Višnja Starešina: Gdje spava Melania ili kamo ide Hrvatska

Ako se oslanjate na ono što vidite, čujete, pročitate u hrvatskim medijima, prva godina mandata Donalda Trumpa izgledala je otprilike ovako: Kad ne ogovara svoje suradnike i ne viče na njih, predsjednik sjedi u svom uredu, noge na stolu, umjesto papira. I gleda televiziju.

Za to vrijeme Melania gleda kako pobjeći iz Bijele kuće jer joj je muževa blizina postala nepodnošljiva. Smuca se po kojekakvim hotelima, samo da mu nije blizu u maloj Bijeloj kući. Još nisam pročitala da su je ujele buhe na jednom od tih izbjegličkih ad hoc prenoćišta, ali vjerujem da se i to mora jednom dogoditi. Zbog interesa javnosti.

Jadna banalizacija

Nije osobita utjeha što medijska banalizacija američkog predsjednika Trumpa nije endemska hrvatska pojava, već se samo prepisuje, preuzima i prilagođava ono što plasiraju zapadni tzv. mainstream mediji. Riječ je o pravom ratu između globalista, koji nastoje očuvati transnacionalno korporacijsko upravljanje svijetom i neokonzervativaca koji nastoje vratiti sadržaj nacionalnoj državi kao temeljnom okviru za ostvarenje i razvoj kako pojedinca, tako i naroda.

Baš kao što je trend globalizacije započeo u SAD-u u vrijeme Clintonovamandata, na istome je mjestu s Donaldom Trumpom započeo i trend povratka nacionalnim državama, uz biračima ponovno privlačne izborne slogane: “Amerika prva. Učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Mnogi su tumačili pa i plašili kako to znači povlačenje SAD-a sa svjetske scene, osobito manje zanimanje za Europu, rušenje međunarodnih organizacija, međunarodnih sporazuma i konvencija. A što se zapravo dogodilo u prvoj godini Trumpova mandata? I gdje je tu Hrvatska?

U prvoj godini Donald Trump je uistinu ozbiljno uzdrmao međunarodne birokratizirane strukture političkog upravljanja, osobito UN kao najveći i najbolesniji među njima. Ozbiljno su razbuđene države članice NATO-a, zahtjevom za većim sudjelovanjem u troškovima zajedničke obrane.

Dodatno je potaknuo prijepore unutar EU-a i razmišljanja o Unijinoj budućoj strukturi, otvoreno podupirući države Višegradske skupine i njihov koncept EU-a kao saveza država, suprotan europskoj federaciji, koju gura njemačko-francuska osovina.

Ozbiljno je načeo sustav UN-a, u koji se desetljećima nitko ne usuđuje dirnuti, uskraćivanjem financija, izlaskom iz UNESCO-a i stalnom kritikom. Ali nisu se ostvarile najave Trumpovih kritičara da će pod egidom Amerika prva, SAD voditi izolacionističku politiku. Osobito da ih Europa neće zanimati.

Povratak u Europu

Naprotiv, u prvoj godini Trumpova mandata američka je politika prisutnija u Europi nego što je bila u posljednje četiri godine Obamina mandata. Osobito se aktivno i vidljivo sa strateškim projektima vratila u istočnu i jugoistočnu Europu. Intenzivirano je podizanje obrambenih kapaciteta, intenzivirano je stvaranje mreže LNG terminala, započeto u Obaminoj eri, kojim će se istočna i jugoistočna Europa osloboditi monopolske ovisnosti o opskrbi ruskim plinom i dugoročne ucjenjivosti od Rusije.

Već je na političko-diplomatskoj razini pokrenut proces novog državnog restrukturiranja na državno nedovršenom prostoru bivše Jugoslavije: BiH, Kosovo, Srbija, Makedonija.

Na samo da se Amerika vratila u Europu, već ponovno preuzima vodeću ulogu, u uvjetima snažne ruske prisutnosti u srednjoj Europi, snažne ruske i ambiciozne turske prisutnosti u jugoistočnoj Europi, s Njemačkom koja neskriveno koketira s ruskim i s turskim interesima na oba područja. U tom kontekstu valja promatrati nedavne i buduće sastanke: Grabar Kitarović – Erdogan, Grabar-Kitarović – Predsjedništvo BiH, Grabar-Kitarović – Vučić i njihov kontrapunkt Vučić – Izetbegović - Erdogan….

Nakon slogana “Amerika prva”, na red dolazi drugi: “Učinimo Ameriku opet velikom”. Jedan od načina da ponovo postane velika u Europi je i završetak procesa konstituiranja država na prostoru bivše Jugoslavije. Kao što je postala velika kada je 1995. godine okončala rat u BiH.

Hrvatska u taj proces ulazi s naoko povlaštene pozicije članice NATO-a i EU-a, jedne od ključnih država u američkoj energetskoj strategiji za Europu (LNG na Krku). Ali ulazi s iznimno lošim kartama, bez unutarnje strateške i koncepcijske pameti, nespremna iskoristiti priliku. U hrvatskoj državnoj politici ne postoji načelo: “Hrvatska prva”.

Znaju li što čine?

Predsjednica vuče poteze sukladne američkoj politici, Vlada odugovlači i zapravo pokušava opstruirati američke strateške projekte. Upitno je: znaju li što čine?

Razlike između predsjednice i premijera nisu samo komunikacijske, već i orijentacijske prirode. Uz to, Hrvati u Mostaru imaju Dodikovo kukavičje jaje, koje vuče prema Rusima, u Sarajevu Izetbegovićevo smokvino lišće koje vuče prema Erdoganu. Rezultat: takva Hrvatska, koja ne zna što je, kamo ide i ne čini ništa, uopće ne igra u toj igri za novo državno ustrojstvo na Balkanu. Već može samo šetati i čuditi se kako je pritišću: i Izetbegović, i Vučić, i Cerar, i tko god se sjeti. To je iznimno opasno u ovakvim političkim procesima i može završiti porazno.

Ako predsjednica i premijer nisu u stanju postići dogovor oko načela “Hrvatska prva”, na kraju procesa nas zbilja više neće zanimati gdje je sinoć spavala Melania, već kamo je stigla Hrvatska. I gdje ćemo sutra spavati mi.