Bog za velike stvari izabire muškarca, a za nemoguće ženu!

Ljubav između muškarca i žene temelji se na njihovoj različitosti, upravo zbog koje se i odlučuju na zajednički život kako bi se upotpunjavali.

Muškarac se brine za stvari, žena za osobe. Njemu nije važan političar, već politika; ne ratnik, već rat; ne ekonom, već ekonomija; ne pjesnik, nego pjesma. Žena spoznaje sve kao živo, intuitivno. Muškarac kao mrtvo, razumski. Muškarac spoznaje čovjeka kao objekt, izvana. Žena spoznaje čovjeka kao subjekt, kao osobu, iznutra. Žena vidi duboko, muškarac daleko. Muškarac spoznaje stvarnost kao objektivnu, hladnu. A žena kao subjektivnu, nježnu, toplu i živu. Zato je žena sklona subjektivnosti, ne spoznaje stvari onakve kakve jesu, nego onako kako ih doživljava. Žene vole koliko mogu, muškarci koliko žele.

Vrlina muškarca je u djelovanju, a žene u bitku. Muškarac je u onom što čini, žena u onom što jest. Njena najbolja strana nije u djelovanju nego u zračenju. Utjecaj žene nije bučan kao kod muškarca, već tih i trajan kao atmosfera. Na nadgrobnom spomeniku republikanskog Rima, pod kojim počiva jedna od matrona koje su bile majke najhrabrijeg od svih naroda piše: “Sjedila je kod kuće i vunu prela.” Ništa više. Muškarac je više sklon neobičnim stvarima, sanja o promjenama i avanturama. Ženina duša je svakidašnja. Kad bi mogla ona bi od sadašnjosti načinila prošlost, od svega učinila običaj. Etnografi kažu da je žena izmislila rad. Rad je redovna djelatnost nasuprot poduzetništvu. Žena je stvorila zanimanja, bila je prvi ratar, sakupljač i lončar. Dok se kod muškarca napredovanje pokazuje u tome da njegova ostvarenja na polju znanosti, umjetnosti… postaju sve bolja. Napredovanje žene sastoji se u tome da ona sama sebe usavršava, da postaje sve zahtjevnija za muškarca, potičući ga na veće savršenstvo. Sjetimo se samo što muškarac nije kadar učiniti da se ženi svidi. Spreman je postati uredan i profinjen. Sva dostignuća muškarac je uspio ostvariti kad je gledao u beskonačnost kroz žensku dušu, kroz taj kristalni medij u kojem se ogledaju veliki konkretni ideali.

Zato je žena kadra pokrenuti muškarca da traga za savršenstvom i vječnošću. Njeno vječno ženstvo ga trajno uzdiže. Radi se o onoj težnji za savršenstvom koje počinje živjeti u srcu muškarca u času kada u bestežinskom hodu pored njega prođe Eva. Ako djela koja su stvorili pjesnici, slikari, zakonodavci prinesemo svjetlu, ugledat ćemo na njima vodotisak s konturama neke dame u prolazu. Muškarac sve što stvori – stavlja pred ženu, sa strepnjom očekujući njen sud o svemu. Zato se kaže da muškarci upravljaju svijetom, ali žene njihovim srcima. Tek žena sa svojom zahtjevnošću pred idealnim muškarcem – muškarca potiče na inventivnost, iskorak iz banalnosti. Podiže ga na novu duhovno-moralnu razinu. Ona traga za boljim mogućnostima bivovanja. Zato je ona najbolji pedagog, u povijesti postiže više nego ikakav političar. Ne zadovoljava se prosječnim muškarcem, već od njega očekuje nesvakidašnje kvalitete. To je ono što je Dante doživio: tri-četiri geste od Fiorentinke Beatrice, jedan njen osmijeh, uz ljubazni pozdrav – za njega je bio početak novih vremena. Čitav njegov daljnji put bio je obilježen osmijehom te žene donne della salute.

Ženi je potrebno da se za muškarca brine, a muškarac je potreban predanja ženi. Žena pokušava raspolagati muškarcem, vezati ga uz sebe kako bi imala nekoga za sebe da za njega živi, te tako ispuni svoju prirodnu potrebu da bude gnijezdo iz kojega mogu “polijetati” ljudi, ili da bude zemlja koja drži korijene stabla: srce koje iznutra posve razumije muškarca. Žena muškarca može stabilizirati, ali i potresti. Ona ga “vidi” iznutra i zato se kraj nje osjeća nesiguran, raskrinkan, iznesen na vidjelo, u nemoći da se skrije i zaštiti. On treba ženu, ali je se i boji. Zato pokušava ili zavladati njome na bilo koji način, ili joj se “papučarski” podložiti. Izlaz iz te razdvojenosti je ljubav. Svaki muškarac raste i dozrijeva pod pogledom žene i sva žena cvjeta do svog punog identiteta pod pogledom muškarca. U ovom dijalektičnom odnosu razvijaju se darovi nježnosti i skrbi bez kojih ljudski život zakržlja ili se njima bogati. Putovi ove integracije su olujni i dramatični kao malo koja druga čovjekova pustolovina. Jedno drugom pomoć su na putu k Bogu. U međusobnoj ljubavi muškarca i žene – Bog im se otkriva kao ljubav. Preko muškarca ženi kao jakost, preko žene muškarcu kao nježnost. Stoga se i kaže da nam se Bog daruje u drugoj polovici nas samih. No ipak, mora se priznati – kad Bog želi učiniti velike stvari on izabire muškarca, a kad želi učiniti nemoguće izabire ženu.

pater Luka Rađa

izvor:Duhovnost.net