Višnja Starešina: Lustracija pod njemačkim kišobranom

Roland Jahn uistinu u svojim izlaganjima ne koristi riječ “lustracija”. Više voli govoriti o rješavanju konflikata prošlosti. A o tome uistinu zna mnogo. Bio je aktivist za ljudska prava i politički zatvorenik u DDR-u, kao novinar i publicist bavio se “rješavanjem konflikata prošlosti” u ujedinjenoj Njemačkoj, a danas je na čelu njemačkog Saveznog ureda za dokumente Stasija.

Nije to neki marginalni ured u kojem po starim dosjeima komunističke tajne policije kopaju besposleni bivši politički zatvorenici, nego respektabilna institucija s tisuću zaposlenih i godišnjim proračunom od stotinjak milijuna eura, koja je bila ključna institucija demokratske tranzicije bivšeg DDR-a, a koja danas prenosi svoja iskustva mnogim državama/društvima koja žele izgraditi demokratski sustav i riješiti se totalitarnog naslijeđa.

Bajka o čistkama

Uostalom, njezin prvi šef bio je aktualni njemački predsjednik Joachim Gauck. Upravo njemu gospodin Jahn zamjera što je među zaposlenicima Ureda ostavio i pedesetak bivših suradnika Stasija, jer to smatra neprimjerenim i za instituciju i za te ljude. I upravo je jedan od ciljeva prvog Jahnova mandata bio udaljiti te ljude, nižepozicionirane službenike iz Ureda za arhivu Stasija. On to naziva zbrinjavanjem na drugim, primjerenijim radnim mjestima.

Kad bismo uopće mogli na trenutak zamisliti da takav ured postoji u Hrvatskoj, njegov bi potez izvjesno bio praćen medijskim napadima pod naslovima: “Jahn provodi brutalne čistke”, “Jahnova metla pomela posljednje profesionalce”, “Centar za ljudska prava prijavio Jahna Europskoj komisiji”…

Razlika u poimanju vlastite totalitarne prošlosti između Njemačke, koja je to raščišćavanje provela najsustavnije, i Hrvatske, koja je u tome na europskom začelju, mogla se gotovo opipati prigodom Jahnova nedavnog predavanja u Zagrebu. Jahn je govorio koliko je spoznaja vlastite totalitarne prošlosti nužna za izgradnju demokratskog društva.

Manolić kao pokajnik

S hrvatske je strane dobivao odjek kako bi lustracija bila novi progon vještica, kako bi se poticali novi razdori i osvete, jedna nepravda bila zamijenjena drugom. Pažljivo odabrani hrvatski auditorij i sugovornici kao da ni danas ne mogu ili ne žele pojmiti da se lustracija u tranzicijskim demokracijama ne provodi tako da neki novi Manolić napravi popise nepodobnih i sumnjivih lica, koje će onda njegovi povjerenici eliminirati iz sustava, nego počiva na uspostavi demokratskog sustava i pravne države te na spoznaji naravi i metoda totalitarnih poredaka. A ta spoznaja čini društveno nepristojnim i neprihvatljivim javno djelovanje osoba najdublje vezanih uz bivšu komunističku tajnu policiju i javno veličanje tih sustava.

Da u Hrvatskoj takva spoznaja postoji, onda nikome ne bi palo na pamet medijski promovirati Josipa Manolića kao autoritet za lustraciju, nego bi mogao pridonijeti procesu spoznaje jedino kao iskreni pokajnik, tumačeći današnjim generacijama što je činio ljudima poredak kojim vladaju komunistička partija i njezina tajna policija, kako su eliminirali stvarne ili potencijalne političke protivnike, ucjenjivali ljude, cijelim obiteljima udarali pečat nepodobnosti, kako su uništili građansku i intelektualnu elitu pozicionirajući ih na društvenu marginu ili ih potičući da uspjeh potraže vani. I kako je na kraju taj sustav podobnosti doživio svoj nužni ekonomski krah.

Da postoji minimum društvene svijesti o totalitarnoj naravi komunističkog režima, onda bi hrvatski mediji pomno pratili kako nam njemačko pravosuđe “lustrira” sustav kroz suđenje bivšim šefovima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, onda Milanovićeva Vlada ne bi različitim smicalicama onemogućavala njemačkom sudu da dođe do arhiva bivše Partije, nego bi taj arhiv bio odavno dostupan u Hrvatskom državnom arhivu, onda ne bi bio potreban vanjski politički pritisak da bi SOA dobila političko dopuštenje nedavno predati ionako osakaćen i “pročišćen” arhiv republičke Udbe Državnom arhivu, kao posljednja država u Europi koja čini javno dostupnim arhiv svoje komunističke tajne policije.

Onda ne bi svatko tko ozbiljno spomene nužnost lustracije kao preduvjet demokratskog poretka i gospodarskog razvoja bio ismijan i difamiran, kao što se to ljetos dogodilo šefu oporbe Tomislavu Karamarku, kao što se dvadesetak godina događalo Vici Vukojeviću, omiljenoj meti difamacijskih kampanja starih udbaških struktura, kako bi se zaustavila spoznaja o bivšem sustavu. Onda ne bi u posljednjih dvadesetak godina bili potiho stvaralački “ubijani” ljudi koji su pokušali otvoriti vrata toj spoznaji, poput redatelja Miroslava Mikuljana nakon filma o Jazovki ili Nikole Babića nakon filma o Bruni Bušiću.

Sustav podobnosti

No, to sljepilo na spoznaju o hrvatskom totalitarnom naslijeđu ne proizlazi iz neznanja i slučajnosti, nego iz gotovo završenog procesa obrnute lustracije koju su nakon prvog izbornog poraza u Hrvatskoj proveli nelustrirani pripadnici komunističke oligarhije. Koristeći i zlorabeći instrumente višestranačja i demokratskih poredaka, opet su uspostavili sustav podobnosti i u tišini ponovno ovladali društvom ii državom: medijima, pravosuđem, akademskom zajednicom, državnom upravom, javnim poduzećima, uz permanentnu potporu bivših predsjednika Mesića i Josipovića, a posljednjih godina su vrlo otvorenu potporu dobivali i od Milanovićeve Vlade: od “lex Perkovića” nadalje.

Poticaji na promjenu su, pak, dolazili iz Europske unije, u kojoj je Njemačka preuzela svojevrsno skrbništvo nad hrvatskim demokratskim odgojem, pa i münchensko suđenje i zanimanje za djelovanje Rolanda Jahna i Ureda za arhive Stasija valja gledati u tom kontekstu. Uz to, lustracijski procesi komunističkog naslijeđa ušli su u službeni program europskih pučana, najjače političke grupacije u Europskom parlamentu, čiji je član i HDZ. Osim toga, pokazalo se da su bivše države komunističkog bloka nakon provedenih određenih oblika lustracije postale gospodarski znatno uspješnije (najbolji je primjer Poljska), a da je tamo gdje je lustracija bila simbolična ili je potpuno izostala lakša penetracija Putinova utjecaja.

’Ili oni ili mi’

Zato će pitanje lustracije ili očuvanja sadašnjeg stanja biti u samoj srži predstojećih parlamentarnih izbora, iako će svi vjerojatno izbjegavati o tome govoriti. Zoranu Milanoviću to ne odgovara jer je nelustrirana Hrvatska izvor njegove moći i vlasti. Pritom uistinu ne mislim da je Milanović osobno dio te totalitarne oligarhije, ne vjerujem čak niti da on to istinski razumije.

Niti Tomislavu Karamarku nije pragmatično o tome previše govoriti. Jer već mu je poručeno da će ga to učiniti metom difamacije. Ali Zoran Milanović je već izgovorio suštinu procesa kada je revolucionarno poručio: Ili oni ili mi.

VIŠNJA STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA