Kritika Dawkinsovog glavnog argumenta protiv postojanja Boga

Izvor: https://play.google.com/store/info/name/Richard_Dawkins?id=06g4_

Uvod

Richard Dawkins je zasigurno jedan od najpoznatijih ateista danas. Slavu je prvotno stekao svojim radom u biologiji, a danas je još više na glasu zbog svojih radikalnih naturalističkih, ateističkih i antiteističkih stavova koje je popularizirao u različitim formatima, bilo da se radilo o televizijskim programima (npr. „The Root of All Evil?“ (2006), „The Enemies of Reason“ (2007)), aktivizmu (tu valja spomenuti njegovu organizaciju za „znanost i razum“: https://www.richarddawkins.net/) ili knjigama (npr. „The God Delusion“ (2006), „Science in the Soul“ (2017)). Održao je brojne debate (jednu od poznatijih s Johnom Lennoxom možete vidjeti ovdje) i javna predavanja kojima je cilj bio populariziranje prirodne znanosti ali i kritika religije i klasičnog teizma općenito.

Njegov posao je u tom kontekstu bio podosta nezahvalan. S jedne strane, odlučio je svoj opus približiti širim masama, a s druge strane je nastojao zadržati pristojan znanstveni standard i kritički duh. Nedvojbeno je imao velikog utjecaja na popularnu kulturu u kontekstu popularizacije ateizma, pa ga tako za viteza moderne misli smatraju mnoge domaće i strane ateističke grupe. Protagora ga je svrstala u preporučenu lektiru, a naši susjedi ateisti su ga isto svrstali među uzore. Dawkinsa ipak treba shvatiti kao dio šireg intelektualnog pokreta, kako se nekad naziva, Novog ateizma, gdje se nastoje obnoviti vrednote (napose francuskog) prosvjetiteljstva: apsolutiziranje znanosti (scijentizam), radikalni materijalizam, veličanje razuma, sekularizma i humanizma. Sve što je vezano uz religiju ili nematerijalističku filozofiju valja ismijati, obezvrijediti ali i argumentirati protiv nje. Zato se često obnavljaju mitovi i motivi prosvjetiteljstva: borba prosvijetljenih protiv onih mračnih i zatucanih, borba razuma protiv vjere, borba znanosti protiv religije.

Ova borba je, dakako, samo umjetna i ideološki nametnuta, te nema utemeljenja u egzaktnoj povijesti kao ni prosvjetiteljska kritika njihovih predšasnika. Crkva jest ona koja je nosila svjetlo kulture i spoznaje kroz teška i turbulentna razdoblja ranog srednjeg vijeka, sačuvala vrijedne kulturne i povijesne izvore, u kasnijem srednjem vijeku utemeljila metode prirodne znanosti (Albert Veliki, Roger Bacon, Robert Grosseteste), njegovala školstvo, znanost i obrazovanje kroz ostatak povijesti do današnjih dana. Svjedoci tome jesu, između ostalog, istaknuti svećenici znanstvenici koji su oci modernih znanstvenih teorija: npr. Gregor Mendel, otac genetike i Georges Lemaître, otac Big-Bang teorije. Filozofski teizam i promišljeno religijsko vjerovanje ne samo da je potpuno kompatibilno sa znanstvenim shvaćanjem svijeta, već ga u svojoj cjelovitosti inspirira i nadopunjuje u pitanjima koja ga transcendiraju. Više o tome drugom prilikom. Zasad ću samo preporučiti članak koji vrlo dobro raskrinkava neke prosvjetiteljske (a kasnije marksističke i novoateističke) mitove.

Iako je u očima nefilozofske sekularne publike Dawkins odlično primljen, u očima filozofa koji se profesionalno bave ovim temama je primljen ozbiljno loše. Primjerice, filozof znanosti i ateist Michael Ruse, je rekao da ga je zbog Dawkinsa „sramota što je ateist“ i da problemima filozofije o Bogu Dawkins pristupa vrlo neinformirano i neozbiljno (vidljivo u ovom videu). Rusea u potpunosti razumijem, jer je i mene kao filozofa pomalo sramota što ljudi shvaćaju Dawkinsove argumente u domeni filozofije o Bogu ozbiljno i što uopće živimo na toliko niskom stupnju teološke kulture da moram drugima objašnjavati zašto je to tako.

Filozof William Lane Craig je Dawkinsov argument protiv postojanja Boga prozvao najgorim argumentom u povijesti zapadne misli. Edward Feser, jedan od prominentnih filozofa religije smatra da je Dawkins ovdje u potpunosti u krivu i napisao je odličnu knjigu na tu temu.

U ovom tekstu ću pokazati zašto je točno Dawkinsov centralni argument protiv postojanja Boga potpuno neuvjerljiv i blago rečeno promašen. Ovaj argument je iznesen u njegovu glavnom djelu teističke kritike „Iluzija o Bogu“, a naziva ga „Boeing 747” argument. Valja napomenuti da to nije jedini argument koji Dawkins iznosi, u knjizi raspravlja o raznim problemima i argumentima, no, ovdje ću se posvetiti samo glavnom argumentu.

Uostalom, mislim da nema puno smisla govoriti npr. o njegovoj kritici ontološkog ili kozmološkog argumenta zato što Dawkins ne napada te argumente u nijednoj relevantnoj verziji. Umjesto da kritizira ontološki argument, recimo, Alvina Plantinge, Normana Malcolma, Charlesa Hartshornea ili Roberta Maydolea, Dawkins napada (parodično prezentiran) Anselmov argument iz 11. stoljeća, potpuno ignorirajući revolucije u filozofiji i modalnoj logici koje su nam dale nove konceptualne alate za razumijevanje ovakvih argumenata. Bilo bi potpuno sramotno i komično kad bih ja krenuo kritizirati modernu sintetičku teoriju evolucije tako što kritiziram iskrivljenu teoriju evolucije Jeana-Baptista Lamarcka iz 19. stoljeća i onda još slavodobitno proglasim kako sam srušio svako opravdano vjerovanje u teoriju evolucije. Nažalost, kad istu sramotu napravite u domeni filozofije, ispadnete intelektualna superzvijezda, sudeći prema Dawkinsovom primjeru (iako ne u filozofiji, već u udrugama sekularista i raznih drugih prosvijetljenih, „slobodnih“ intelektualaca).

No, pređimo na razradu dok još nisam počeo previše prigovarati. Prvo bi valjalo objelodaniti određene Dawkinsove pretpostavke s kojima ulazi u argumentaciju, kako bi lakše razumjeli njegovu kritiku.

Bog kao znanstvena hipoteza

Dawkins zastupa stav da je hipoteza o Bogu znanstvena hipoteza,[1] a definira je ovako: „postoji superčovjek, nadnaravna inteligencija koja je namjerno dizajnirala i stvorila univerzum i sve u njemu, uključujući nas.“[2] Ključ za rješavanje prijepora između toga je li ili nije li postojanje Boga znanstvena hipoteza leži u onome što smatramo „Bogom“. Ako smatramo da je „Bog“ nekakvo biće u svijetu, bilo da se radi o nevidljivoj sili, bradatom djedu na oblacima ili ogromnom računalu, slažem se s Dawkinsom da bi se takvo moglo potpuno široko nazvati znanstvenom hipotezom  –  u smislu da je takvo što principijelno u domeni prirodne znanosti. No, bilo da se radilo o velikim monoteizmima, suvremenoj ili povijesnoj filozofiji o Bogu, Bog u pravilu nije shvaćen kao još jedno unutarsvjetovno biće, već kao transcendentno biće, tj., biće koje nije ograničeno prostorom, vremenom ni prirodnim zakonima. Takvo biće predstavlja nužni čisti bitak koji je izvorište svega kontingentnog što postoji. Zanimljivo izlaganje o pojmu Boga je napravio kolega Rochejaquelein na ovom blogu. .

Prema filozofskom leksikonu, znanstvenu hipotezu[3] odlikuju: (a) objašnjenja, (b) modeli ili (c) analize nekog prirodnog fenomena, ili općenito nekoga vida prirodnoga svijeta. Jasno je i da pod domenu znanosti spadaju materijalne pojave, ili zasad elegantnije rečeno, mjerljive. Ako pretpostavimo da je Bog nematerijalni i transcendentni uzrok svemira, te ne objašnjava samo jedan vid prirodnog svijeta ili nekog fenomena, već bitak u cjelini, postoji očiti problem u klasificiranju Boga kao znanstvene hipoteze.

Nadalje, hipoteza o Bogu uopće ne zadire u druge znanstvene hipoteze, niti se može postaviti kao konkurentsko objašnjenje u sklopu prirodnih znanosti. Tomu je tako jer znanstvene discipline proučavaju stvarnost iz određenih vidika određenim metodama koje su za to prilagođene. Primjerice, fizika proučava fizikalne fenomene. Ako Bog nije dio fizikalnog svijeta i ako je izvan empirijskog proučavanja, fizičar nam ne bi mogao reći ništa o Bogu. To, naravno, ne implicira da Bog ne postoji, već samo da nije objekt proučavanja prirodne znanosti. Ovaj ishod sam po sebi nije problematičan jer prirodna znanost ne određuje što postoji uopće, već proučava što postoji u pojavnom svijetu. Ako bismo tvrdili da nam prirodna znanost može otkriti sve što postoji općenito, to bi bila naturalistička ideologija, a ne znanstvena metoda. Kolega Luka Ilić je ovim tekstom sažeo što nije u redu sa scijentističkim pristupom ovdje. Zbog dva navedena razloga: (1) hipoteza o Bogu ne odgovara odredbi znanstvene hipoteze i (2) nije sumjerljiva ili konkurentna drugim znanstvenim hipotezama u kontekstu prirodne znanosti, učinili smo jasnim da Bog nije znanstvena hipoteza.

Jasno, ovdje se mogu pojaviti različite nesuglasice i prigovori. Na primjer, kako to kršćani tvrde da je Isus Krist Bog ali ujedno i povijesna osoba? Iako to nije domena prirodne znanosti, svakako je domena povijesti. Valja primijetiti da se ovo pitanje odnosi specifično na religijske teologiju, a ne na filozofski teizam općenito. Kako ja branim poziciju općenitog filozofskog teizma, iz kojeg se onda tek naknadnim koracima može doći do evaluacije koncepcija Boga pojedinih religija, za ovaj rad nije potrebno ulaziti u teološke probleme.

Ipak, bez ulaska u dubinu možemo vidjeti što načelno nije u redu s ovim prigovorom. Prvo, Isus Krist jest bio povijesna ličnost i njegova je prisutnost bila unutarsvjetovna. S pravom je objekt proučavanja povjesničara. No, povjesničari ne proučavaju Krista pod vidikom njegove božanske naravi, već pod vidikom njegove uloge u povijesnoj zbiljnosti. Povijest nam može rasvijetliti što i gdje je Krist govorio, kakav je utjecaj imao itd., no, ne može nam ništa reći o tome je li on ujedno bio Bog ili nije. Ako je Isus iz Nazareta imao ljudsku ali i božansku narav (kao što katolička teologija naučava), njegova božanska narav je zasigurno izvan dosega metode bilo koje znanosti mimo filozofije i teologije.

Dawkinsova koncepcija Boga i generička teistička koncepcija Boga

Izvor: https://malcolmnicholson.wordpress.com/2016/05/26/richard-dawkins-madalyn-murray-ohair-and-child-abuse/

Kako bi kritika Boga bila uspješna, razumljivo je da bi se koncept ili, jednostavno, ideja Boga koji protagonist kritike koristi trebao u dovoljnoj mjeri poklapati s konceptom kojeg religiozni ljudi zastupaju, ili barem s konceptom koji je uglavnom zastupljen u filozofskoj zajednici. Dawkinsov koncept Boga je iznenađujuće širok. On navodi da „napada Boga, sve bogove, bilo što i sve nadnaravno, gdjegod i kadgod su bili ili će biti izmišljeni.“[4] Mogli bismo razlikovati Dawkinsovu ideju Boga (DIB) i generičku teističku ideju Boga (GTIB).

Razjasnimo prvo što vrijedi pod generičkom teističkom idejom Boga: Bog jest nužno biće s omniatributima. Kad kažem da je Bog nužno biće, želim reći da ako Bog postoji, onda nužno postoji. S druge strane, ako kažemo da je Bog nužno biće, onda mislimo da je njegovo potpuno kauzalno objašnjenje nužnost vlastite naravi. Dakle, pitanje tko je uzrokovao Boga nije valjano pitanje, jer Bog ako postoji, ima svoj dovoljan razlog u vlastitoj nužnoj naravi. Omniatributiuključuju maksimalno posjedovanje onih svojstava koje je bolje imati nego nemati. Možemo utvrditi da je Bog svemoguće, sveznajuće i maksimalno dobro biće, koje je transcendentno i osobno. Kad kažem da je Bog transcendentan, mislim da nadilazi vrijeme i prostor, materiju i energiju. Ne može se prikazati dijelom materijalne stvarnosti niti cjelinom materijalne stvarnosti. Bog je osoba u smislu da ima razum i volju, nije neka energija ili bezlična apsolutnost. Ove definicije su samo načelne, ali smatram da ocrtavaju bit onoga što se u modernom filozofskom diskursu smatra sadržajem pojma „Bog“.

Pogledajmo sada koliko se DIB poklapa s GTIB. DIB je zapravo materijalan Bog koji je morao nastati u nekim fizički primjerenim okolnostima našeg svemira. Kad bi svemir bio dizajniran, dizajner bi morao biti završni produkt verzije darvinizma iz drugog svemira.[5] Uz to, Dawkins priznaje da Božji um možda nema mozak od neurona, niti silikona, ali ako bi želio imati sve atribute koje ima, morao bi to biti najveći mozak ili najveći kompjuter koji postoji.[6] Očito da ovakvi zaključci proizlaze iz pretpostavke da su svi umovi produkt nekog fizičkog procesa. Mislim da je posrijedi krivo korištenje riječi „um“.

Razlikujmo riječ „um“ koja se koristi samo analogno s riječi „Božji um“. „Božji um“ ću ovdje nazvati nous. Koje su razlike između uma i nousa?  Um je vezan za materijalne pojave, i svi umski procesi korelirani su s nekim fizičkim procesima. Umove imaju ljudi, ili neki razvijeni izvanzemaljci. Slažem se s Dawkinsom da svaki um, u ovom svemiru, dolazi u bitak tek kad su svi prethodni kompleksni materijalni uvjeti osigurali tu mogućnost. Um je zato ograničen, jer kapacitet memorije i brzina misli ovise o vremenu i prostoru, prenošenju informacija između neurona, raznim drugim faktorima i kemijskim uvjetima. Bog, zapravo, ne može imati um, jer time automatski ne bi mogao posjedovati omniatribute! DIB je u tom smislu proturječna, jer pretpostavlja da nous ovisi o nekim fizičkim faktorima kao um, što je direktno proturječno s omniatributima.

Bog ne bi bio Bog kad bi mu trebalo neko vrijeme da izračuna tešku jednadžbu, jer prvo elektricitet mora proći kroz njegove velike neurone. Nous ne ovisi o materiji i javlja se kao nešto primordijalno i transcendentno. Nous nije konačan i ne ovisi o vremenu i prostoru, i po definiciji ne dolazi nakon što su zadovoljeni neki kompleksni ili funkcionalni materijalni uvjeti, pa nije ni koreliran s nekim materijalnim promjenama (osim ako tako odabere). Sasvim suprotno, svi kompleksni materijalni uvjeti ne mogu biti ostvareni bez takvog nousa, barem prema klasičnim teističkim tvrdnjama. Kako bi Dawkins poništio mogućnost nousa, morao bi prikazati da je ta ideja logički nekoherentna, što on nije probao napraviti. S druge strane, nous koji proizlazi iz materije jest logički nekoherentan kao ideja, pa time DIB biva proturječna u svjetlu realne definicije Božjeg uma.

Postavljanje i pobijanje centralnog argumenta

Centralni argument, ili punim imenom „ultimativni Boeing 747 gambit“, je prema Dawkinsu „vrlo ozbiljan argument protiv Božje egzistencije.“[7] Ime argumenta dolazi od zanimljive primjedbe Freda Hoyla, koji je rekao da je vjerojatnost pojavljivanja života na Zemlji otprilike jednaka vjerojatnosti da Boeing 747 biva slučajno oformljen uraganom koji prolazi kroz odlagalište metala.[8]Ta metafora je posuđena kako bi objasnila duboku nevjerojatnost pojavljivanja svjesnog života bez uplitanja Boga. Bog u ovom slučaju ima ulogu „pojačivača vjerojatnosti“ u razvijanju života.[9] Dawkins misli da je ovaj argument nastao zbog nerazumijevanja procesa prirodne selekcije. Problem je, zapravo, u tome što je Bog još kompleksniji od onoga što želimo objasniti (u ovom slučaju Boeing 747), dakle, Bog je još (a) nevjerojatniji od Boeinga složenog uraganom i (b) loše je objašnjenje samim time što zahtijeva kompleksnost umjesto jednostavnosti. Postoji i šira verzija argumenta koju ću navesti u malo skraćenom obliku:

  • jedan od najvećih izazova ljudskom intelektu jest objasniti kako se pojavljuju kompleksni i nevjerojatni prividi dizajna;
  • naravna težnja jest poistovjetiti privid dizajna s pravim dizajnom;
  • takva težnja nije istinovodljiva, jer hipoteza o dizajneru odmah postavlja veće pitanje: tko je dizajnirao dizajnera? Uz to, nije dobro rješenje u objašnjavanju vjerojatnosti posegnuti za nečime što je u još većoj mjeri nevjerojatno;
  • zasad je najbolje objašnjenje Darwinova evolucija prirodnom selekcijom;
  • još uvijek nemamo adekvatno objašnjenje takve vrste za fiziku. Neka vrsta teorije o multiuniverzumu bi u principu mogla obaviti isti eksplanatorni posao kao Darwin u biologiji;
  • ne bismo se trebali odreći nade za bolje objašnjenje u fizici, koje bi bilo moćno kao darvinizam u biologiji. No, čak i bez prisutnosti satisfaktorne teorije, još uvijek u antropskom načelu imamo bolje objašnjenje nego u samoponištavajućoj hipotezi inteligentnog dizajnera.[10]

Prvo što valja primijetiti je da konkluzija logički ne slijedi iz premisa, argument nije formalno valjan. No, možemo to zanemariti, uzmimo cijeli argument više kao eksponiranje razloga koji bi služili kao poništivači teizmu.[11] U općenitom smislu, smatram da bismo formalnije mogli izreći bit Dawkinsovog argumenta ovako:

Između konkurentskih objašnjenja x,y,z, objašnjenje x je vjerojatnije od y i z ako: (a) bolje objašnjava nastanak (materijalno) kompleksnih fenomena iz jednostavnijih elementarnih komponenti i (b) ako pri objašnjavanju ne zahtijeva materijalno kompleksnije objašnjenje od onoga što se želi objasniti.

Kao prvo, vjerujem da je ova formula opravdana, ali samo u vrlo uskom eksplanatornom kontekstu nekih znanosti. Dawkins ovdje pokušava metode na koje je navikao u biologiji proširiti na filozofiju, a to ne funkcionira. Ne ulazeći u širu raspravu o filozofiji znanosti, načelno možemo utvrditi dvije stvari: Bog nije konkurentsko objašnjenje u okviru prirodnih znanosti, zato što, kao što smo uvidjeli, Bog nije znanstvena hipoteza. Bog može biti znanstvena hipoteza u kontekstu DIB, ali je to irelevantno jer je DIB konceptualno proturječna pa time i logički nemoguća. Drugo, (b) dio formule činjenično ne vrijedi u svim znanstvenim kontekstima. Na primjeru neke povijesne znanosti poput arheologije, možemo vidjeti da se materijalno kompleksnija objašnjenja od onoga što se želi objasniti redovito pojavljuju.

Primjerice, kad arheolog kaže kako su praljudi radili crteže po pećinama, on uvodi materijalno kompleksniji entitet (pračovjeka) od samih crteža u pećinama. Takvo objašnjenje može biti istinito u kontekstu znanosti i ne smatra se kontroverznim. Vidimo da u tom svjetlu premisa tri biva u potpunosti neopravdana. Uz to, jasno je da „tko je dizajnirao dizajnera“ nije problem s kojim se generički teizam mora nositi budući da Bog ima objašnjenje u nužnosti vlastite naravi. S druge strane, to nije problem s kojim se mora nositi zaključivanje na dizajn općenito.

Kako bismo općenito zaključili da je nešto dizajnirano, dovoljno je uz prisutnost specificirajućeg uzorka i niske vjerojatnosti događaja, uočiti da disjunkcija prirodnih regularnosti i slučajnosti (u okviru tih regularnosti) ne može objasniti događaj.[12] Ne moramo pružiti kauzalnu priču o događajima niti znati tko je nešto dizajnirao kako bismo imali valjano zaključivanje o dizajnu. Nadalje, teorija o mutiuniverzumu nije dokazana, nemamo je na temelju čega uzeti kao relevatnu. Osim toga, čak i da jest istinita, opet vrijede klasični teistički argumenti (osim teleološkog), samo na skali multiuniverzuma a ne na skali univerzuma.

Dodatno, Bog nije materijalno kompleksnije objašnjenje jer Bog uopće nije materijalan, takvo što bi bilo kontrarno generičkom teizmu.

Ergo

Kao što se dalo vidjeti, Dawkins kompleksnim, tisućljetnim problemima prilazi vrlo neoprezno i neinformirano. Njegov zaključak da Bog ne postoji se uopće ne odnosi na Boga bilo kojeg velikog monoteizma ni filozofije, jer je u potpunosti promašio bit pojma „Bog“. Onaj bog o kojemu on priča, neko groteskno unutarsvjetovno biće s ogromnim mozgom ili špageti čudovište, zasigurno ne postoji i u tome se, vjerujem, gotovo svi možemo složiti.

Ako se pitamo zašto točno njegov argument protiv postojanja Boga ne funkcionira, sažeto to možemo izreći ovako: Dawkinsove pretpostavke su neprihvatljive svakom ozbiljnom teistu i iz njih slijede protuslovlja – nemoguće je da Bog bude produkt evolucije i ima atribute koji mu se pripisuje. Bog kakav opisuje filozofija o Bogu ili velike religije zasigurno nije znanstvena hipoteza i svakako nije materijalno kompleksniji od bilo koje stvari u univerzumu. Glavni formalni princip koji čini srž argumenta je jedan vrlo usko primjenjivi princip za neke aspekte prirodnih znanosti, a Dawkins ga želi ekstrapolirati na cjelokupnu stvarnost. Tu ga pobijaju metode znanosti koje redovito krše taj princip, poput arheologije ili povijesti.

Nadalje, ono što Dawkins ni ne spominje, događaji mogu imati više razina objašnjenja: ako netko napravi tortu, fizika može objasniti odnose između atoma te torte, prirodne sile koje na nju djeluju itd. Ipak, fizika nam ne objašnjava da je tu tortu napravila baka povodom rođendana svog unuka, jer, fizika se time ne bavi. No, ova dva objašnjenja nastanka torte se međusobno ne isključuju: relativna složenost atoma i nastanak fizikalnog objekta zvanog torta kroz različite fizikalne i kemijske procese ne isključuje osobno objašnjenje u terminima racionalnih agenata i namjera za taj isti objekt. Isto tako nastanak svemira se može objasniti velikim praskom ili čak teorijom multiuniverzuma (kad bi za nju bilo dokaza), što svejedno nikako ne isključuje rješenje da je bilo veliki prasak bilo multiuniverzum nastao kauzalnim utjecajem Boga. Jasno, ne pokušavam usporediti torte i bake sa svemirom i Bogom, stvar nije ista, iako analogija u određenim aspektima stoji: različite razine objašnjenja, ako se shvate u vlastitim domenama, međusobno se ne moraju isključivati. Namjera mi je ilustrirati poantu na shvatljiv način.

Moja kritika se zapravo dotakla samo nekih, krucijalnih poanti koje je Dawkins promašio ovdje, no, to nije sve. O svemu ovome se da raspraviti još dublje i složenije, no, nastojao sam pružiti par konkretnih i lako razumljivih promišljanja koje imaju snagu pokazati prosječnom čitaču Dawkinsov diletantizam na ovom polju.

Fred Delacroix

 

Izvor: http://sf.co.ua/id81446 / Tu se ja i Dawkins u potpunosti slažemo

 

[1] Usp. Dawkins,God Delusion, 70.

[2] isto, 52. (Napominjem da su svi prijevodi iz ovog djela od sad nadalje moji.)

[3] Usp. „Hipoteza“, u: Filozofski leksikon, Stipe Kutleša (ur.) (Zagreb: LZMK, 2012), 481.

[4] Dawkins, God Delusion, 57.

[5] isto, 186.

[6] isto, 184.

[7] Usp. Craig, „Dawkins’s Delusion“, prvo poglavlje.

[8] Usp. Dawkins, God Delusion, 137-138.

[9] Što se s pravom može prozvati problematičnom koncepcijom. Kao što je rečeno, Bog generičkog teizma je Bog koji je izvor postojanja, a ne nevidljivi fizikalni agent koji krpa rupe koje znanost ne može objasniti.

[10] Usp. Dawkins, God Delusion, 188.

[11] Ukratko, poništivač za neko vjerovanje p je razlog za odbacivanje p. Poništivač je pobijajućiako izvjesno čini p neprihvatljivim za subjekta SS više ne može ujedno biti racionalan i vjerovati da p. No, poništivač može biti i umanjujući, ako čini p manje vjerojatnim ali ga u potpunosti ne opovrgava.

[12] Usp. William A. Dembski, The Design Inference, New York, 2005.

 

izvor: konzervativac.com

AUTOR: FRED DELACROIX