Radujte se narodi

Foto: Shutterstock.com

U razgovoru s Pilatom, Isus u jednom trenutku govori da se zato i rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu. Nema nas mnogo koji nismo razmišljali o tome zašto smo se rodili i zašto smo došli na ovaj svijet. Pitanje je gdje pronaći smisao, kako proživjeti ovaj život da to bude u neku priliku zadovoljavajuće. Da čovjek zna da je došao neki trenutak njegova života kad može reći da se on zato i rodio. To može biti dan vjenčanja. Dan svećeničkog ređenja. Dan rođenja djeteta. Dan kad je bila pomrčina Sunca. Dan kad netko uspije otići na koncert svoje omiljene grupe ili na utakmicu voljenog kluba. I taj dan bude nezaboravan. Pamtljiv. Različit od drugih. Poseban.

Meni je danas bio i Božić i Uskrs, i Veliki četvrtak i Veliki petak, kad smo kod posebnih i pamtljivih dana. Ovo dana sam proveo dosta vremena slušajući tuđe grijehe. Bilo je tu i ultra teške kategorije, perolake i teške kategorije. Svačega se čovjek nasluša. I lagao bih kad bih rekao da me to ne umori. Danas sam opet satima sjedio i slušao, poticao, savjetovao, radovao se i odrješivao grijehe. Među zadnjima bijaše jedan gospodin. Završismo mi i iziđosmo obojica iz ispovjedaonice nasmiješeni. Obojica smo poprilično visoki. Njegova dječica su nas čekala ispred ispovjedaonice. I prepoznah njegovu najmlađu kćerku još s blagoslova kuća. Spustih se na njezinu razinu i raširih ruke. I dobih zagrljaj. Jedan od onih koji se pamte. Dobih i osmijeh. I dobih i sjećanje. Upitao sam je sjeća li me se. Rekla je da me se sjeća. Upitah je sjeća li se da smo pjevali kad sam bio kod njih u kući za blagoslov. Ona se bez trenutka razmišljanja sjetila da se radilo o pjesmi ‘Radujte se narodi’. Ja sam ostao bez teksta. To je bio moj Uskrs. Iako će tek uslijediti za nekoliko dana. To je bilo spajanje neba sa zemljom. I znam da sam se rodio za ovaj trenutak. Jer sam samo slučajno bio baš u toj ispovjedaonici. Jer sam samo slučajno tamo iza Božića završio u njihovoj ulici blagoslivljajući kuće. Slučajno, ja pričam da se to dogodilo slučajno. Pa možda to baš sve i nije bilo slučajno.

Mislim da ta curica ima Downov sindrom. Ja se čitav dan mislim: Pa, Bože, ona se sjeća pjesme. Ona se sjeća mene. Nju si poslao da me odmori. Nju si poslao meni za Uskrs. Nisam baš nešto previše bio nikad od tog blještavila. Ta i sam Uskrs se krije, ne samo u svjetlu uskrsnog jutra, nego i u pranju nogu, u zataji, izdaji, raširenim rukama na križu, u malenima. Onaj pogled koji govori da sam se ja rodio za ovaj trenutak. Da sam došao na ovaj svijet baš za taj trenutak. Trenutak koji je trajao tek minutu. Ali nije tamo završio. Ove riječi su dokaz tome. Čitam malo i o Downovom sindromu danas. Taj sindrom se može i prenatalno dijagnosticirati. Neko istraživanje u Velikoj Britaniji kaže da se oko 90 % takve djece njihovi roditelji odluče pobaciti. Ne žele dijete s greškom. Ne znam je li njezinim roditeljima itko spominjao takvu mogućnost, tu opciju… Ali mene i dalje pogađa činjenica da je ona danas stajala baš ondje, ispred moje ispovjedaonice. I imala za mene zagrljaj i ‘Radujte se narodi’.

Nebo je zbilja na zemlji. Spušta se. Dolazi nam. Preko utjelovljenog Boga kojega ovih dana osobito promatramo raspeta na križu. Nebo je zbilja ovdje na zemlji. Osobito u malenima. Onima koji su ovisni o našoj ljubavi. Ali oni itekako znaju uzvratiti na danu ljubav. Ona se sjeća ‘Radujte se narodi’, a nama se bliži Uskrs. Dašta nego radost. I Božić. I Uskrs. I Veliki petak. Sve u jednom danu. I još mnogo toga. U pokrajnjoj lađi naše bazilike. Baš ondje ispred ispovjedaonice. Ovo je ono za što sam se rodio i došao na svijet. Nisam uopće umoran. Ni iscrpljen. Ispovjedio sam se i ja maloprije. Samo sam potresen što je Bog tako blizu…

fra Željko Barbarić