MOŽE LI SE BITI CINIK I VJERNIK?

MOŽE LI SE BITI CINIK I VJERNIK?

Odmah izravno odgovaram: može! Može se čak biti i nihilist poput mene u političkom smislu, i pesimist u sociološkom. Recimo, uvjeren sam da je današnja politika bezvrijedna koliko i pseći drek. Morate ga skupiti, ako ga ne skupite, smrdi, onečišćuje a ne gnoji zemlju. Nikakve koristi od njega, no neizbježan je. Isto tako, uvjeren sam da je i ljudska pravda jedno veliko, veliko sranje. Na koncu, idealist, poput mene, u mladosti, u zrelijoj dobi postane više-manje cinik, ili barem čovjek s ironičnim odmakom od svijeta, jer bez toga bi se teško nosio s apsurdom i ljudskim stupidarijem. Moja je najveća mana istinoljubivost. Ako mislite da se hvalim, onda se varate. Istinoljubiv u svijetu „mračnom kao blud“ (Matoš), može biti samo idiot poput kneza Miškina. No ja sam svoj idiotizam ipak ponešto racionalizirao i ironizirao, pa čim sam svjestan koliki sam idiot, već imam predumišljaj s kojim se donekle branim. Ali dragi moji, mnogi vlakovi su već prošli. Kasno sam naučio kako se nositi s vlastitim knezmiškinovskim sindromom od kojega obolijevaju mnogi melankolici i sanjari.

Dakle, cinik. Utoliko što mrzim patetiku. Neizmjerno je mrzim. Političku, religijsku, ljubavnu, ideološku, mrzim je koliko i trgovački reklamni utopijski debilizam. Imam pedeset i jednu jebenu godinu a popušio sam na svim planovima. Ipak, ljudi misle da mi ide sjajno jer nikad nisam htio biti ničija žrtva. Danas ako hoćeš doći do neke nazovi pravde ili satisfakcije, moraš si kupiti, pozajmiti, oteti, izboriti, ma kako, status žrtve, ako već nisi u statusu gazde ili njegova ađutanta, i onda lajati, kmečati, osnivati udruge, postati aktivist, zviždač, i na kraju ući u Sabor da bi mogao tamo kenjati za dvije do tri tisuće eura mjesečno.

I sad, rekoh, kakve sve to veze ima s Bogom? Pa nikakve! Nije Bog kriv zato što nam kreteni vladaju, zato što nas gule kao zečeve, zato što nas ovršuju, zato što nam presuđuju babe krastače i korumpirani ušljivci, zato što su mediji puni polupismenih bezveznjaka, zato što smo društvo negativne selekcije koje će na vrh iznjedriti uvijek nekog šupka ali nikad čestitog i odvažnog čovjeka s par zrna kompetencije i pameti! Zato, ako nisam pronašao konsenzus s takvim svijetom, pronašao sam ga sa samim sobom i s Bogom – verujem u Boga jer bi bez Njega sve ovo bilo još veće sranje, toliko nepodnošljivo i besmisleno da se nijedna stvarna ljudska vrijednost ne bi mogla ni održati na nogama. Vjera mi daje snagu da izdržim svijet kakav je, i da još uvijek u sebi pronalazim tog romantičara, idealistu, izgubljenog Holdena Caulfielda, koji je dočekao svoje odrastanje, i koji bi najradije nestao negdje poput Salingera.

Zoran Vukman