IVICA ŠOLA: Ništa i nitko ne valja, osim Zvone Bobana

Odnos nogometa i politike od svojih početaka je tragikomičan, da ne kažem gadljiv. Već prvo svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaju 1930. godine niklo je iz političkih motiva. Njegov je ideator bio političar Jules Rimet. Na to prvenstvo većina europskih ekipa uopće nije stigla, zbog nedostatka novca, a pobijedio je domaćin, što je tamošnja politika umah iskoristila kao političku propagandu nove države.

Političku moć nogometa brzo je spoznao Mussolini, organiziravši drugo svjetsko prvenstvo u svrhu propagande fašističkog režima, a sljedeće je, treba li uopće podsjećati, organizirao (ne baš uspješno) Hitler… Totalitarne ili autokratske vođe i nogomet idu stalno ruku pod ruku i poslije 2. svjetskog rata, a najpoznatiji primjer je ono koje je u Argentini 1978. godine organizirao Vidal s istim receptom viđenim kod Mussolinija.

Kovačev primjer
Uz nogomet je vezan i raspad mnogih totalitarnih tvorevina, među kojima je i Jugoslavija, a jedan od aktera tog događaja na Maksimiru bio je i legendarni kapetan vatrenih Zvonimir Boban. Nakon dugo godina šutnje koja je, čini mi se, motivirana kompleksom moralne superiornosti, Boban je dao intervju Jutarnjem i, u skladu s režimima s demokratskim deficitom, uključio se u izbornu kampanju: “Nisam mislio da će se to dogoditi, ali da, glasat ću za Milanovića.” Manjkalo je samo da doda “i moj brat također”, pa bismo imali reprizu Nike Kovača kada je agitirao za Sanadera. Danas bi Niko, vjerojatno, nakon svega što se događa s Ivom, tu epizodu najradije izbrisao iz života. Kao i Ćiro Blažević koji je onomad ušao u političku arenu još izravnije od ova dva svoja “sina” i doživio debakl na predsjedničkim izborima.

Zato se malo čudim Bobanu, kao što bih se jednako čudio da je umjesto Milanovića agitirao za Karamarka, jer kada se miješaju politika i nogomet na eksplicitan način, obično loše završi i po politiku i po nogomet(aša). Doduše, nije Boban jedini igrač Milana koji se upustio u izravni politički angažman, postavši dio kampanje SDP – a. Kaladze, Weah, Ševčenko…, neki su od Bobanovih kolega iz Milana koji nisu odoljeli svingeraju politike i baluna. Najveća budala od njih ispao je Ševčenko koji je za kampanju stranke “Naprijed Ukrajina” iskeširao oko milijun eura, a nije prešao izborni prag.

Berlusconijev savjet
I AC Milan, na tragu svingeraja nogometa i politike, bio je dio Berlusconijeve propagandne mašinerije na “soft” način. U tome je sudjelovao i legenda toga kluba, naš Zvone, ma koliko danas pere ruke od toga. U rečenom intervjuu od prošlog tjedna koji je dao piscu iz Hrvatske Miljenku Jergoviću Boban se distancira od Berlusconija političara govoreći kako je Berlusconi bio super čovjek dok nije ušao u politiku koja ga je iskvarila.

No u knjizi Arianne Forni pod naslovom “Leggenda Milan. 25 anni di grandi sucessi”, izdane ne tako davne 2011. godine u čast velikog vođe Silvia, Boban je dio propagandne mašinerije koja veliča i političara Berlusconija, kojeg pokvareni mediji ocrnjuju, čiji politički genij nisu prepoznali. Tako na stranici 116 možemo pročitati Bobanov panegirik političkom geniju Berlusconiju.

Boban veli: “Berlusconi je uvijek bio korak ispred svih. U svemu: komunikacijama, businessu, sportu, televiziji, politici. No njegovo remek-djelo je AC Milan… Rastao sam s Predsjednikom i njegovim Milanom… sve dok nije došla politika. Prokleta politika. Reče mi jednom: \’Nikada nemoj u politiku\’, no on je unutra i pobjeđuje godinama, unatoč \’usranim\’ novinama koje ne poštuju inteligenciju Talijana, koje mrze jednog genija, s kojim se često ne slažem, ali kojem, kao mnogi drugi, moram reći HVALA.”

Iz rečenoga je jasno, suprotno od onoga što Boban danas tvrdi, da nije toliko zamjerio Berlusconiju ulazak u politiku koliko “usranim novinama” (tako sam pristojnije preveo prostački Bobanov izraz “fottuti giornali”) koji nisu prepoznali genija koji “mijenja tijek povijesti”, kako piše u istom tekstu.

Neka opet zašuti
Unatoč Berlusconijevom savjetu, Boban je odavno u “prokletoj politici”, koju su za vrijeme HDZ-a Bobanovi lijepo kapitalizirali lokalima po Zagrebu koje su dobili za sitniš od “proklete politike”. Boban proklinje ono što ga je blagoslivljalo. To je materijal za novi serijal “Prosjaci i sinovi”.

U Hrvatskoj je stanje takvo da se mnogim ljudima trenutno gadi i politika i nogomet, baš zbog ljudi kao što je i Zvone Boban, koji se, kao, izdigao iz svega toga, no i sam je dio iste “močvare” samo sa moralno superiornom pozom koju možemo sažeti u bit rečenog intervjua: I Dinamo, i Milan, i Berlusconi…, sve je bilo puno bolje dok sam ja hodao po zemlji.

Neki bi to nazvali i narcisoidnošću, no meni se to više čini kao paradoks zvan “coincidentia oppositorim”, odnosno, izmirenje suprotnosti, pri čemu se oponent Zvone na kraju pokazuje isti kao oni kojima oponira.
Kažu da je Boban prije ovog intervjua šutio pet godina. Ne znam. Što se mene tiče može šutjeti još pedeset ukoliko nema što drugo reći osim da ovdje ništa i nitko ne valja. Izuzev Njega i Milanovića, dakako.

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija