Zašto ne smijemo priznati presudu tribunala

Sudac Antonetti

(http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/sudac-antonetti-ne-slazem-se-hrvatska-nije-bila-agresor-u-bih-a-zlocinacki-pothvat-nije-postojao!-8851.html?fb_comment_id=130778697123953_69016#f3d64a01a7fed34)

 

Oni koji se nakon svega pozivaju na legitimitet haaškog suda – počevši od premijera Andreja Plenkovića nadalje, te svoje teorije mogu okačiti mačku o rep. Postupak je vođen na mafijaški način, podmuklo i razbojnički, protivno svim normama međunarodnog pravnog poretka i s ciljem nasilnog nametanja volje „velikih“.

Ako je to legitimno, onda su oni u pravu.

No, svi znamo i vidimo da je posljednja presuda u predmetu „Prlić i ostali“ vrhunac pravne perverzije i bezočno krivotvorenje činjenica s ciljem brisanja hrvatskoga naroda s njegovih vjekovnih prostora i HRVATSKI JE NAROD NIKAD PRIHVATITI NEĆE.

Hrvatski narod NEĆE PRIHVATITI NEPOSTOJEĆU KOLEKTIVNU KRIVNJU!

To trebaju znati svi koji se pozivaju na „legitimitet“ haaških hohštaplera i prestati im služiti kao pokriće za takve prljave rabote.

Krajnji je čas, gospodo „legitimisti“! Vas su koliko je nama poznato gospodo, na pozicije u vlasti izabrali hrvatski građani a ne bjelosvjetski mešetari, pa izvolite njima polagati račune i izvršite svoju ustavnu obvezu  ZAŠTITE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI!

I pogledajte istini u oči.

Po čemu je haaško sudište legitimno?

Evo kratke argumentacije – ako je ona uopće i potrebna poslije svega što smo čuli i vidjeli posljednih dana:

  • ICTY se nije držao vlastitog Statuta i u hodu je (tijekom samih procesa) donosio ad hoc odluke o primjeni nepostojećih instituta koje je po potrebi ugrađivao u optužnice;
  • Institut „udruženog zločinačkog pothvata“ nepoznat je u međunarodnom pravu i nikad ga niti jedan sud nije koristio i takvo što nije sadržano niti u jednom dokumentu UN-a, pa ni u Statutu ICTY-a;
  • Institut tzv. objektivne odgovornosti (pri čemu je prošireno shvaćanje zapovjedne odgovornosti do te mjere da se optuženici terete za „nepoduzimanje mjera u cilju sprječavanja zločina za koje su optuženi trebali pretpostaviti da će se dogoditi“) je također nepoznat u međunarodnom pravu i nije korišten ni od jednoga suda u svijetu;
  • Izdvojeno mišljenje suca Jeana C. Antonettia na preko 500 stranica negira ključne točke optužnica protiv herceg-bosanske „šestorke“ (u predmetu „Prlić i ostali“) i uz svoj spis je Antonetti priložio brojna dokumenta, analize transkripata i iskaze;
  • Kako on tvrdi, „institut UZP-a je nepotrebno primijenjen“, „međunarodni sukob“ na teritoriju B i H nije dokazan, te je očito da tvrdnja u Prvostupanjskoj presudi o tomu kako je „Tuđman htio Banovinu Hrvatsku“ ne stoji;
  • Antoneti smatra da najmanji narod u B i H (Hrvati sa 16% udjela u ukupnom stanovništvu) nije mogao nametnuti svoju volju cijeloj državi, te da su zanemarena ofenzivna djelovanja Armije B i H u središnjoj Bosni, pa i ono koje je imalo za cilj izlazak na more;
  • Nadalje, u svome spisu sudac tvrdi kako je tužiteljstvo selektivno pristupalo dokaznim materijalima i prihvaćalo samo ono što im je išlo u korist, a sve drugo odbacivalo;
  • Antonetti također odbacuje tezu o „agresiji Republike Hrvatske“ na B i H kao potpuno pogrešnu i nedokazanu.

 

Dakle, u svome opsežnom izdvojenom mišljenju, ovaj sudac dokazuje kako su temeljna uporišta optužnica u procesu „Prlić i ostali“ („UZP“, zapovjedna odgovornost, agresija HVO na muslimane, međunarodni sukob, agresija Republike Hrvatske na B i H) neodržive teze koje nemaju nikakvoga činjeničnog opravdanja.

Kad se radi o „UZP“, on se uzima kao gotova činjenica koju nije potrebno niti dokazivati, a isti je slučaj i s „ međunarodnim sukobom“ i „agresijom Republike Hrvatske“ i „etničkim čišćenjem muslimana“ što ga je tobože počinio HVO.

Slobodanu Praljku nije omogućeno pravedno suđenje. Odbijeno je 150 njegovih svjedoka, dok mnogi dokazi nisu prihvaćeni s obrazloženjem kako za to „nije bilo vremena“. Dakle, u procesu koji je trajao 13 i pol godina NIJE BILO VREMENA da se utvrde bitne okolnosti onoga što se navodi u optužnici, niti da se saslušaju svjedoci.

Generalu Slobodanu Praljku zadiralo se i u osobna ljudska prava, jer mu se branilo objavljivanje materijala i knjiga na internetu i naplaćivalo kazne zbog tih sadržaja.

Presuda izrečena 29. studenoga 2017. u predmetu „Prlić i ostali“ ne samo da NIJE LEGITIMNA sa stanovišta međunarodnog prava, nego i iz niz drugih razloga:

 

  1. Ona je protivna svime rezolucijama, deklaracijama i odlukama Savjeta sigurnosti UN-a, Vijeća Europe, OESS-a i drugih međunarodnih institucija koje su Srbiju, Crnu Goru i „JNA“ već 1991/92. definirale kao agresora na prostoru bivše SFRJ i pozvale na obustavu agresije;
  1. Ta presuda je protivna samim aktima ICTY-a (prije svega Statutu), te kao takva NEMA I NE MOŽE IMATI LEGALITET NITI LEGITIMITET;
  1. Presuda predstavlja čisto PRAVNO NASILJE, ona je politički motivirani akt utemeljen na povijesnim krivotvorinama i u tom smislu u koliziji s međunarodnim pravom, rezolucijama UN-a i drugih međunarodnih institucija i organizacija i činjeničnim stanjem.

 

Pozivanje na „poštivanje međunarodnog poretka“ u ovom slučaju je promašeno, jer poštivanje međunarodnog poretka nije prihvaćanje onoga što mu je protivno, nego obrnuto, onoga što je u skladu s tim poretkom.

Poštivati odluke institucije koja pored međunarodnog prava i temeljnih ljudskih prava optuženika krši vlastite akte, rezolucije same organizacije UN koja ju je utemeljila, pa i Daytonski sporazum na kojemu počiva ustavno uređenje B i H!?

Na tu podmuklu i drsku podmetačinu hohštaplera koji iza kulisa kroje svijet prema svojim interesima protivno svim normama i uzusima civiliziranog društva, može se odgovoriti samo tako što će se njihove nebulozne odluke odbaciti.

Nikako drugačije.

 

Zlatko Pinter