Treba li vjerovati u Europu?

PARIŠKA IZJAVA I EUROPSKI KRŠĆANSKI TEMELJI

TRPIMIR VEDRIŠ

Početkom listopada skupina intelektualaca – među kojima su ugledni filozofi Rémi Brague, Roger Scruton i Robert Spaemann – predstavila je u Parizu dokument Europa u koju možemo vjerovati. Iako će čitatelja zasićena europskim dokumentima spomen još jedne deklaracije ostaviti ravnodušnim, Pariška izjava daje poticaja razmišljanju

 Slikovni rezultat za EUROPSKI KRŠĆANSKI TEMELJI

Potpisnici tzv. Pariške izjave, potpisane početkom listopada, složit će se da se dvije od tri navedene prijetnje tiču unutarnjih europskih problema. Štoviše, rječnik „treće prijetnje“ usidren je u kršćanskoj tradiciji: riječ je o „gubitku vjere“, „podvrgavanju“ (svaka asocijacija je slučajna), i „sumnji“. No, u konkretnom slučaju radi se o „vjeri u političku integraciju“, „podvrgavanju populističkim argumentima“, i „sumnji u temeljne vrijednosti slobodne demokracije“.U govoru o europskoj budućnosti sve se češće spominje „potreba novog povezivanja“ koje bi trebalo pomoći odgovoriti na prijetnje europskom zajedništvu. Europa je, naime, ugrožena, prema riječima koje je, povodom sastanka na Malti u siječnju 2017, poglavarima europskih država uputio predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, trima prijetnjama. Prva je „nova geopolitička situacija“ koja podrazumijeva „rastuću samosvijest Kine, agresivnu politiku Rusije, zabrinjavajuće poteze nove američke administracije i anarhiju na bliskom istoku“ (tu se sramežljivo pojavljuje i „uloga radikalnog islama“). Druga opasnost prijeti Europi od „porasta nacionalizma i ksenofobije“, i konačno, treća opasnost proizlazi iz „stanja uma pro-europskih elita“.

Opasnost od lažne Europe

Rječnik koji otkriva religioznu dimenziju suvremenoga europskog političkog diskursa odražava ujedno i shvaćanje Europe koje potpisnici ne samo da odbacuju već smatraju glavnom zaprekom očuvanju i obnovi „prave Europe“. S gorčinom upozoravajući na opasnost od „lažne Europe“ (iza koje se nazire spektar pojava od birokratskog aparata EU do ispraznosti sveučilišnih elita) potpisnici Izjave ocrtavaju je kao agens prisvajanja europske tradicije koja, kroz prividno nadilaženje tradicionalnih europskih kršćanskih vrlina, prijeti njihovim rastakanjem, štoviše uništenjem europske civilizacije. Upozoravajući na dramatičnost trenutka, potpisnici Izjave – među kojima su filozofi Rémi Brague, Roger Scruton i Robert Spaemann – pozivaju na obnovu „istinske Europe“. Nije teško predvidjeti spektar odbacivanja na koji će njihovi prijedlozi naići: njihov će patriotizam biti denunciran kao ideologija tla i krvi, priziv na tradiciju proglašen nazadnjaštvom, a čitav proglas vjerojatno označen izrazom bijelog supremacizma. Autori se od svih tih protu-civilizacijskih zastranjenja za koja će biti optuženi iz „progresivnog“ političkog spektra, dakako, ograđuju. No, što Izjava, proglašena „konzervativnim manifestom“, ima ponuditi europskim kršćanima koji su još uvijek, barem nominalno, značajan dio građana europskih država?

Poziv na „povratak kršćanskim vrijednostima“ otvara pitanje o mjestu i ulozi kršćanstva u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti europskih društava. U tom kontekstu prikladno je podsjetiti na esej Thomasa Stearnsa Eliota Ideja kršćanskog društva objavljen 1939. Eliotov apofatički pristup određivanju kršćanskog društva može, doduše, djelovati iscrpljujuće (pa čak i iznervirati čitatelja), no odbijajući odrediti što „kršćansko društvo“ jest, Eliot je upozorio na važnu kvalitetu kršćanskog odnosa prema sudjelovanju u politici i oblikovanju društva. Izbjegavajući „ponuditi program“ Eliot sugerira da se kršćanstvo ne može savršeno ostvariti ni u kojem konkretnom zemaljskom društvu. To opažanje tek prividno proturječi opažanju da je kršćanska vjera kroz povijest na vidljiv način sudjelovala u stvaranju konkretnih europskih društava – što je na zadivljujuć način raščlanio povjesničar kršćanske civilizacije Christopher Dawson. Na tom tragu potpisnici Izjave ističu činjenicu da objava evanđelja ne donosi „sveobuhvatan božanski zakon i stoga nije prijetnja raznolikosti svjetovnih zakona pojedinih nacija koje je moguće učvrstiti i poštovati bez prijetnje europskom jedinstvu.“ Drugim riječima, ne postoji (i ne može postojati) jedinstveno kršćansko shvaćanje društvenog uređenja.

Pa ipak, iz povijesne perspektive – neka su društva više od drugih bila oblikovana kršćanskim nadahnućem i pokretana djelovanjem kršćana. U tom kontekstu razdoblje koje nazivamo srednjim vijekom ključno je za (samo)razumijevanje Europe. Riječima Luciena Febvrea „upravo je kršćanska civilizacija tijekom čitavog srednjovjekovlja neprekidno pokretala valove utjecaja preko nestalnih granica kaleidoskopa srednjovjekovnih kraljevstava. Ona je, dakle, pomogla Zapadnjacima oblikovati zajedničku svijest koja je nadilazila granice koje su ih razdvajale i koja se, postupno se sekularizirajući, pretvorila u specifičnu europsku svijest.”

Na tom tragu i Jacques Le Goff u svojoj je knjižici o rođenju Europe nedvosmisleno ustvrdio da je „srednji vijek bio ključno razdoblje europskog rođenja, djetinjstva i mladosti“, no – što je ovdje znakovito – „ljudi koji su živjeli u srednjovjekovnim stoljećima o stvaranju ujedinjene Europe nisu ni sanjali – niti su to željeli.“ Le Goffovo opažanje upućuje na paradoks inherentan kršćanskoj ulozi u „stvaranju Europe“: Europa doduše jest začeta unutar okvira latinske Christianitas, no ona je na neki način oblikovana i kao „nuspojava“ kristijanizacije europskog prostora. Monasi koji su u stoljećima nakon propasti Rimskog Carstva „udarali temelje“ zapadne Europe nisu prepisivali tekstove, krčili šume ili isušivali močvare s nakanom da stvore najmoćniju civilizaciju u povijesti.

Kavane, parkovi i bulevari

Povijesno gledano, ni prvi europski kršćani, ni ranosrednjovjekovni monasi, pa čak ni vizionari poput Karla Velikog nisu „stvorili Europu“. Ideja kršćanske Europe začeta je u kasnoj antici iz govora o kršćanskom Carstvu kao nasljeđenoj baštini političke ideologije Konstantina Velikog, no tek je samosvjesno kršćanstvo nakon 11. st. – podjednako zauzeto ogrtanjem kontinenta „bijelim pokrovom crkava“ i ratom protiv islama – dovelo, kako kaže Le Goff, do „poistovjećivanja kršćanstva i europskog prostora“.

U svjetlu tih opažanja s novom se ozbiljnošću postavlja i pitanje odnosa kršćanstva, Europe i islama. Kritičare europskih imigracijskih politika često se optužuje za manjak prakticiranja temeljnih kršćanskih kreposti čemu je dokaz baš (navodna ili stvarna) netrpeljivost prema useljenicima muslimanima. Ne manjka onih koji su, vraćajući se „stoljećima djetinjstva i mladosti“ Europe, poput povjesničara Tomaža Mastnaka ključnu ulogu u oblikovanju Europe spremni pripisati upravo „netrpeljivosti spram islama“. Prema takvom shvaćanju, upravo je višestoljetna konfrontacija s islamskim svijetom na obalama Mare nostrumomogućila stvaranje europskog identiteta.

U svjetlu nasilnih epizoda iz vremena mladosti i odrastanja Europe – a križarski ratovi se često uzimaju kao jedan od ključnih argumenata za nepostojanje istinski kršćanskog društva – čitatelj se Pariške izjave može zapitati nisu li nostalgične pohvale „običnim krajolicima“ ili „našim javnim parkovima i širokim bulevarima“ tek odraz idealističkog eskapizma koji je spreman zatvoriti oči pred mračnim stranama europske povijesti? Ne približavaju li se potpisnici romantičnom viđenju kulture prema kojem „jedno od bitnih obilježja Europe odražavaju“ kavane rasprostranjene od Lisabona do Odese. Kavane, parkovi i bulevari plod su višestoljetnog razvitka procvalog u razdoblju Belle Époque, ujedno i simboli europske moći. No te su slike (i uz njih vezane vrijednosti) za većinu suvremenika gotovo izgubile sav motivacijski potencijal. Razočaranje Europljanina „ljubitelja kavana“ sjajno je ocrtao Michelle Houellebecq u liku Roberta Redigera koji je, saznavši da se zatvara secesijski bar hotela Métropole u Bruxellesu, „shvatio da je Europa počinila samoubojstvo“. Stoga i autori Pariške izjave, bez eksplicitnog pozivanja na zastrašujuće statističke podatke o samouništenju europskih populacija (od samoubojstava do sistematskog zatiranja nerođenih), nedvosmisleno izjavljuju da najveća prijetnja Europi nisu ni „ruski avanturizam ni islamska imigracija“.

Radikalna identitetska kriza

Riječima Pariške izjave „Europu guši smrtonosan zagrljaj koji je ‘lažna Europa’ nametnula našoj stvaralačkoj mašti“. Za takvo stanje potpisnici Izjave odgovornom smatraju „kulturu odbacivanja“ proširenu osobito među europskom intelektualnom elitom. Smatrajući intelektualce oblikovane na idealima Soixante-huit odgovornima za širenje te kulture, potpisnici europskim sveučilištima predbacuju dramatičnu zamjenu kritičkog mišljenja „budalastim odbacivanjem prošlosti“. Zaborav prošlosti i negiranje duhovnog podrijetla Europe, prema potpisnicima Pariške izjave glavni je razlog radikalne identitetske krize. U tom smislu, možda nije zgorega podsjetiti na nadahnuto opažanje Christophera Dawsona. Za njega je „religija duša kulture, a društvo koje je izgubilo svoje duhovne korijene umiruće društvo, koliko god izvana izgledalo uspješnim“.

Posljedice raspadanja društva utemeljena na kršćanstvu za Europljane koji još uvijek uživaju njegove plodove mogu biti predmetom rasprave. No, ne može se osporiti činjenica da je ideja Europe u povijesnom smislu kršćanska ideja koja se može opisati i kao sekularizirana verzija srednjovjekovne ideje Christianitas. Koliko su se pak europska društva kroz povijest približila ostvarivanju ideala kršćanskog društva, ostaje otvorenim pitanjem. U tom je kontekstu idealizacija srednjovjekovlja tek nešto manje ankronistična od demonizacije istog razdoblja. Poziv na obnovu kršćanskih vrijednosti bio bi očita besmislica kad bi označavao želju za „povratkom na staro“.

Cilj ljudskog društva za kršćane ne može se doduše iscrpljivati u izgradnji svjetovne civilizacije, no nadnaravni smjer čiji cilj leži onkraj povijesti podrazumijeva radikalnu odgovornost za njeno oblikovanje, kako to opisuje konstitucija II. Vatikanskog sabora Gaudium et spes. Nasljedivši od židovstva temeljni afirmativan stav spram stvorenja, kršćani su pozvani na tikkun olam, „popravljanje svijeta“. Stoga kao opis kršćanskog djelovanja može poslužiti slika hodočasnika, koji, kako tumači sv. Augustin, putujući pjeva i, premda još nije stigao na cilj, pjesmom uprisutnjuje radost zbog budućeg dolaska.

No, hoće li kršćani u budućnosti uopće biti u prilici igrati ikakvu ulogu u oblikovanju post-kršćanske Europe? „Lažna Europa“, na koje upozoravaju potpisnici Pariške izjave, svojim „odbacivanju prošlosti“ i „izgradnjom carstva novca i propisa pokrivenih pseudo-religioznim univerzalizmom“ utjelovljuje institucije za koje je Eliot rekao da im „djelovanje nije neutralno, već je nekršćansko“. Odgovor na poziv za aktivnim sudjelovanjem u oblikovanju buduće europske res publica u takvim uvjetima zahtjevat će od kršćana ipak snažnije poticaje od nostalgije za „starom Europom“ ili poziva na „obnovu vrijednosti“. Na to upozoravaju i dramatične Eliotove riječi izrečene 1939: „ako se zaboravi Bog – Europa će se morati pokloniti Staljinu ili Hitleru“. Danas je jasno da totalitarizmi utjelovljeni u ta dva dijabolična lika predstavljaju tek neke od brojnih mogućih negacija Europe. Kršćanski odgovor pred tom prijetnjom sadržan je u čuvenim riječima pape Ivana Pavla II. izrečenima u listopadu 1978: Ne bojte se! Za kršćane utemeljene u nadnaravnoj nadi nije stoga toliko važno vjerovati u Europu, no svakako najviše joj mogu pomoći upravo – vjerujući.

izvor: Vijenac 618