Spomenik dolasku Hrvata

USUSRET NOVOJ SPOMENIČKOJ PARADIGMI

Vladimir Lončarević

Skora 950. obljetnica povelje kralja Petra Krešimira IV. u kojoj Jadran naziva mare nostrum prigoda je za spomeničku valorizaciju povijesne hrvatske prisutnosti na Jadranu, sa svim sadržajima, odlikama i odrednicama što je ona ima za nacionalni i državni život

 Slikovni rezultat za Spomenik dolasku Hrvata

Spomenici u žrvnju O spomeničkoj baštini već sam pisao na ovim stranicama, a pisali su i drugi, manje-više zaključivši kako u tom segmentu državnoga i društvenoga posla nemamo profiliranu sustavnu kulturnu politiku ni političku kulturu. O spomeničkoj baštini – njezinu održavanju i izgradnji – na državnopolitičkoj se razini uglavnom ne raspravlja, kao da to nije relevantno pitanje državnog i nacionalnog života. Zašto je u nas tako kako jest, teško je reći. I odgovor nije samo jedan. No činjenica je da je dosad spomenički posao redovito bio prepušten svijesti i savjesti pojedinaca, odnosno povjeren ustanovama i udrugama, u čemu je Matica hrvatska, uz Braću Hrvatskoga Zmaja, u posljednjih stotinjak godina učinila ponajviše. Koliko pak drugi narodi i države vode brigu o svojim nacionalnim spomenicima, njihovu očuvanju i izgradnji, čak i u državama s poviješću koja jedva prelazi dva-tri stoljeća, zna svatko tko je prošao malo svijeta.

Spomenici u žrvnju
politike i nemara

Istina je da smo do uspostave samostalne države mi, mislim na Hrvate, jedva mogli i pomišljati na spomenike velikanima i događajima nacionalno-povijesnoga značaja i značenja, pa je izostao sustavan pristup toj problematici. Bilo je dakako pojedinaca koji su o tome promišljali i na tome radili. Tako je naš veliki slikar Kristijan Kreković, zaokupljen hrvatskom poviješću, radio na projektu izgradnje Palače nacionalnih vladara na Trgu bana Jelačića, Hrvatskog panteona na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu te Arheološkog muzeja hrvatskih spomenika, koji je trebao biti smješten u spiljama Velebita. Nažalost, u bombardiranju Beograda, gdje se zatekao 1941, stradala su i 143 velika platna posvećena hrvatskoj povijesti – među kojima 63 portreta hrvatskih knezova i kraljeva od Porge do Stjepana Tomaševića. Tijekom rata nije se dakako moglo ništa raditi, a nakon 1945. od hrvatskih velikana prolaz je dobio samo kralj Tomislav (jer je pomogao Srbima protiv Bugara; trebalo je i umanjiti nezadovoljstvo zbog micanja bana Jelačića), a od događaja monument Seljačkoj buni u Stubici, no opet zbog traženja povijesne legitimacije komunističkog režima.

U neovisnoj Hrvatskoj poneki je naš kralj ili knez dobio spomenik, ali redovito kao plod inicijative lokalne sredine. Koliko mi je poznato, Oltar Domovine jedini je nacionalni spomenik što bi se mogao pripisati u zaslugu državi (izuzevši spomenike u vezi s Domovinskim ratom), koji je sada žrtva nebrige nje same. Svojedobno je Marko Grčić predložio da se podigne spomenik doseljenju Hrvata. Grčić se naime još 1997. obratio Družbi Braće Hrvatskoga Zmaja, kojoj piše: „Čudnovato je da dosad nikomu nije palo na um da tim praprecima (misli na dvojicu braće i pet sestara) oda počast u Hrvatskoj bilo javnim spomenikom, imenom trga, ulice ili na neki drugi način“ te predlaže Družbi da se zauzme da „spomenuta petorica braće i dvije sestre konačno dobiju, barem u hrvatskoj metropoli, dostojanstven javni spomenik“. Poslije je o tome i javno pisao u novinstvu te u svojoj knjizi Riječi, riječi, riječi, a na to je podsjetio i Zvonimir Berković u knjizi Pisma iz Diletantije.

Mare nostrum

Ako ima doista mnogo razloga da se podigne takav spomenik – a on bi mogao biti bilo gdje između Drave i Dinarida – za neke druge nadnevke naše povijesti imamo sigurnije podatke od Porfirogenetovih zapisa o Tugi i Bugi, Klukasu, Lobelu, Kosjencu, Muhlu i Hrobatosu. U tome smislu, za hrvatski narod, njegov duhovni, kulturni i državnopolitički razvoj osobito je važan bio dolazak na Jadran. Kada su prvi Hrvati „toćali“ noge u moru, ne znamo, no znamo da su u 11. stoljeću tamo bili državno etablirani. Naime 10. rujna 1069. kralj Petar Krešimir IV, kralj Hrvatske i Dalmacije, kako se tada tituliralo, u povelji zadarskim benediktincima pri Sv. Krševanu daruje otok Maun, koji je „in nostro Dalmatico mari“ – u našem dalmatinskom moru. Taj naziv često se tijekom povijesti u raznim prigodama rabio kao mare nostrum ili mare nostrum croaticum. Nazivajući Jadransko more dalmatinskim odnosno hrvatskim, Hrvati su izražavali svoju povijesnu i teritorijalnu ukorijenjenost na Jadranu i svoje državno pravo na njegovoj istočnoj obali, gdje mnogi gradovi, naselja i lokaliteti čuvaju baštinu ranih spomena političke organizacije hrvatske države i njezinih vladara.

Ta pripadnost, to pravo i ta orijentacija bili su nažalost, kako je poznato, tijekom povijesti na razne načine mnogo puta osporavani i ugrožavani. No hrvatski je narod branio svoje more, da bi ga napokon u Domovinskom ratu zauvijek oslobodio i sačuvao kao geopovijesnu i kulturnu baštinu budućim naraštajima.

U obnovljenoj samostalnoj državi sve odlike, sadržaje i potencijale naše dulje nego tisućljetne pripadnosti jadranskome, samim time sredozemnom prostoru, možemo ponovno slobodno razvijati i oplemenjivati. Važno je stoga, uz ostalo, tu pripadnost i vjernost svome moru, tijekom povijesti mnogo puta posvjedočenu velikim žrtvama, ali i mnogim kulturnim doprinosima, i spomenički dostojno obilježiti i tako izraziti važnost i vrijednost Jadranskoga mora za identitet i svekoliki razvoj hrvatskoga naroda i Domovine. Sve to istodobno je blisko tradicijskim i suvremenim sadržajima, odlikama i odrednicama što ih obuhvaća sintagma „pomorska orijentacija Hrvatske“, u što se u novije vrijeme uklapa i inicijativa Triju mora, u sklopu koje se valorizira važnost i vrijednost Jadranskoga mora za europski razvoj, posebice njegovih hrvatskih voda i obala.

Prijedlog spomenika
Dolazak Hrvata na Jadran

Smatram stoga da je 950. obljetnica spomenute povelje 2019. osobito povlašten povijesni trenutak da sada, kada imamo svoju državu, podignemo spomenik koji će simbolički izraziti sadržaje, odlike, odrednice i smjernice našega povijesnog razvoja na Jadranu i uz Jadran. Predložio sam stoga ovih dana pismom državnim, područnim i mjesnim tijelima javne vlasti te kulturnim i crkvenim ustanovama da se u povodu spomenute obljetnice podigne monument Dolazak Hrvata na Jadran.

U vezi s tim iznio sam nekoliko činjenica i prijedloga:

1. Smatram da je velebitsko područje Zadarske županije ponajbolji prostor za podizanje takva spomenika jer je to zemljopisno približno središnji prostor hrvatske obale Jadrana odnosno hrvatskoga državnoga obalnoga područja. Zašto velebitsko područje, bjelodano je: Velebit je planina čije ime snažno simbolički izražava domoljublje i sadržaje naše borbe za slobodu te veže domovinsko kontinentsko i jadransko ozemlje.

2. S obzirom na to i na potrebu da budući spomenik i spomenički prostor bude što lakše i što više dostupan, kako našim državljanima, tako i strancima, on ima biti uz autocestu. Takvo mjesto nalazim u Općini Jasenice, neposredno nakon izlaza iz Tunela sv. Roka (koji je također sam za sebe spomenik vjekovnoj težnji Hrvata da povezuju svoj sjever i jug!), odnosno prije ulaza u nj, gledano s južne strane, na uzvisini pokraj hotela Marune, s koje „puca“ pogled na more (poznata Ivekovićeva slika, zanimljivo, sugerira vizure /s/ tih lokacija). Do toga mjesta već postoje pristupne ceste i parkiralište, što olakšava infrastrukturnu prilagodbu i omogućuje zadržavanje. Spomenuta uzvisina državno je zemljište, dio Parka prirode Velebit, u koji bi se spomenik odlično uklopio.

3. Predlažem da spomenik bude većih dimenzija, figurativan, uz sadržaj i ornamentiku što će jasno izražavati karakter i poruku spomenika. Držim da se ne bi trebalo uklanjati odgovarajućoj monumentalnosti spomenika, tako da za dana, a posebice noću, kada bude osvijetljen, bude što je moguće jasnije i dalje vidljiv. Moguće ga je izraditi usječena u stijenu, prethodno pripremljenu, odnosno kao duboki reljef. Ideja je da likovi „izlaze“ iz stijene, čime bi se postigla sugestija Dolaska. Ako velebitski kamen nema svojstva pogodna za takvu obradu, bilo bi potrebno pribaviti odgovarajući kamen.

Postavlja se dakako pitanje sredstava. Potanje nam nije ovdje u to ulaziti, no troškove infrastrukturnog uređenja i održavanja (struja, pristupni put) zacijelo mogu svojim radom i sredstvima donirati javna poduzeća koja će taj posao obaviti. I ostali troškovi mogu se većim dijelom podmiriti donacijama, kako izravnim uplatama, tako organizacijom namjenskih događaja (koncerata i sl.).

Što bi se dobilo podizanjem takva spomenika? Politički, on bi bio simbol naše dulje nego tisućljetne nacionalne i državne opstojnosti i postojanosti na istočnoj obali Jadrana; kulturno, bio bi simbol naše pripadnosti sredozemnom kulturnom krugu, naših veza s antičkom pretkršćanskom i ranokršćanskom kulturom te naše pomorske tradicije i orijentacije. Osim toga, ne najmanje važno, taj bi spomenik mogao edukativno djelovati i potaknuti da više i bolje vrednujemo svoju baštinu, bogatu i jedinstvenu (a ne da /o/lako djecu šaljemo na „maturalce“ po tuđim zemljama). Pa i više: on bi mogao i trebao pobuditi veće zanimanje za nacionalnu ranosrednjovjekovnu povijest, koja je danas historiografski i arheološki gotovo zapuštena. Mi danas više znamo o prapovijesti i antičkoj povijesti naših domovinskih prostora nego što znamo o dolasku, društvenom i državnom životu i razvoju starih Hrvata. Naposljetku, imao bi i turističku vrijednost.

Spomenici su izraz naše samosvijesti i postojanosti, izraz kulturnih, političkih, moralnih i inih sadržaja našega identiteta. Neki spomenici nadasve.

 

izvor: Vijenac 616