagledati otvorenja kabineta turskih jezika u školama koje rade po nastavnom planu i programu jezika bošnjačkog naroda, izložbi o neuspjelom vojnom udaru u Turskoj, najesti „iftara“ i  „zaklati kurbana“,  ne samo u Prijedoru i Širokom Brijegu, kako je to bilo ovog kasnog ljeta.

dnevnik.ba

Iako BiH danas tretiraju kao državu nedovršenih ratova koji se vode “drugim i specijalnim sredstvima”,  a na dnevnoj bazi poruke ohrabrenja „tamnom vilajetu“ stižu iz svih zemalja svijeta. Ni u komu BiH, izgleda nema, i oca i majku, i sestru i brata, kao u Turskoj.

Takav intiman obiteljski odnos ne bi bio moguć bez naših historijskih veza s Turskom, točnije, nekadašnjim velikim Osmanskim carstvom, koja se u novom stoljeću, čini se, sprema na drugu „okupaciju“. Ovog bi puta, primopredaja „tamnog vilajeta“ braći trebala proći, nadamo se, bez krvavih ruku.

Jamstvo da će tako i biti dao nam je nebrojeno mnogo puta  do sad Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i neupitni lider bošnjačkog naroda, te “ovlašteni” zastupnik interesa države BiH u međunarodnim odnosima i krugovima. Postoji li ijedan razlog da ne vjerujemo predsjedniku najpatriotskije stranke da nam „braća“ žele „sve najbolje“?

Izetbegović mlađi stigne štošta učiniti za državu i k tomu ne traži zahvale i priznanja, on je tu zbog naroda i države. Sama pomisao da bi to Izetbegović jednog dana mogao prestati raditi izazove u čovjeku strah i strepnju od nekog novog sutra.

I svjestan činjenice da ga samo biološki sat može maknuti s mjesta na kojima je, Izetbegović se potrudio rehabilitirati kontakte s našom majkom. Doduše nekima je maćeha, no glavnini stanovništva u BiH Turska je majka, tako tvrdi i bivši poglavar Islamske zajednice, Mustafa Cerić, i sve to kako bi se narod imao u koga uzdati. Baš kao nekada.

Izetbegović je i neki dan bio u Ankari s predsjednikom Erdoganom. Sve što smo saznali o tom susretu fotografija je objavljena na sultanovom Twitter nalogu. Turski je autokrat Izetbegovića predstavio kao brata i uputio pozdrave svim građanima BiH.Tko je to još i gdje nekog od naših lidera nazvao „bratom“ i ovako nas „srdačno pozdravio“? Ne mogu se sjetiti ali mislim  – nitko.

Budući da je trenutačni daytonski ustroj BiH, dijele to mišljenje sve relevantne političke i društvene zajedniceu  BiH, neodrživ, nefunkcionalan i štetan po njenu (moguću) budućnost, Izetbegović je s „bratom“ Erdoganom uspio dogovoriti da se i na to pitanje konačno odgovori kako treba.Erdogan je tako kod njemačke kancelarke Merkel  izlobirao novo uređenje BiH o kojem ćemo mi, njeni stanovnici i državljani, tek spoznati da smo od konstitutivnih naroda postali građani države BiH, s naravno, dominantnom bošnjačkom većinom.

Takav koncept ponudio je i sam Izetbegovićev otac, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. No prvih se godina postojanja „hiljadugodišnje Bosne“, rahmetli Alija nije snašao i to je Erdogan, također znao, pa mu je Alija tako, na bolesničkoj postelji, ostavio Bosnu u amanet. Jasno je kako turski sultan i autokrat s Bosfora ove velike riječi nije zaboravio. O tom će govoriti i serija o rahmetli predsjedniku Aliji  u produkciji državne televizije Turske koju ćemo, s oduševljenjem, vjerojatno pratiti i na malim ekranima federalnih televizija.

Vjerovati je kako narodi u BiH neće zaboraviti Erdoganovu velikodušnost, baš kao što ni on sam nije zaboravio Alijine riječi. No, da ne bude da se mi „starijoj braći“ i „majci Turskoj“, kako ju je nazvao ex-reis Mustafa ef. Cerić, nismo odužili za „dobrote s ovog i onog svijeta“, treba uvijek podsjetiti kako je Izetbegović u ime svih nas u večeri kad su vojnim udarom rušili političkog agresora iz Ankare, prvi uputio jedan SMS ohrabrenja. A „temeljeni je narod“, kako je to, opet  bivši reis Cerić definirao, diljem Sarajeva, Zenice, Travnika i drugih gradova u BiH, molio „dovu“ za opstojnost Erdogana i majke nam, doduše nekima i maheće, Turske.

Neko vrijeme nakon toga, naša su udruženja izišla s inicijativom da se Erdoganu dodijeli Nobelova nagrada za mir, no svjesni svoje nemoći u međunarodnim krugovima, ostavit ćemo Erdoganu da si sam to izlobira. Ako je već uspio dogovoriti preuređenje BiH, što bi jedna Nobelova nagrada, prvaku mira i demokratske misli predstavljala za „dogovoriti“ ispod neke „švedske sofre“? No i da je Erdogan dobije, važno je da stariji brat u majci zemlji zna, da ga onaj mlađi u filijali Turske, državi BiH, ne može i neće nikada zaboraviti na silna dobročinstva.

Iako se bošnjačka javnost dijelom zabrinula kada je stariji brat posjetio Srbiju i njihovog predsjednika Vučića i pomislila da nas je stariji brat zaboravio, naš Izetbegović je odmah otišao u Ankaru  i tako otklonio svaku sumnju. Razdor u obitelji, ovako skladnoj, u kojoj stariji brat ne zaboravlja ni pedalj teritorija kojeg je naša majka nekada držala kao vlastiti, pa tako i naše narode, od Sandžaka do Bosne, jednostavno nije moguć.

Još ćemo se mi nagledati otvorenja kabineta turskih jezika u školama koje rade po nastavnom planu i programu jezika bošnjačkog naroda, izložbi o neuspjelom vojnom udaru u Turskoj, najesti „iftara“ i  „zaklati kurbana“,  ne samo u Prijedoru i Širokom Brijegu, kako je to bilo ovog kasnog ljeta.

A do tada ćemo se, Erdoganovom agendom, sukobljavati s europskim institucijama, negirati i relativizirati broj islamskih fundamentalista u BiH, domaćih džihadista,  obračunavati se, kao i sam sultan, s „domaćim izdajnicima“, negirati politička i etnička prava manjinskim skupinama, voljeti i Tursku i BiH, kako je to Erdogan i naložio – djecom. Mirna (re)integracija BiH u Erdoganov sultanat je u punom jeku.

Dnevnik.ba