IVICA ŠOLA: Model crkve pape Franje povijesni je falsifikat

Pope Francis gestures during a news conference on board of the plane during his flight back from a trip to Chile and Peru, January 22, 2018. REUTERS/Alessandro Bianchi

Alessandro Bianchi / REUTERS – Papa Franjo

Nakon što je papa Franjo došao na Petrovu stolicu, Papinsko vijeće za novu evangelizaciju upriličilo je koncert, Beethovenovu Devetu, a na koji je bio pozvan i novi papa, Latinoamerikanac. Na iznenađenje svih, malo prije početka koncerta, papa Franjo je otkazao uz, za mnoge, uvredljivi izgovor koji je osvanuo na njegovom Twitteru, kako on “nije renesansni princ” da hoda po koncertima. Jedan od razočaranih u mikrofon ovako reče: “Sveti oče, ima li izvan favela ljudi dostojnih vaše pozornosti?” Taman godinu dana prije njegov prethodnik, “renesansni princ” Benedikt XVI., koji glazbu, te umjetnost uopće, u skladu s crkvenom tradicijom, smatra sredstvom evangelizacije (Sv. Augustin: “Tko pjeva, dvostruko moli), u milanskoj Scali prisustvovao je izvedbi Beethovenove Devete nakon čega je rekao: “Nakon ovog koncerta mnogi će krenuti na euharistijsko klanjanje… ovaj koncert nas uči božanskom činu pretvaranja patnje u ljubav.”

Svaki papa ima(o) je svoj stil, svoj naglasak iz kojeg je proizlazilo njegovo vođenje crkve.

Što od početka nudi Franjo, koji je njegov naglasak, njegov “moto”? On stalno ponavlja kakvu Crkvu želi, sažimajući to u geslo: “Siromašna Crkva za siromašne!” Od dobrih nakana do ideologiziranja siromaštva i sociologizacije kršćanstva kratak je put. Papa Franjo kaže da to ne želi, sam je govorio i u Brazilu protiv redukcionizama Evanđelja na socijalne ili političke pokrete. No svojom “protuelitističnom” gestom kojom je dao košaricu Beethovenu i tisućama “renesansnih prinčeva” na spomenutom koncertu čini se da se i sam izložio riziku redukcionizma koji želi izbjeći: Svesti Crkvu na samo jednu paradigmu, “siromašnu Crkve za siromašne”, kao da ljudi “izvan favela nisu vrijedni pozornosti”.

Takav redukcionizam ni povijesno ni teološki ne stoji. Crkva, pa ni prva Crkva koju ovaj papa ističe kao primjer, prema patrističkim i sociološkim istraživanjima, od Hammana1 do Theissena2, da spomenem samo dva klasična djela i egzaktna istraživanja, nikada nije bila siromašna niti samo “Crkva siromašnih za siromašne”. Dapače. I u tako hvaljenim “čistim i siromašnim” vremenima prve crkve prije Konstantinova preokreta kršćani nisu bili nikakav lumpenproletarijat, već je njihova statusna struktura odražavala sociološku strukturu Rimskog Carstva: bilo je tu i bogataša i siromaha, i tupana i filozofa, i pravnika i neukih, i retora i visokih časnika, i robova i senatora, “prinčeva”, s mnogim “aferama” i “lobijima”, od spolnosti do novca, kao i danas. Ni prvi evangelizatori, počevši sa sv. Pavlom, nisu samo evangelizatori siromaha, već su “bili sve svima kako bi ih pridobili za Krista”, kako veli sam Pavao, poliglot i rimski dobrostojeći građanin.

Upravo je grčki filozof Celzo, prema egzaktnim Hammanovim istraživanjima, ismijavao prve kršćane zbog njihova mizernog ekonomskog statusa, Crkvu kojoj su prvi misionari bili ribari podrtih gaća, prazne lisnice i nepismeni. Evanđelje, tako su se rugali prvim kršćanima, privlači samo priproste, siromašne, robove i inu kukavelj. I sam Tacijan portretira kršćanina toga vremena kao onog koji izbjegava vlast i bogatstvo, uglavnom, za njega kršćanin je “siromah bez zahtjeva”. Na tom tragu nastavili su i marksisti do dana današnjeg. Zato (ekstremna) ljevica, od Latinske Amerike do Europe i Hrvatske, hvali ovog papu jer želi staru “siromašnu”, “bratsku” Crkvu koja je, kao, živjela još onda komunističke ideale.

No ova “siromašna Crkva za siromašne” od početka je ne samo historijski kriptomarksistički falsifikat preživio do dana današnjeg nego i (gnostička) hereza. Tako i u to vrijeme politička i socijalna interpretacija kršćanstva teži da u uspjehu prve Crkve vidi osvetu proletarijata protiv “kapitalističkog” Carstva, to su i danas česte interpretacije na tragu marksističkih sociologema. No to su gluposti, dokazuje Hamman. Sveti Pavao je u Solunu obratio ciparskog prokonzula Serija Paula. Obraćeni Židovi Akvila i Priscila krcati su atraktivnim nekretninama od glavnog grada Rima do Efeza, nekretninama koje su bile toliko velike da su u njih mogli primiti cijelu lokalnu crkvu u trikliniju i atriju. Od samih početaka bogataši hrle među kršćane, a u Korintu je u Crkvu stupio i gradski blagajnik, “ministar financija” ovog bogatog lučkog grada. Plinije Mlađi tako primjećuje “raznolikost društvenog podrijetla prvih kršćana”. Dapače, osim po ekonomskom statusu, kršćani i njihovi simpatizeri bliski caru i s visokim funkcijama na carskom dvoru, “savjetnici” poput Stjepe Bartulice kod Josipovića ili bivšeg premijera Oreškovića, ističe Hamman na temelju historijskih izvora koje obilato citira.

Rimska pak zajednica izgledala je kao današnja velegradska župa (kršćanstvo je urbani fenomen), a gruba vuna obrtničkih i robovskih ogrtača, piše Hamman, zamjenjuje se sa zlatom izvezenim tkaninama matrona i uglednika. Ako su Evanđelje u prvi mah dijelom prihvatili stranci i skromni ljudi, veoma brzo kršćanstvo prodire na carski dvor s konzulom Klementom i njegovom ženom Domitilom. U vrijeme Komoda bio je član “Cezarove kuće” i kršćanski tajkun Karpofor, Kalistov gospodar. Marcija, miljenica cara Komoda, koja je bila simpatizerka kršćanske sljedbe, imala je snažne veze s kršćanskom zajednicom u Rimu. Javno je bila poznata prisutnost kršćana na carskom dvoru i u vrijeme Septimija Severa, kao i u pretorijanskoj gardi, kako svjedoči Tertulijan. U vrijem Marka Aurelija kršćanstvo dobiva daljnje pristaše iz redova aristokracije. Mučenik Apolonije, kojeg Jeronim proglašava Senatorom, pripadao je plemstvu. I više članova tajkunske plemenitaške obitelji Pomponijevaca bili su kršćani. Marcion, bogati brodovlasnik s Crnoga mora donosi u zajednicu oko 200.000 sestercija (koje mu “siromašna” prva Crkva vraća nakon zapadanja u herezu i razlaza). Koliko je prva Crkva bila siromašna, svjedoči i đakon Lovro, kada je sam car htio opljačkati crkveno blago, dokazujući vlastima kako Crkva novac troši, danas bismo rekli “namjenski”, na uzdržavanje sirotinje i udovica. Eto, toliko o “siromašnoj Crkvi za siromašne” u prva kršćanska vremena, iako su već tada gnostičke struje koje su se uvukle u kršćanstvo tražile baš takvu Crkvu.

U prvoj kršćanskoj zajednici uslijed snažnog priljeva novca događaju se i prvi financijski skandali i lihvarenja (baš je tzv. Vatikanska banka danas neka novost, ili “afera” sa zagrebačkim prebendarima), tako da Hermin Pastir opominje kršćanske tajkune i pojedine zajednice da su od novca, poput pogana, učinili idola, svrhu, zgrtanje radi zgrtanja, a neki đakoni su također lihvarili i prali novac, kako navodi isti spis, upozoravajući na eshatološku bit kršćanstva. “Novčari, budite pošteni”, opominjao je Klement Aleksandrijski, kao i danas papa Franjo, ali Klement nije novac kao takav kao papa Franjo nazvao “đavoljim izmetom”, već njegovu zloporabu i samosvršnost, fetišizaciju, rekao bi Marx.

Jednako tako, nisu svi kršćani toga vremena bili zatvarani i ubijani poradi Krista podnijevši mučeništvo. Mnogi od njih su završili u zatvoru i rudnicima zbog gospodarskog kriminala, pa su prve zajednice skupljale novce za njihovu otkupninu, kako potvrđuje korintski biskup Dionizije. S kaznenim pravom i poreznom evazijom u starom Rimu nije bilo šale. Čak je i budući papa Kalist s par drugih kršćana osuđen na rad u sardinijskom rudniku zbog – utaje poreza. No i on je našao svog “sponzora” i uspio se domoći slobode uz pomoć otkupnine.

Teško bi bilo objasniti i činjenicu zašto su kršćani često bili i žrtve reketarenja ako su bili tek siromašna Crkva za siromašne ili lumpenproletarijat. Tako je, za vrijeme Ciprijana, zajednica u Kartagi u kratko vrijeme skupila 100.000 sestercija (oko 26 tisuća zlatnih franaka, prevodi u današnje kategorije Hamman) za otkup ucijenjenih gusarskih žrtava.

Uostalom, kako svjedoči Evanđelje i egzegeti, ni Isus nije bio siromah, nakon raspeća njegovo su “odijelo” morali razrezati mačem jer je bilo tkano iz jednog komada, a ne kao kod sirotinje od uvezanih krpica, na što pozornost u svom istraživanju skreće Theissen.

Tako, zaključuje Hamman, marksistička je koncepcija o otuđenju, posebno kada je riječ o stanju robova, prisutna u gnostika, a ne u prvoj Crkvi; ovoj je posljednjoj više na srcu teološka nego sociološka vizija čovjeka, i uvjerena je da kršćansko bratstvo i solidarnost efikasnije lomi društvene barijere negoli to može učiniti ekonomsko ili socijalno izjednačenje, zato je široko rasprostranjena mreža bratske pomoći, koja bez imućnih članova ne bi bila moguća. Taj redukcionizam siromašne Crkve za siromašne izrastao danas iz teologije oslobođenja jest politička krivotvorina kršćanstva. No populistički plasirana izgleda kao jedino “autentično kršćanstvo”. Kršćanstvo, pa ni Krist, ne smjera na promjenu svijeta, već na promjenu ljudskih srca, nutrine, svrha mu je spasenje, a ne zadiranje u klasnu borbu jer, kako je pisao veliki Miguel de Unamuno, “ista je milost koja spašava bogataša od njegova bogatstva kao i siromaha od njegova siromaštva”. Solidarnost je u kršćanstvu stožerna krepost, pa i prema siromahu, ali u svrhu (vječnog) spasenja, a ne poradi šupljeg samodopadajućeg (medijskog) aktivizma i reklame. Isus, na kraju krajeva, nije ustanovio nikakav socijalni ili politički pokret za emancipaciju siromaha i rješavanje socijalnih problema, već Crkvu okrenutu spasenju SVIH ljudi, bez obzira na rasu, klasu, spol, dob ili socijalni status.