Fenomen Gutenberg

U 550. obljetnicu smrti Johannesa Gutenberga (Mainz, oko 1397–Mainz, 3. veljače 1468)

Milan Pelc

Pronalaskom izrade pomičnih slova i mehanizacijom tiska Gutenberg je pokrenuo kotač promjena koje će presudno utjecati na razvoj zapadne civilizacije. Tiskarstvo je mogućnost kritičke provjere rezultata intelektualnoga rada pružilo mnogima, pridonijevši njegovu intenziviranju i sve većem broju novih ideja i izuma

  Hrvatsko-njemačko društvo u Splitu sa svojim agilnim predsjednikom Zoranom Ribarovićem već nekoliko godina radi na javnoj promociji Gutenberga i na osvještavanju važnosti njegova pronalaska za sveukupnu kulturnu povijest. Kruna tih zalaganja zacijelo je otkrivanje kamenog poprsja Johannesa Gutenberga, djelo akademskog kipara Tomislava Šalova, u galeriji splitske Sveučilišne knjižnice, a u povodu 550. obljetnice Gutenbergove smrti 3. veljače 2018.  Premda Split nije bio prvi hrvatski grad u kojem su knjige objavljivane tiskom – ta povijesna čast (barem koliko je poznato) pripada gradu Senju – Split se ipak može podičiti velikim autorima, Bernardinom Splićaninom i Markom Marulićem, koji su među prvima u Hrvatskoj prigrlili novu tehnologiju izrade knjiga i objavljivanje svojih djela povjerili „crnoj umjetnosti“. Sada se Split može ponositi i spomenikom Johannesu Gutenbergu, koji će biti smješten u predvorju nove zgrade Sveučilišne knjižnice kao trajni podsjetnik na velikog izumitelja.


Gutenbergova Biblija, prva tiskana knjiga

 

Gutenberg je bio Nijemac, ali je zahvaljujući svom izumu ubrzo postao sudionikom svake nacionalne kulture, pa tako i hrvatske. U svojoj Kronici, tiskanoj u Varaždinu 1578, učeni kanonik i kajkavski pisac Antun Vramec nije zaboravio spomenuti Gutenbergov pronalazak. Među važnim događajima 1470. navodi: „Nauk Stanpania knig od Iuana Guttemberga v Mogunczie varasse na Niemczeh, be naseszt leti iezero, chetiri szto cheterdezti. v Rim varas zanezen od Vlrika Han Niemcza be ouo vreme na dober red napraueln.“ Vramec, dakle, među ključne povijesne događaje zapisuje i pronalazak knjigotiska oko 1440. i prenošenje tiskarskoga umijeća u Rim, na tlo Italije, oko 1470. Samo trinaest godina poslije, 22. veljače 1483, tiskan je hrvatski glagoljski ­Misal, knjiga koja označava početke tiskarstva u Hrvatskoj. Zato nije pretjerano reći da je spomenik Gutenbergu ujedno spomenik temeljima tiskarstva i knjižne kulture hrvatskoga naroda.

 

 

Nemjerljiva je važnost tiska za formiranje nacionalnih kulturnih identiteta novoga vijeka – o tome u malom svjedoči upravo hrvatska kulturna povijest, i to ne samo u sferi latiničkog nego i glagoljičkog, pa i ćiriličkoga knjigotiska

Demokratizacija i sloboda

Bezbrojne su analize i interpretacije značenja Gutenbergova izuma za čovječanstvo, no čini se da sve imaju isto ishodište. Možda ga na najbolji način ilustrira amblem iz 17. stoljeća na kojem je prikazana unutrašnjost tiskare kakva potječe iz Gutenbergova doba. Amblem je objavljen u vrlo čitanoj zbirci poučnih političkih i povijesnih eseja namijenjenih edukaciji vladara, koju je objavio španjolski pisac i diplomat Diego de Saavedra Fajardo (1584–1648). Prvo izdanje na španjolskom Empresas Políticas. Idea de un príncipe político cristiano tiskano je u Münchenu 1640. Uslijedili su brojni prijevodi i izdanja na latinskom i drugim jezicima. Primjerak latinskog izdanja iz 1660. objavljena pod naslovom Idea Principis Christiano-Politici Symbolis CI. expressa posjedovao je u svojoj knjižnici Nikola Zrinski. Taj se primjerak danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura: BZ 334). U prvom planu Saavedrina amblema, otisnuta na početku predgovora, prikazana je tiskarska preša, straga se vidi slagarski stol s pomičnim slovima. Iznad svega je deviza: FVMO IN LUCEM (u većini izdanja: EX FVMO IN LUCEM) – iz dima na svjetlo. Tom humanističkom primjenom jednoga stiha iz Horacijeve Ars poetica simbolički se naznačuje postupak kojim se s pomoću crne umjetnosti tiskarstva (važna komponenta tiskarske boje bila je čađa pa odatle poveznica s dimom u devizi amblema) znanje i učenost iznose u punu i jasnu svjetlost javne komunikacije. Tiskara je, u tom smislu, metafora iznošenja intelektualnoga rada pojedinca pred najširu publiku. Objavljivanjem umnoga rada pojedinca njegovi se rezultati stavljaju na kritičku provjeru kompetentnih čitatelja. Time se otvaraju neslućeni prostori novih promišljanja i spoznaja. Tiskarstvo je mogućnost kritičke provjere rezultata intelektualnoga rada pružilo mnogima, pridonijevši intenziviranju same intelektualne djelatnosti. Ona je pak geometrijskom progresijom generirala sve veći broj novih ideja i izuma, podupirući sve veći napredak tehnologije. Prema riječima povjesničara arhitekture i urbanizma Sigfrieda Giediona, pod ruku s razvojem tehnologije ide i razvoj demokracije. Tako i tiskarstvo na svoj način pridonosi demokratizaciji društva i slobodi pojedinaca.

 


(EX) FVMO IN LVCEM, amblem u knjizi: Diego de Saavedra Fajardo, Idea Principis Christiano-Politici Symbolis CI. expressa, Pariz, 1660. (primjerak iz Biblioteke Zrinski)

 

Doista, tiskarstvo je u svoje doba bilo visoko sofisticiran tehnički pronalazak. Još je šezdesetih godina prošloga stoljeća kanadski guru teorije medija, Marshall McLuhan, tvorac sintagmi Gutenbergove galaktike globalnog sela, tvrdio da je pronalazak tiska pomičnim slovima bio zapravo postupak mehanizacije jednog vrlo složenog zanata, postupak koji je postao svojevrsni arhetip za sve kasnije mehanizacijske izume i procese. Pronalaskom izrade pomičnih slova i mehanizacijom tiska Gutenberg je pokrenuo kotač promjena koje će presudno utjecati na razvoj zapadne civilizacije. Nije Gutenberg toga u tom času bio svjestan. On je samo želio unaprijediti jedno važno ručno umijeće za koje je u određenim europskim društvenim krugovima postojalo veliko zanimanje – umijeće izrade knjiga. Međutim, da bi se neka ručna djelatnost prevela na razinu mehanizacije, pa i automatizacije, moraju biti zadovoljene različite tehničke pretpostavke koje su prethodile mehanizacijskom preokretu i omogućile ga. Tiskana se knjiga pojavila kao složena mješavina ranijih pronalazaka u području komunikacijske tehnologije.

Preteče Gutenberga

Premda je Johannes Gensfleisch zvani Gutenberg bio genijalan izumitelj, njegov izum ipak nije tek tako pao s neba. On je proizišao iz prethodnoga, velikog i važnog kulturnopovijesnog iskustva koje je u njegovu pronalasku doživjelo transformaciju u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Određena mehanizacija u otiskivanju teksta i slike postojala je u Europi već i prije Gutenbergova pronalaska. Tijekom prve polovine 15. stoljeća, dakle, u vrijeme kad je Gutenberg još bio u mladim godinama, osim obilja rukopisnih knjiga europskim kulturnim prostorom kolaju različiti oblici tiskovina, namijenjeni širem krugu korisnika. To obilje tiskovina, najčešće slika i tekstova otisnutih na jednom listu, omogućeno je zahvaljujući intenziviranju proizvodnje nove i jeftinije podloge za pisanje, papira. Papir nije europski pronalazak – donijeli su ga Arapi, koji su tehnologiju njegove izrade naučili od Kineza. U Europi spominje se već u 11. stoljeću, no njegova se proizvodnja pojačava tek tijekom trinaestog i četrnaestoga, a tek od petnaestoga papir postaje posvuda raširena podloga za pisanje. Na njemu su od konca 14. stoljeća u prvom redu otiskivane drvorezne slike, jeftine i svakome dostupne. No što je još važnije, na njemu su se otiskivale i drvorezne knjige – mehanički umnožene knjige s tekstom i slikama rezanim u drvenim pločama.

 


Drvorez s prikazom Fame u knjizi: Vergilius Maro Publius, Dryzehen Aeneadischen Bücher, Strassburg, Johannes Grüninger, 1515. Zagreb, Knjižnica Zagrebačke nadbiskupije

 

Takve su knjige imale i po pedeset listova – a za svaki je morala biti izrađena drvena ploča s urezanim tekstom koji je redovito pratila odgovarajuća ilustracija. Najpoznatija i najraširenija bila je knjiga nazvana Biblia pauperum ili Biblija priprostih. U njoj su s pomoću slika i kratkih tekstova čitaoci mogli upoznati najvažnije sadržaje iz Isusova života i njihove paralele iz Staroga zavjeta. Mehanički tisak na papiru bio je dakle tu, u neposrednoj Gutenbergovoj okolini. Međutim, njime se nisu mogle tiskati opsežne knjige. Rezanje slova u drvenu ploču bilo je mukotrpno, ploče su se brzo trošile, trebalo je raditi nove. Gutenberg je shvatio da ključ leži u slovima: svako slovo trebalo je izraditi zasebno od čvrstog i trajnog materijala na što jednostavniji način. To je bio najosjetljiviji i tehnički najzahtjevniji dio njegova izuma za koji, barem u Europi, nisu postojali nikakvi prethodni uzori. Tu važnu sastavnicu Gutenbergova pronalaska posebno je istaknuo kipar Šalov na njegovu poprsju u Splitu. U donjem dijelu poprsja „ugrađene“ su, naime, dvije stilizirane punce (pečati za izradu slova) s inicijalima Gutenbergova imena. Svi ostali elementi Gutenbergova pronalaska nadovezali su se na taj glavni. A svi su također bili na svoj način genijalni: i tiskarska preša i slagarski stol i tampon za nanošenje boje i sama tiskarska boja i još niz manjih pronalazaka i tehničkih rješenja.

High-tech svoga vremena

Unatoč tome što je imala različite povijesne prethodnike, Gutenbergova se tehnologija tiska pomičnim slovima s razlogom označava kao high-tech svoga vremena. Uistinu je samo genij mogao izumiti tehničke postupke i upotrijebiti materijale i alate za knjigotisak koji su od sama početka bili toliko dotjerani, da im poslije nisu trebale gotovo nikakve korekcije. Za europske suvremenike, kako piše njemački povjesničar knjige Michael Gieseke (Der Buchdruck in der Frühen Neuzeit, 1991): „Nova tipografska informacijska tehnologija morala je zaista sloviti kao neusporedivo kompleksno umijeće, kao prava ars ingeniosa. Ona je tražila daleko više tehničkih pomagala negoli pisarnica, daleko više znanja različitih obrta od ostalih manufaktura.“ Premda su njegovi proizvodi u konačnici bili jeftiniji od rukom pisane knjige, tiskarstvo je zapravo bilo vrlo skup način proizvodnje knjiga. Naime, prije negoli se uopće moglo početi s radom trebalo je investirati kapital u opremu koja je cijenom neusporedivo nadilazila izdatke uobičajene za tradicionalnu srednjovjekovnu obradu informacija. (M. Giesecke, ibidem). Rukopisnu knjigu financirao je naručitelj – on je davao novac za sve potrepštine, od pergamene do pozlate na minijaturama. Sam pisar i minijaturist nisu ulagali gotovo ništa osim svojega radnog vremena i vještine. Tiskara je pak zahtijevala rizično kapitalno ulaganje koje se moglo isplatiti jedino izradom velikoga broja primjeraka, koji (osim u specijalnim slučajevima) nisu bili unaprijed naručeni. Zato se i Gutenbergov investitor odnosno kompanjon Johann Fust pobrinuo da čitava naklada od oko 180 primjeraka prve tiskane Biblije ima pretplatnike. Primjerak Biblije na papiru (1282 stranice u dva sveska), stajao je oko 20 zlatnika, dok je primjerak tiskan na pergameni stajao oko 50 zlatnika. Prosječni pisar potonji bi iznos zaradio za oko tri godine. To nam govori da ni Gutenbergova Biblija nije baš bila jeftina ni dostupna pretplatniku slabije kupovne moći, ali je bila znatno jeftinija od rukom pisana primjerka, koji je, ovisno o formatu i opremljenosti, mogao dosegnuti cijenu od 1000 zlatnika.

 


Tomislav Šalov, Gutenbergovo poprsje u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu
Snimio Nikša Smoje

 

Kad pogledamo Gutenbergovu Bibliju, nećemo uočiti gotovo nikakvu razliku između nje i one rukopisne. U Gutenbergovoj tiskan je samo glavni tekst crnom bojom, sve ostalo rađeno je ručno, jednako kao i kod rukopisne. U tiskani primjerak ručno su se upisivali dijelovi teksta crvenom bojom, tzv. rubrike. U tu svrhu posebno je priložena tabula rubricatoria prema kojoj su prepisivači imali unositi dijelove teksta crvenom bojom. Za inicijale su ostavljena prazna mjesta – njih je također trebalo unijeti ručno. Sve to vrijedi i za mnoge druge inkunabule – knjige tiskane do 1500. godine. Međutim, unatoč toj, još opsežnoj angažiranosti ručnih postupaka, Gutenbergova Biblija, u kojoj je glavnina teksta tiskana pomičnim slovima, obilježava prijelomni trenutak u transformaciji proizvodnje knjiga na kraju srednjega i početku ranoga novoga vijeka.

Dvije strane medalje

Naime, osim velikih i skupih knjiga poput biblija, tiskale su se i manje, jeftinije, mnogima dostupne knjige. Aldo Manuzio, znameniti venecijanski tiskar koji djeluje koncem 15. i početkom 16. stoljeća, počeo je tiskati priručne knjige gotovo džepnoga formata s drvoreznim inicijalima, ilustracijama i ostalim ukrasima. Drvorezna slika mogla se bez poteškoće uključiti u tiskarski slog. Time je kompletna mehanička izrada knjige integrirana u jedan tehnički postupak, što je dodatno pojednostavnilo proizvodnju i pojeftinilo konačni proizvod. Početkom 16. stoljeća tiskana knjiga izašla je iz „kolijevke“ (njemački naziv: Wiegendruck) i postala glavnim medijem u tadašnjoj Europi. Vrlo brzo slijedila je reformacija (prošle godine obilježena je njezina 500. obljetnica). Nema dvojbe da je za brzinu širenja reformacijskih ideja i učinkovitost njihova djelovanja u širokim krugovima primatelja itekako bilo zaslužno tiskarstvo. Prema riječima Martina Luthera: „Tiskara je najizvrsniji i krajnji dar (summum et postremum donum) s pomoću kojega Bog širi Evanđelje.“ U prvom redu Luther je tu mislio na prijevode Evanđelja i uopće Svetoga pisma na narodne jezike, no njima se odmah pridružuje i druga teološka i svjetovna literatura te naposljetku i svi drugi informacijski sadržaji. Utoliko je nemjerljiva važnost tiska za formiranje nacionalnih kulturnih identiteta novoga vijeka – o tome u malom svjedoči upravo hrvatska kulturna povijest, i to ne samo u sferi latiničkog nego i glagoljičkog, pa i ćiriličkoga knjigotiska.

Zahvaljujući Gutenbergovu izumu tiskarstva i njegovu kasnijem razvoju pospješen je napredak civilizacije, koji, kako se čini, vodi poboljšanju života ljudi. No, kao što je poznato, svaki tehnički izum, od noža do tiskarskog stroja, može imati dobru i lošu stranu – ovisi o tome tko ga, s kojom svrhom i na koji način upotrebljava. Tipografija otvara nove pozitivne, ali i negativne tijekove u komunikacijskoj praksi čovječanstva. Možda je u pozitivnoj sferi najvažnije to da njome započinje i da ona bitno pridonosi procesu demokratizacije i decentralizacije u posredovanju informacija, odnosno korištenju rezultata umnoga rada. Međutim, premještanjem proizvodnje i širenja informacija u svjetovnu sferu, kao i sve većim porastom broja individualnih korisnika, pojačavala se želja različitih autoriteta za kontrolom, nadziranjem i usmjeravanjem komunikacije. Tako se demokratizacija pokazuje kao jedna strana medalje na kojoj su s druge strane manipulacija, cenzura, index librorum odnosno auctorum prohibitorum te, u najgorem slučaju, spaljivanje knjiga na zahtjev svete ili profane inkvizicije.

 


S naslovnice knjige: Frane Paro,
Nevidljiva tipografija II, Zagreb, 2016.

 

 

Istodobno, tipografski su mediji za masovnu komunikaciju postali podatni i moćni instrumenti u službi propagande i onoga što podsjeća na izvornu prirodu fame. U starini, naime, Fama je zamišljana kao nakazno hibridno krilato biće koje raste hraneći se novim i novim vijestima, biće uvijek spremno na to da hitro i besramno izvrće istinu i pretvara je u neistinu. Na taj strašni način prikazana je i na jednom drvorezu – ilustraciji u njemačkom prijevodu Vergilijeve Eneide s početka 16. stoljeća. Ta drastična slika prati medije od najstarijih vremena do danas.

Gutenbergov izum omogućio je čovječanstvu da efikasno širi i oplođuje ne samo dobre, humane i demokratske, nego i loše, totalitarne i nehumane ideje. Povijesno nas iskustvo uči da ni jedan tehnološki pronalazak ne pruža garanciju za opće poboljšanje čovjekove naravi, ali mnogi od njih nedvojbeno otvaraju nove mogućnosti za to poboljšanje. Među takve ubraja se zasigurno i knjigotisak. U znaku iste ambivalentnosti, s neizvjesnošću oprečne prosudbe, promatramo i novi medijski i tehnološki obrat današnjice – elektroničku komunikaciju i sve što je s njom povezano. I ona može donijeti mnogo dobra, ali i mnogo lošega čovječanstvu. Vrijeme će pokazati što će odnijeti prevagu.

Samomu Johannesu Gutenbergu njegov pronalazak za života nije donio ni slavu ni imetak. Njegov vjerodostojni portret nije sačuvan. Postoje tek prikazi Gutenberga iz kasnijeg vremena, iz 16. stoljeća. Riječ je o izmišljenim portretima, a najpoznatiji je onaj iz knjige o znamenitim ljudima svih vremena francuskog polihistora Andréa Theveta, objavljene 1584. godine. Na te se tradicionalne prikaze Gutenberga oslanja i splitska bista. Mnogi znameniti i zaslužni ljudi iz prošlosti nisu nam poznati po autentičnim portretima. To ovdje i nije presudno. Bitno je to da se otkrivanjem biste u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici stvara prostor memorije u kojem se susreću prošlost i sadašnjost. U tom prostoru vrijeme, dakako, neće stati. Dapače, na posve opipljiv način i budućnost je u njemu već nazočna sa svim onim što donosi elektronička komunikacijska tehnologija. U tom složenom sklopu promjena i prožimanja trajno i vidljivo (pod)sjećanje na Johannesa Gutenberga kao izumitelja knjigotiska, ali i na sam fenomen Gutenberg kao povijesnokulturnu činjenicu, koliko god danas možda djeluje nostalgičarski, doživljavamo i kao svojevrsni zalog za opstanak kulture knjige.

izvor: Vijenac 626