Josip Blažević: New age i kršćanstvo

POJAM NEW AGE KRŠĆANSTVO
Bog New age prihvaća ezoterijsko vjerovanje da je cijeli pojavni svijet energija. Energija vibrira na različitim frekvencijama i svaka frekvencija određuje oblik koji će energija poprimiti. Budući da misao može utjecati na energiju i usmjeravati ju, kako vjeruje New age, teologija New agea je sprega fizike i psihologije („znanstvena vjera“). Pojam Boga u New ageu, dakle, ne spada u područje teologije nego fizike i psihologije. New age se klanja „bogu energije“ ili „bogu (pod)svjesti“. Riječ je o primitivnoj razini materijalističkog panteizma. Bog nije osoba. On je energija koja sve prožima i svime upravlja, prvobitna supstancija, jastvo, neosobna kozmička sila, čista svijest, ocean svijesti, vitalni princip, bitak, beskonačni kaleidoskop života i smrti, posljednji uzrok, svijest koja se manifestira kao božanska igra (lila), matrica univerzuma (akaša). Bog je izvor svih stvari, Duša svijeta, Univerzalni Um, Kozmički mozak. Levi Trojstvo dijeli na „Svijest Snage“ (Otac), „Svijest Ljubavi“ (Sin), i „Svijest Inteligencije“ (Duh Sveti). U panteističkoj viziji – sve je Bog. Crkva ne osporava postojanje suptilnih kozmičkih energija, osobito onih koje je znanost identificirala, uključujući i otkrića kvantne fizike i dubinske psihologije, ali ih Crkva ne poistovjećuje s Bogom koji je izvor i vrhovni stvoritelj svega što postoji, pa i energijâ. Isus nam je objavio Boga koji je Osoba s kojom se može stupiti u kontakt kroz molitvu, on je svemogući Otac koji nas neizmjerno ljubi, i nježna Majka koja nikada ne zaboravlja svoje čedo (usp. Iz 49,50). Istovremeno je transcendentni Bog, neizmjerno nadilazi sve stvoreno, ali i imanentni, koji svemu daje život i sve pokreće iznutra. „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28). Isus ga naziva „moj Otac“: „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,49). I sam Bog objavljuje da mu je Isus Sin: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1,11). Otac je stalno s Isusom: „No ja nisam sam jer Otac je sa mnom.“ (Iv 16,32). I na kraju života, po posljednji puta: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46). Nema traga nikakvoj neosobnoj sili. Bog je Trojstvo, Obitelj, zajednica ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.
Isus Krist Isus Krist nije Bog. „Kristička svijest“, koja je u Kristu, predstavlja kozmičku vibraciju, energiju koja upravlja zakonom evolucije. Učenje o Kozmičkom Kristu (M. Fox) New age je preuzeo od Teilharda de Chardina i uklopio ga u vlastitu interpretaciju biblijskog koncepta novog neba i nove zemlje. „Kristička svijest“ prožima sve stvari i može se utjeloviti u avatarima ili Majstorima koji su predodređeni da vode čovječanstvo u „Novo doba“. U trenutku krštenja na Jordanu „kristička svijest“ spustila se na Isusa i on je tada postao Krist (New age pravi razliku između zemaljskog Isusa i božanskog Krista). Danas ta ista svijest upravlja drugim Majstorima (Babaji, Maitreya, bodhisattve, avatari) koji čovječanstvu pokazuju put (Levi). Krist je bio vođa čovječanstva u eri Riba. On je samo jedno od lica „krističke svijesti“ kao što su to bili svi veliki posvećenici kroz povijest. Znanje i moć primio je od velikih posvećenika koji su živjeli prije njega. Ne postoji samo jedan Krist, nego mnoštvo njih, a svatko od nas može postati Krist (prosvijetljeni) kad razvije svoje urođene potencijale. Skrivene godine proveo je u Indiji učeći istočnjačke tehnike i jogu. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je druga božanska Osoba Presvetoga Trojstva, rođen, ne stvoren. „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu“ (Kol 1,17-18). Ušao je u povijest čovječanstva, utjelovio se u krilu Blažene Djevice Marije, po Duhu Svetomu, bez sudjelovanja muža. On je vidljiva slika Boga nevidljivoga. Njegovo je poslanje bilo otkupiti svijet od njegovih grijeha po žrtvi vlastitog života (usp. Mt 26,26-28). Pod Poncijem Pilatom osuđen je na sramotnu smrt i raspet na križu za naše spasenje. Nakon smrti, treći dan uskrsnuo je od mrtvih. Poslao je Duha Svetoga po kojemu ostaje prisutan među onima koji u njega vjeruju. Po njemu, svi koji u njega vjeruju, imaju život vječni, očekuju „pobožanstvenjenje“ kroz sakramente, njegovom milošću, a u konačnici će to postići o uskrsnuću mrtvih, kada će tjelesno ustati iz svojih grobova, na život vječni. Krist je Pantokrator, Svevladar, Kralj svega stvorenoga, pa u određenom smislu ima kozmičke atribute.
Duh Sveti Pojam „Duha Svetoga“ uzrok je velikoj pomutnji koju stvara New age. On mu je omiljeno i djelotvorno sredstvo transcendiranja religija jer u svim religijama postoji govor o duhu, vitalnom principu, ruah, prani, ch’i, ki, i slično. Kako bi ga učinio po mjeri svih religija New age ga je prekrstio u „božansku energiju“. Malo tko će zapaziti da je ovo iskorak iz teologije u područje fizike, diviniziranje energija, energijama pridavanje božanskih atributa. Riječ je o sofisticiranom idolopoklonstvu, materijalističkom panteizmu. Istovremeno se New age zaštitio od teološke kritike iza pseudofizike, i od znanstvene kritike iza pseudoteologije. Ovim pojmom New age uklanja granice među religijama i stvara sinkretizam znanosti i religija. Služi mu kao sredstvo za postizanje zdravlja ali, istovremeno, i kao sredstvo spasenja. U neku ruku New age treba dati za pravo kad govori o „božanskim energijama“ jer sve što je Bog stvorio jest, na neki način „božansko“, u sebi nosi otisak svoga Stvoritelja. No, nije „božansko“ na način kako ga tumači New age. Jer za kršćanstvo ništa nije sveto, i to ništa u punom smislu te riječi, nikakav prostor, vrijeme ili biće, životinja ili osoba, pa ni energija, osim Isusa Krista i Njegovoga Duha koji je prisutan u srcima ljudi. Taj Duh je treća Božanska Osoba Presvetoga Trojstva, a nikakva kozmička sila ili energija. Njega je poslao Isus Krist i on, kroz sakramente, u Crkvi, uprisutnjuje Krista ali se na Crkvu ne ograničava jer „Duh puše gdje hoće“ (usp. Iv 3,8).
Crkva Spasenje je individualno. Nema mjesta za posrednicu spasenja. Svatko sam mora pronaći svoj vlastiti put i tragati za prosvjetljenjem. Institucije su općenito nepoželjne, pa tako i Crkva. Crkva nastavlja Kristovo spasiteljsko djelo kroz povijest. Ona je „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15). Njezina prva i glavna zadaća je „služenje istini“ (FR 2). Spasenje se ostvaruje komunitarno, kroz „općinstvo svetih“. Nitko ne kreće od nule, nego nastavlja gdje su drugi stali, baštini ono što su mu generacije ostavile.
Objava Stjeće se intuicijom, Uvidima, kroz izmjenjena stanja svijesti. Ta spoznaja (gnoza) je plod osobnog iskustva. Nerastavljive od uvida su „objave“ primljene spiritističkom metodom kanaliziranja (channeling). Bog se objavio u povijesti. Najprije kroz Stvaranje (Svemir je najljepša Knjiga ikad napisana, napisana prstom Božjim) i ona se zove naravna objava. Druga je povijesna objava, kroz proroke i, naposljetku, kroz Isusa Krista koji je „ujedno i posrednik i punina sve objave“ (DV 2), „objavi daje puninu i dovršava je“ te „nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist“ (DV 4). Za kršćane je javna objava završena smrću posljednjeg apostola.
Dobri i zli anđeli Omiljena i višeznačna bića u New ageau. Također služe za transcendiranje religija jer postoje u svim vjerskim tradicijama iako ne s istim značenjem. Osobito ih populariziraju poganske tradicije koje njima obiluju. U New ageu su oni energetska bića, duhovi vodiči, duhovi prirode, reiki vodiči, duhovi predaka, poganska i mitološka bića (gnomi, vile). Izuzev u ceremonijalnoj magiji stroge podijele na dobre i zle anđele u New ageu nema. Domaća ezoterijska scena vrvi anđelima, anđeoskim karticama, suvenirima, radionicama za prizivanje anđela, kanaliziranjem anđeoskih poruka, anđeoskim shopovima, itd. Božja stvorenja, raspoređena po korovima, duhovne naravi, na službu čovjeku. Kršćanska objava govori da postoje i pali anđeli, koji čovjeka zavode, radi čega čovjek treba biti vrlo oprezan. Sv. Pavao upozorava da „sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ pa se ne treba čuditi da se „i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti“ (2Kor 1,14-15). Mjerilo je Evanđelje koje nam je navješteno: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ (Gal 1,9).
Spasenje Svatko spašava samoga sebe  (samospasenje) posredstvom tehnika (joga, transcendentalna meditacija) za postizanje izmijenjenih stanja svijesti i višeg znanja (gnoze). Spasenjskoj samospoznaji privodi prosvjetljenje (nirvana, samaddhi), buđenje okultnih (siddhi) moći, sklad s univerzumom. I danas čovjek vjeruje Zmiji iz Edena da neće umrijeti, i da će spoznati dobro i zlo, ako bude jeo sa zabranjenog „stabla spoznaje dobra i zla“ (usp. Post 3,4-5). Nema spomena grijehu. Spasenje je nezasluženi dar kojeg nam Bog daruje iz ljubavi po otkupiteljskoj žrtvi Isusa Krista. Nema pod nebom drugog imena, mimo Isusovoga, po kojemu se možemo spasiti od grijeha (usp. Dj 4,12). Bog je s čovječanstvom sklopio novi i vječni Savez koji nikada minuti neće. Čovjeka ne spašavaju njegova djela, nego vjera u Sina Božjega, ali je vjera bez djela mrtva. „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3,17). Pravo prosvjetljenje dolazi od Isusa Krista koji je „svjetlo svijeta“ (usp. Iv 12,46).
Preobrazba Preobrazba je sredstvo putem kojega New age želi svijet uvesti u novo stanje uma kako bi ostvarili novu paradigmu. Naravno, nema garancije da će u tome i uspjeti. Piše sv. Pavao: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2). Na gori Taboru Isus se preobrazio i u slavi s njime pojavili su se Ilija i Mojsije (usp. Mt 17,3). Preobraženje predstavlja „kršćansku paradigmu“ koja je započela s Isusom Kristom a nastavlja se Crkvom kroz povijest koja proces preobrazbe ostvaruje kroz sakramente kako bi svoje kćeri i sinove dovela do svetosti.
Istina Ne postoji objektivna niti apsolutna istina. Sve su religije u posjedu jednog njezinog djelića. U konačnici, istina je ono što je istina za mene („moja istina“). Ono što se meni trenutno čini dobro. Na pijedestalu je vlastiti „božanski“ ego koji razlučuje dobro i zlo – kao bogovi. Postoji objektivna istina koja se temelji na učenju Isusa Krista koji je jedini „Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Kršćanstvo je hod za Isusom. Istina nije predmet ničijih mišljenja, niti o njima ovisi, pa ni kada su postignuta referendumom, nego je ona u punini zasjala u Isusu Kristu u kojemu se jedino “može prepoznati punina istine koja ljude spašava” (FR, 99) i prema čijoj riječi vjernik uređuje svoj život.
Patnja, bolest i smrt. Posljedica su neravnoteže (poremećaj yina i yanga) u pojedincu i/ili kozmosu. New age im nije kadar dati smisao. Jadnu utjehu pojedinac može naći u vjerovanju da mu je patnja dug iz prijašnjih života koji mora otplatiti (karma) ili, modernijim rječnikom, lekcije koje je u trenutku začeća sam odabrao sa svojim duhom vodičem da mora naučiti u ovom životu. Balansiranjem čakri želi se u organizmu ponovno vratiti energetsku ravnotežu i prolongirati život. Njeguje se utopija da ćemo samorazvojem svi postići stanje visokih frekvencija i vječno živjeti na nevidljivoj razini, poput iščezlih civilizacija (Maya, Inke) ili stanovnika Atlantide. Ušle su u svijet kao posljedica istočnoga grijeha. Preuzevši na sebe našu narav, Isus je našim patnjama, bolima i smrti dao novi smisao, novo značenje. Makar će se kršćanin boriti protiv zla i patnje u svijetu, svjestan je da patnja ima smisao, pa može skrivati i tihu radost „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Bolest i zdravlje mogu poslužiti kao sredstvo posvećenja – iako za njega nisu nužni.
Eshatologija Vječni život je odredište duha koji će se jednoga dana rasplinuti u vrtlogu kozmičke energije (svijesti) prema mitu o vječnom povratku. Utjehu pružaju eksperimenti s onostranim kroz „putovanja“ u prijašnje živote, iskustva „tik do smrti“, astralne projekcije, vjera u reinkarnaciju (Blavatsky). Budući život je cikličko ponavljanje mnogih sličnih života s istim željama, istim nevoljama, i istim potrebama, uvijek prema većem savršenstvu. Smrt je za svakog čovjeka trenutak konačne istine o njemu samome po kojoj je pozvan potpuno se predati u ruke Očeve. Smrću se ulazi u vječni život, u potpuno novo iskustvo spoznaje i ljubavi. Nakon smrti slijedi posljednji sud na kojemu će svatko biti suđen po vlastitim djelima. Raj je nagrada pravednicima, pakao kazna zlotvorima, a Čistilište „popravni ispit“ onima koji još nisu prispjeli do potpunog savršenstva u ljubavi. Na kraju slijedi uskrsnuće tijela i život vječni u zajedništvu s Bogom i svima svetima.
Vrijeme New age je preuzeo mitsko, istočnjačko, cikličko poimanje vremena. Zlatno doba što ga naviješta dob Vodenjaka, trebalo bi biti razdoblje mira, sklada, pravednosti. Zemlja bi trebala biti nastanjena savršenim bićima koja će umom upravljati kozmičkim zakonima. To bi trebalo biti vrijeme u kojemu će svijet biti očišćen od kršćanstva (kraj Riba), a novi svjetski poredak uspostaviti svjetsku „nadreligiju“. Akvarijanski Krist, Maitreya, već radi na dovršetku Kali Yuge, ili mračnog (i nasilnog) razdoblja Riba. Trebala bi na nebu zasjati duga, kozmički most između ljudskih duša i Duše svijeta. Bog je svijet stvorio iz ništa (ex nihilo). Kršćanstvo na vrijeme gleda linearno, ono ima svoj početak, trajanje, i kraj. Punina vremena je događaj Isusovog utjelovljenja. Na kraju vremena kršćani radosno iščekuju ponovni Kristov dolazak. Za kršćane je New age (Novo doba) započelo prije 2000 godina, Kristovim utjelovljenjem, kada su započela i posljednja vremena koja će trajati do ponovnog Kristovog dolaska. Isus je „Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak“ (usp. Otk 22,13). Bog će sve izmiriti u Kristu, bilo na zemlji, bilo na nebesima (usp. Kol 1,20).
Paradigma New age promiče biocentričku paradigmu svojstvenu dubinskoj ekologiji. U njezinom središtu se ne nalazi niti Bog, niti čovjek, nego život kao takav. U cikličkom poimanju vremena, pokretanom karmom, životi ljudi, životinja i bogova jednako su vrijedni. Granica između Stvoritelja i stvorenja potpuno je uklonjena. Preferira se povratak prirodi, promoviraju prava životinja, makrobiotska, vegetarijanska i vegan prehrana. Iza ekološke svijesti, kulta Majke Zemlje (božice Geje) skriva se ideologija nepomirljiva s kršćanstvom. Teocentrička paradigma vrijeme poima linearno. U njezinom središtu nalazi se Bog koji je postao čovjekom, pa je ona i antropocentrična, jer čovjeka smatra središtem svega stvorenoga i krunom stvaranja. Bog je osoba koja ljubi neizmjerno i bezuvjetno. Osobnost stvorenja i Stvoritelja ostaje cjelovita i u najtješnjem ljubavnom sjedinjenju (unio mistica). Prirodu je Bog stvorio i povjerio čovjeku da je čuva i obrađuje. Način prehrane nema utjecaja na spasenje koje ovisi o ljubavi: „Slaboga u vjeri prigrlite, ali ne da se prepirete o mišljenjima. Netko vjeruje da smije sve jesti, slabi opet jede samo povrće. Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede“ (Rim 14,1-3).
Antropologija Čovjek je Bog koji je zaboravio svoju istinsku narav. Mora se ostvariti („bogoostvarenje“). Odvojenost od Boga iluzija je kojom su obmanuti oni koji još žive na nižim razinama svijesti. New age je usvojio (i izopačio) tantričku okultnu antropologiju na bazi čakri. Radom na njihovom uravnoteženju pojedinac se već za života stapa s neosobnim božanstvom i postiže savršeno zdravlje. Antropologija stvara kulturu a kultura antropologiju. Smjenom antropologija ostvaruje se smjena kultura. Iza antropologije na bazi čakri stoji panteistička teologija, filozofija, kozmologija, medicina, soteriologija (tehnike samospasenja), itd. Nametanjem antropologije na bazi čakre nametnula bi se cijela jedna kultura sa svim svojim vlastitostima. Čovjek je stvoren na sliku Božju, kao osoba, on je dijete Božje, ovisan o Bogu, ali nije Bog. Čovjek je stvorenje, ali slobodan birati između dobra i zla. Spasiti se ne može svojim snagama, nego Božjom milošću. U Isusu Kristu čovjek je posvojeno dijete Božje, ima jednako dostojanstvo i prava, ali ne svojim marom, nego Božjim darom. Predodređen je da bude dijete Božje, ali slobodan to i odbiti.Bremeniti pojam kršćanske antropologije i cijele zapadne kulture jest pojam osobe. Na njemu se temelji kršćanska teologija, filozofija, soteriologija, ona je temelj ljudskim pravima, itd. U pozadini New age je sukob dviju antropogoija, u konačnici, sukob kultura.
Reinkarnacija i/ili uskrsnuće Reinkarnacija u intrpretaciji New agea nema isto značenje kao u hinduizmu odakle je preuzeta. Ona je na Zapadu (od Lessinga) divinizirana evolucija koja vodi trajnom samousavršavanju bez mogućnosti da se završi u „paklu“ (optimizam bez temelja u hinduizmu). New age tvrdi da je rana Crkva prihvaćala reinkarnaciju sve do Carigradskog sabora 553. godine na kojemu je osuđena zajedno s Origenom koji ju je, navodno, zagovarao. Smatra da je Isus potvrdio da je Ivan Krstitelj reinkarnacija proroka Ilije: „Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći“ (Mt 11,13-14). U navedenom slučaju Isus je obični „guru“ koji je učio put oslobođenja od reinkarnacije. Rana Crkva nikada nije zastupala reinkarnaciju. Nije ju zastupao niti Origen koji zaključuje raspravu o „seljenju duša“ (metensômatosis) kao protivnu Bibliji. U osudama Carigradskog sabora nema spomena niti na Origena niti na reinkarnaciju. Ivan Krstitelj levitima odgovara niječno na pitanje: „Jesi li Ilija?“ Odgovori: „Nisam.“ (Iv 1,21). Iz cijelog Novog zavjeta razvidno je da Isus nigdje ne govori o reinkarnaciji nego naviješta uskrsnuće tijela: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.“ (Iv 10,17-18). U poslanici Rimljanima piše sv. Pavao o Isusu „postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih“ (1,3). Isusovo uskrsnuće garancija je i našega uskrsnuća: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1 Kor 15,20-22). Isusovo uskrsnuće naviješta dan suda svijetu „jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih“ (Dj 17,31). Jednom je samo ljudima umrijeti, a potom ih čeka sud (usp. Heb 9,27). Isusovo uskrsnuće najbolniji je trn u boku teologije New agea.
Dobro i zlo Ne postoji pojam dobra i zla, osobito ne apsolutnog dobra i apsolutnog zla. Niti postoji granica između dobra i zla. Postoji samo svjetlo i odsutnost svjetla, Jednota i razjedinjenost, sklad energija i njihov nesklad. Baš kao što to ilustrira yin i yang. Oboje je relativno. Međusobno se isprepliču (u yinu ima nešto yanga i u yangu ima nešto yina). I dobro može biti zlo i zlo dobro. Plod sa stabla spoznaje dobra i zla smrtonosan je (usp. Post 2,16). Postoji jasno razlikovanje između dobra i zla. Razlikovanje između dobra i zla pripada isključivo Bogu. Božje zapovijedi su putokaz u razlikovanju jednoga od drugoga. Razum prosvijetljen vjerom spoznaje cjelovito.
Grijeh Ne postoji u kršćanskom smislu riječi. Jedini grijeh je biti potpuno odan nekoj religiji i „slijepo“ se držati njezinih dogmi i morala. Srž problema je „neznanje“ (avidya) o vlastitoj božanskoj prirodi i da smo karika u lancu života, međusobno povezani holistički. Grijeh je dvojstvo koje uzrokuje nesklad. Kozmički Krist nam je došao otkriti naše vlastito božanstvo i pokazati kako da činimo čuda kakva je on činio. Postoji hiperosjetljivost za ekološke probleme. Izlaz je u tehnikama za promjenu svijesti. Isus je naučavao kako je grijeh ključni čovjekov problem koji čovjeka zarobljuje i da se čovjek sam od njega ne može osloboditi. Grijeh je zloupotreba slobodne volje. Isus opisuje grijeh kao sljepoću (usp. Mt 15,14), bolest (usp. Mt 9,12) i tamu (usp. Iv 3,19-21). Učio je da se svi trebaju za grijehe pokajati (usp. Mk 1,15) i moliti oproštenje (usp. Lk 7,37-48). Spasenje nam je darovano kroz Isusovu muku, smrt i uskrsnuće.
Sreća Osobna sreća je jedina dogma New agea. Sve je njoj podređeno, pa se New age definira i kao narcisoidna duhovnost. Sređena ljubav počinje od samoga sebe, ali se na sebi ne zaustavlja. Sreća svoj korijen vuče iz susreta, s Bogom i ljudima. Najsretniji je onaj čovjek koji je najviše ljudi usrećio. Zemaljska sreća predokus je onoga „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).
Podrijetlo Ezoterija, gnoza, poganstvo, suvremena znanost, međugeneracijski konflikt (1968.), istočnjačke religije, Sveto Pismo, Usmena Predaja, Crkveno Učiteljstvo.
Religije Poimanje religija je cikličko. Od doba do doba na zemlju se spuštaju avatari da pokažu put čovječanstvu. Od njihovih učenja ljudi su napravili religije (kodeks dogmi i morala), zamračili istinu koju su oni naučavali, radi čega silaze uvijek novi avatari. Sve religije su relativne, privremene i nepotpune, imaju djelomičnu istinu, zato ih treba nadići, iz svih uzeti samo ono najbolje, kao za švedskim stolom, odabrati što se kome najviše sviđa, sastaviti religiju po vlastitoj mjeri. Riječ je o duhovnosti bez religija, eklektičkoj mješavini religijski nepomirljivih koncepata bez prepoznatljivog religijskog identiteta. U ovom konceptu religije nema mjesta za istinu. Crkva Boga živoga, „stup i uporište istine“ (1Tim 3,15), svjesna da su u njoj sva sredstva spasiteljska, onkraj svakog religijskog relativizma i sinkretizma, otvorena je ekumenizmu (s odijeljenim kršćanskim Crkvama) i međureligijskom dijalogu (s drugim religijama), zauzimajući se za promicanje mentaliteta „koji vidi u Bogu Svemogućemu temelj svakoga dobra, neiscrpni izvor moralnoga života, i potporu dubokog smisla univerzalnog bratstva“ (Benedikt XVI.).  Pretpostavka ravnopravnom dijalogu jest jednakost. Ta jednakost pretpostavlja jednako dostojanstvo sudionika u dijalogu, ali ne i jednaku vrijednost sadržaja njihovih vjerovanja. Reći da su sve religije jednako istinite isto je kao i reći da su sve jednako lažne. Pretpostavka dijalogu jest svijest o vlastitom identitetu i vrijednosti. Smisao dijaloga je međusobno upoznavanje, svjedočenje i poštivanje, ali ne i nadilaženje religija, njihovo miješanje, ili preuzimanje elemenata iz tuđih religija da bi se vlastitu „kompletirao“.

Josip Blažević/Hrvatski Areopag