Julienne: Penelopa koja je plovila sa svojim Odisejem

Pisati o Julienne Eden Bušić samo je naoko lako. Svi koji o njoj pišu, rado posežu za prispodobom o Penelopi kada opisuju njezin i Taikov odnos. Međutim, ta je prispodoba, koliko god bila učinkovita, samo djelomično točna. Naime, Julienne nipošto nije samo vjerna žena koja strpljivo čeka svoga Odiseja da se vrati sa svojih lutanja morima, ona je sa svojim Odisejem najopasniji dio puta plovila i preživjela sve one pogibelji koje je i on preživio, i nesiguran revolucionarni život boraca za nacionalnu ideju, i spektakularnu otmicu, i teški zatvor. Kad su tuđom voljom na dugo vrijeme bili razdvojeni, ona nije samo vjerno čekala nego se nastavila boriti za slobodu svoga muža i – što je možda još vrjednije i veličanstvenije – za ideju zbog koje je Zvonko robijao. Stoga se može reći da ona utjelovljuje vrline Penelope s jedne strane i Ivane Orleanske s druge strane.

U osobnome kontaktu Julie je toliko neposredna, topla i jednostavna da svi koji ju poznaju i druže se s njom ne osjećaju, da tako kažem, taj pritisak njezine veličine i iznimnosti, a ono što posebno plijeni kod nje jest potpuni izostanak gorčine zbog teškoga životnog puta i bilo kakve taštine. Takav je bio i Zvonko, srdačan i vedar, jednostavan i dobrohotan, kao da nikada nikakvu nevolju ni gorčinu nije iskusio. I kad vidimo i osjetimo koliki nas beznačajni sa svojom neznatnošću gnjave i traže da im priznamo neke samo njima poznate zasluge i žrtve, onda to dvoje ljudi pred nama izrastaju kao bića iz neke druge dimenzije. U kojoj sebičnost, taština i sitničavost ne postoje.

Zvonka više nema među nama. Otišao je tamo gdje se ”zanavijek grede”, po svome izboru, prije reda. Kao što jekao dječak jednoga ljeta pregazio Biokovo samo da vidi što je iza. Julie je ostala da pozavršava stvari od ovoga svijeta. Neke od njih su uređivanje Zvonkova groba na Mirogoju, izdavanje knjige njegovih sjećanja, osnutak Zaklade Zvonko Bušić Taik itd. Tom popisu treba dodati i otkrivanje spomenika Zvonku Bušiću 5. rujna u Rovanjskoj. Spomenik je djelo akademskog slikara Maroja Batića, a prikazuje Zvonka na klupi kako sjedi u dijaloškoj pozi, poluokrenut zamišljenome sugovorniku. Na svečanosti otkrivanja spomenika okupio se velik broj Zvonkovih prijatelja i poštovatelja. Ni kratkotrajni, ali snažni pljusak nije uspio pokvariti prigodnu svečanost. Mi koji smo ga bolje poznavali šalili smo se poslije da se na taj način on našalio s nama.

No koliko god Julie bila samozatajna i posvećena sređivanju Zvonkove ostavštine, ne treba zaboraviti činjenicu da njezino djelo također zaslužilo pozornost hrvatske javnosti. Ona je ne samo vjerna Zvonkova partnerica i suborac nego i vrsna autorica triju romana kojima je zadužila hrvatsku književnost. Prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja i moja krv) autobiografske su naravi i u njima autorica govori o jednoj velikoj ljubavi i borbi za ideju hrvatske nacionalne države, o zanosu i patnji, od sudbonosnoga susreta sa Zvonkom u Beču do gorkoga tamnovanja, razdvojenosti i iščekivanja. Ovim romanima Julienne Eden Bušić zapravo je predšasnica tzv. autobigrafske proze koja je u hrvatskoj književnosti postala izuzetno popularna tijekom devedesetih i kasnije.

Živa glava treći je roman Julienne Eden Bušić. U tom romanu autorica progovara o stradanjima jedne Hrvatice u okupiranome Vukovaru, ali i o čudnovatoj neučinkovitosti suvremenoga hrvatskog pravosuđa u kažnjavanju srpskih zločina tijekom Domovinskoga rata. Iako tematski različit od prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja i moja krv), ovaj roman nosi sve ostale prepoznatljive značajke njezina rukopisa. A glavno obilježje njezina književnoga rukopisa jest da je to književnost koja izrasta iz stvarnosti, iz života. Iz strasti, životne i stvaralačke. Takva, strastvena i beskompromisna, autorica unosi dašak američke svježine u hrvatsku književnost. Pokazujući tako da tzv. stvarnosna proza, kakvom se hoće prikazati suvremena hrvatska proza, može izrastati uistinu iz autentične stvarnosti, a ne samo iz fingirane stvarnosti zagrebačkih ili splitskih kafića.

Svojim životom i radom Julienne Eden Bušić, rodom Amerikanka, a izborom Hrvatica, zadužila je Hrvatsku, no Hrvatska joj se za sada nije odužila na adekvatan način. Njezina imena nema u raznim izborima osobe godine, nema ga kada se dijele književne nagrade ili društvena priznanja. Naprotiv, u takvim prigodama obično se barata imenima nekih besprizornih ljudi koji su veći dio svoga mizernog života uložili u nanošenje štete Hrvatskoj. Ali što se može, to je trenutačna hrvatska stvarnost. Koju ćemo, uvjeren sam, uskoro promijeniti!

Kako ste doživjeli otkrivanje spomenika svome pokojnom suprugu i što Vama osobno to znači?

Cijelo vrijeme nedostaje mi taj fizički dodir, ne mogu ga zagrliti, ne mogu ga držati za ruku, osjetiti tu stvarnu prisutnost, a sada mi je mnogo lakše jer ”sjedi” kraj mene, i mogu sve to… Imam osjećaj da mi se na neki način vratio jer je kip remek-djelo. Mladi akademski kipar Maroje Batić nikada nije vidio Zvonka uživo, nije ga upoznao, ali nekako ga je shvatio u duši, a rezultat toga shvaćanja veličanstveni nam je Zvonkov “povratak”.

Poza je jedna od Zvonkovih najčešćih poza, kako sjedi i razgovara s ljudima. Intimni je to kip, na razini ljudi, nije visoko u zraku, nedostupan čovjeku, nego na razini zemlje, prolaznika, šetača, kao da Zvonko pozove sve da dođu s njim raspravljati, sjediti, čavrljati… A on je uistinu bio takav, uvijek otvoren prema ljudima, dostupan. Jednostavno sam oduševljena, dobila sam utjehu koja mi je nedostajala.

Kakvi su Vaši dalji planovi sa Zakladom Zvonko Bušić Taik?

Sada ćemo polako arhivirati Zvonkove spise da bi istraživačima bili dostupni, a istodobno prevodim Zvonkove memoare Zdravo oko – Sjećanja na engleski i nadam se da ćemo ih moći do kraja godine objaviti u Americi. Što se tiče rada na humanitarnome planu, planiramo nastaviti po cijeloj Hrvatskoj naše glazbeno-terapijske radionice, koje vodi profesorica glazbe Eve Kirchmayer Bilić. Jer glazba je lijek koji ponekad djeluje bolje od tableta. I mnogo je zdravija! O svemu se tomu, kao i do sada, može više vidjeti na našoj Facebook stranici Zaklada Zvonko Busic Taik.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik