Europska demokracija na raskrižju – jačanje nacionalne države ili njezino uništenje?

Male zemlje Europske unije su u posebno delikatnoj situaciji

Tik iza Drugog svjetskog rata Hannah Arendt objavila je svoje remek djelo The Origins of Totalitarianism (1951) koje je analiziralo uzroke i genezu totalitarnih režima. I sama židovska izbjeglica koja je već 1933. bila prognana iz tadašnje Njemačke, Arendt je bila izuzetno intrigirana pitanjem izbjeglištva, kojega je vidjela kao jedan od nevidljivih temeljnih problema Europe koji su u konačnici proizveli i Drugi svjetski rat. Europa je danas zatečena događajima oko “izbjegličke” krize. U mainstream-medijima slika je crno-bijela: radi se o ljudima koji su izbjegli i traže zaštitu te bolji život i Europa im mora pružiti sve što može jer u suprotnom Europa će izgubiti temelje na kojem počiva, a to su solidarnost i sveprisutna otvorenost. Upravo je stoga nehaj velikih zemalja Europske unije koji su mjesecima promatrali izbjeglički kaos na granicama Italije, Grčke ili Makedonije paradoksalan načelu solidarnosti, a onda i posve licemjeran i bezobziran. Može se zaključiti da do solidarnosti EU nije došla u trenutku kada su male države (ne)članice Europe bile u problemima s izbjeglicama. Jer to se događa u Grčkoj ili Makedoniji, u dvije zemlje o kojima EU birokrati ne razmišljaju često; te zemlje nisu nimalo važne osim kada se na njima trenira strogoća, ili podižu administrativni kapaciteti, ili uravnotežuje proračun spornim i nelegitimnim pritiskom izvana. Solidarnosti u tom surovom svijetu nema. Do nje se dolazi tek kada problem postane suviše velik da ga se ne može ignorirati, a zaprijeti stabilnosti većih država članica. Nažalost, ovo nije ironija sudbine niti opaska nekog tragikomičara o funkcioniranju EU-a. Ovo je realnost koja nas je od početka imigracijske krize pratila, ali se nitko nije usudio reći “car je gol”. Kao što u EU postoje dvije brzine za pristupanje euru i većoj integraciji u pojedinim pitanjima pa su neke države brže, a neke sporije u tome, tako postoji i nepisano pravilo koje nitko javno ne spominje, ali je nadasve prisutno: države članice možda jesu na papiru jednakopravne, ali nikako nisu ravnopravne. I onaj tko ne proučava EU pozorno može zdravorazumski zaključiti da svijet, pa tako i EU funkcionira po starome ključu “tko jači, taj kvači”. Lijepo je ispričana priča o EU integraciji i šansi da male države dobiju svoje mjesto pod suncem uz bok jakim državama. Oda radosti na važnim se EU događajima često svira. EU ima i svoju zastavu, gotovo pa je kao država. Ima i svoju vladu, Europsku komisiju koja ima svog predsjednika-premijera.

EU nije država već savez suverenih nacionalnih država

Mediji često ne govore da EU ipak nije država, pa niti konfederacija niti federacija država nego savez država sui generis u kojemu su nacionalne države odlučile prenijeti dio svoje suverenosti na nadnacionalnu organizaciju – Europsku uniju. Komisija kao izvršno tijelo te tvorevine u oblacima sa 35 tisuća birokrata nadležna je za mnoga područja koje su zemlje prenijele na nju. Prvenstveno se tu radi o ekonomskim pitanjima na kojima je Unija i zasnovana kako bi se nekadašnje neprijateljske zemlje Francuska i Njemačka pomirile te kroz ekonomsku suradnju toliko povezale da sukob među njima postane nezamisliv. Četiri slobode uvezuju tako 28 država članica i njihovo zajedničko tržište: sloboda kretanja roba, kapitala, ljudi i usluga. Otud i Schengenski režim na granicama: da bi roba nesmiljeno i s lakoćom prelazila državne granice između EU država, a četiri slobode budu i praktično implemetirane onoliko koliko je to moguće. Nacionalne su države, međutim, ipak i dalje u potpunosti nadležne i suverene u mnogim pitanjima; Lisabonski ugovor ipak nije toliko skresao suverenost europskih zemalja. One su još uvijek odgovorne za svoje vlastite granice, svoju vojsku, svoju vanjsku politiku, svoju javnu i državnu upravu, svoje zdravstvo i socijalnu skrb, svoje tržište rada, svoj energetski sustav i za tisuću drugih područja, uključujući i svoju politiku imigracije te davanja azila ili državljanstva. I tamo gdje postoji podijeljena nadležnost između Europske komisije i država članica EU-a, sukob ta dva entiteta je sveprisutan. Države se kroz pregovaranje s Komisijom u Vijeću Europske unije bore oko toga da im se suverenost još više ne smanji donošenjem nove direktive i širenjem nadležnosti Komisije na novim područjima, a Komisija i EU birokorati pokušavaju na svoju stranu dobiti što više novih kompetencija koje će, kako glasi lajtmotiv, EU građaninu donijeti bolji život. No taj EU građanin uistinu ne postoji jer ne postoji jedan europski narod. Svi smo mi nositelji jedne (možda i dvije) putovnice, svi smo mi građani jedne zemlje u kojoj demokratski biramo vlastitu vladu čiji je zadatak boriti se za bolji život u toj zemlji. Svi smo mi lojalni zemlji u kojoj živimo i s kojom dišemo, u kojoj odgajamo djecu, iz koje možda nikada niti ne odemo. Mali je broj onih kozmopolita koji mijenjaju svoj dom često. Europa je u tome bitno drugačija od SAD-a u kojemu žitelji ostavljaju sve i sele se u drugu saveznu državu svakih nekoliko godina.

 Europa je zajednica država-nacija

Europa je sazdana na državama nacijama, na različitom etničkom korpusu i miksu kultura koje su ipak više-manje ujedinjene u zajedničkoj kršćanskoj prošlosti. Koliko god da mediji i politička elita željeli stvoriti drugačiju sliku, Europska unija se još uvijek sastoji od država-nacija koje suvereno odlučuju o mnogo toga, a za svoje postupke odgovaraju vlastitom narodu, svojoj naciji. To je, između ostalog, i dar kojeg je Europa darovala svijetu nakon što su dva svjetska rata uništila carstva i velike konglomeracije država u kojima su mali narodi bili potlačeni, a veliki, kao uvijek, vladali. U struji vremena i povijesti, ništa se bitno nije promijenilo do dana današnjega. Upravo ovdje nastupa Hannah Arendt koja je proučavala kako je do svjetskih ratova došlo i što je uvelo Europu u totalitarizam. Uistinu je nevjerojatno, pomalo i zastrašujuće, da je pitanje izbjeglica i ljudi bez pripadnosti nekoj državi (stateless people) ono što je Arendt povezala s krajem ideologije nepostojećih ljudskih prava i opadanjem moći nacionalnih država, a što neizostavno podsjeća na današnju povijesnu situaciju. Posljednji dio toma o imperijalizmu pod nazivom Decline of Nation State; End of Rights of Man odnosi se na pitanje izbjeglica, a ono prethodi tomu o totalitarizmu čime Arendt implicira da je pitanje milijuna izbjeglica neizravno dovelo do pojave totalitarnih društava. Kriza nacionalne države tako se ogleda kroz krizu s izbjeglicama, većinom židovskog porijekla, koje su se selile iz države u državu i koje niti jedna europska država nije htjela naturalizirati (dati im prava državljana) iz vlastitih razloga, a svoju državu ti ljudi nisu imali ili su pak bili izbjeglice u jednoj ili više država poput Armenaca, a matična ih država nije mogla prisvojiti ili ih je pak vlada novostvorene države ugnjetavala (ovdje Arendt spominje slučaj Hrvata i Slovenaca u staroj Jugoslaviji, gdje su Srbi prisvojili najveće ovlasti iako nisu tvorili većinu, te Slovaka u Češkoj kao i Ukrajinaca i Rusa u Poljskoj). Računa se da je do 1914. bilo oko 100 milijuna ljudi različitih etničkih grupa koji nisu mogli doći do vlastite države te su te grupe predstavljale ogromni problem za novonastale nacionalne države, problem koji se mogao riješiti ili asimilacijom ili deportacijom. Liga naroda pokušala je ovaj problem u međuratnom periodu riješiti donošenjem međunarodnih zakona o zaštiti manjina, ali pokazalo se da su ovi zakoni neprovedivi, a države nacije koje su stvorene nepravednom podjelom među “velikima” nakon raspada monarhija, nisu željele problem manjina još povećavati dajući pripadnicima stoljetnih manjina veća prava od kulturnih ili jezičnih. Davanje azila tim ljudima bilo je jedno od rješenja, ali sustav azila je ubrzo propao zbog prevelikog broja izbjeglica koje su se selile iz države u državu.

 Azil kao privremeno rješenje za individualne slučajeve

Za sustav skrbi o izbjeglicama koji traže zaštitu od (političkog) progona zna se od pamtivijeka i kao pravni koncept postojao je već kod starih Egipćana i Grka odakle je prenešen u zapadnu tradiciju. Poznati su slučajevi Voltaira koji je izbjegao u Englesku, a Hobbes u Francusku; Crkva je od 511. postala glavni implementator ovog pravnog sredstva i oni koji su se skrivali u crkvama imali su pravo na zaštitu od progona vlasti bez obzira bili oni ubojice, kradljivci ili oni optuženi za preljub. Međutim, ovaj pravni instrument bio je više iznimka i djelovao je kao izvanredna mjera u izvanrednim okolnostima. Moderni koncept azila pak razvio se tek Konvencijom UN-a o izbjeglicama iz 1951. (popularno zvana Ženevska konvencija) te dodatnim Protokolom iz 1967. Zaštita od progona opravdana je pod određenim uvjetima: progon na osnovu rase, vjere, kaste, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili aktivnosti. Europska unija uvela je pravo azila u 1990-ima, ali kao dio Schengenskog sporazuma kako bi se onima koji ne dobiju azil u jednoj zemlji onemogućila prijava u drugoj EU članici. Dublinska uredba iz 2003., samo ukratko i vrlo šturo regulira sustav registracije zahtjeva za azil, ali dalje od toga ne ide. Prema ovoj uredbi, primjerice, azilanti koji su registrirani u prvoj državi članici mogu se u tu istu državu deportirati ukoliko se azilanti nađu u drugoj državi članici EU-a. Znamo da je to pravilo prvo prekršeno u Grčkoj. Treba li uopće razlagati zašto? Niti jedna zemlja ne želi biti utočište za tisuće “izbjeglica” koje traže bolji dom izvan vlastite zemlje. U EU postoji međutim Direktiva 2013/32/EU EP-a i Vijeća o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite koju su države članice trebale implementirati do srpnja ove godine i koja također regulira pitanje azila. Zanimljivo je da u čl. 35-39 ova direktiva priznaje koncept sigurne treće zemlje i koncept prve zemlje azila prema kojemu se izbjeglicama koji su došli iz sigurne zemlje (ovdje je to najčešće Turska ili Libanon), može  odbiti zahtjev za azil. Također, to je moguće i ako azilanti namjerno falsificiraju dokumente ili ih uništavaju kako bi sakrili svoj identitet i lažno se predstavljali. Ovo smo vidjeli već na prvim ulascima u Grčku, a jasnije postaje i od Mađarske te Slovenije gdje se službe tih zemalja žale da je nemoguće registrirati izbjeglice jer nitko nema nikakve dokumente. Postaje uistinu smiješno da Slovenci bilježe stotine ljudi koji su „slučajno“ rođeni na isti dan ili dolaze iz istog mjesta. Također, nevjerojatno je da među „izbjeglicama“ postoji ljudi s Kube ili Haitija, koji su se negdje putem ulili u izbjegličku kolonu i „traže azil“. Mnogi iz dijelova Iraka koji su sigurni poput regija Sulaymaniyahu i Erbilu napuštaju Irak i preko zračnih luka u Turskoj odlaze na Zapad tražeći azil. Također, nije li uistinu vrlo neobično da postoje sustavi navođenja za izbjeglice na arapskom, kada im se govori kroz koju granicu i gdje mogu proći, kada znaju kakve odgovore na pitanja o azilu moraju dati itd. Netko se ozbiljno poigrava sa sustavom azila u Europi te krši nacionalne i međunarodne propise i konvencije samo zato da bi došao do zemlje koja će mu pružiti ne zaštitu, već bolje uvjete života. O pitanju sigurnosti za zemlje kroz koje nekontrolirano ulaze nepoznati i nepozvani ljudi nije potrebno ni govoriti. Reći da će Frontex kao agencija od par stotina ušminkanih birokrata riješiti kontrolu granica je u potpunosti promašeno (nisu li vojska i policija te koje se brinu za granicu bilo koje suverene zemlje pa tako i EU država?).

Azil je kao pravno sredstvo funkcionirao sve dosada samo za izdvojene slučajeve, najčešće političkih izbjeglica. Međutim, brojevi su ti koji su i prije Drugog svjetskog rata doprinijeli kolapsu nacionalnih država. Naime, problem se pojavio kada su se i one države koje su htjele asimilirati određeni broj ljudi, našle pred masovnom imigracijom te su počele i već naturalizirane ljude vraćati u zemlju porijekla. Niti jedna europska zemlja nije tada primila veliki broj izbjeglica i dala im državljanstvo. Naprotiv, mnoge su zemlje poput Portugala, Danske, Belgije, a prije nego li je to učinila nacistička Njemačka, deportirale tisuće ljudi u tišini i daleko od svjetla pozornice. Jedina država koja je en masse prihvatila i naturalizirala izbjeglice iz Europe bio je SAD. Danas je situacija pomalo drugačija. Tisuće ljudi koji traže bolje uvjete života ne mogu se podvesti pod azil. Ti ljudi imaju svoju domovinu negdje i državljani su neke zemlje, a Europu promatraju isključivo kao bogatu maćehu koju treba iskoristiti prije nego što maćeha shvati što se događa. Potpuno je normalno da ti ljudi žele bolji život nego što ih imaju u svojim zemljama. No nije normalno kada u obliku ucjene kršeći sve međunarodne zakone i suverenost zemalja kroz koju prolaze traže na osnovu svog „izbjegličkog“ statusa kojeg ne mogu niti dokazati, da im zemlja ne samo da azil, već i prava koja uobičajeno imaju samo državljani jedne zemlje.

Francuska kao zemlja „ljudskih prava“ i deportacija

Francuska je prva zemlja Europe koja je u svoj ustav unijela članak o azilu 1793. Do danas su odredbe azila sasvim jasne, a kriteriji za odbacivanje azila uključuju sljedeće: a) da je azilant već prošao kroz sigurnu treću zemlju (što se u slučaju sirijskih izbjeglica dogodilo nekoliko puta, počevši od Turske!), b) da je azilant državljanin neke “sigurne” zemlje u kojoj azilantu ne prijeti progon, c) da je u zemlji azila  prepoznat kao prijetnja javnom redu (što već postaje bjelodano u svim državama koje prime izbjeglice), i d) prijevare s prijavom za azil u slučajevima zloupotrebe. Ukoliko se pogledaju ovi kriteriji, jasno je zašto “izbjeglice” izbjegavaju Francusku gdje bi većina aplikanata bila rapidno deportirana s obzirom da su prekršili skoro sve kriterije za dobivanje azila. Francuska vrlo lako krši “ljudska prava” mnogih azilanata i imigranata; poznat je slučaj mnogobrojnih afganistanskih izbjeglica koje čekaju na azil u pariškom parku blizu Istočnog kolodvora (Gare de l’Est), a oni koji tek pristignu i još ne stignu predati zahtjev policija brzo smješta na čartere kojim ih odmah deportira natrag. To je priča o ljudskim pravima koja ovise o nacionalnoj državi. I to nije usamljeni slučaj. Stare države članice EU-a svoju državnost i državljanstvo brane puno žustrije od novih država članica koje se još nisu imale prilike susresti s brojnim zahtjevima za azilom. Sve se to događalo i u predratnom razdoblju. I tada su postojale organizacije za ljudska prava, UN, međunarodni odbori, međunarodne konvencije i ugovori. Međutim, i dalje je istina koju je Arendt u svom ekspozeu razotkrila: čovjek kao takav nema “ljudska” prava sam po sebi (inače bi ona vrijedila svuda i bila apsolutna), već ima ona prava koja mu netko da, a to je nacionalna država kojoj se po rođenju pripada. Čovjek je kao kod Aristotela čovjek tek onda kada pripada nekoj zajednici, kada djeluje i aktivno doprinosi toj političkoj zajednici. Onda kada je građanin i pripadnik jedne nacije. Ne ekonomski imigrant koji neko vrijeme zarađuje u tuđini, ili azilant koji se neko vrijeme zadržava u jednoj zemlji, ne turist koji posjećuje neku zemlju, ili pak slobodni umjetnik koji putuje iz jedne u drugu zemlju itd. Rijetki su slučajevi kada neka nacionalna država daje svoje državljanstvo onima koji nisu rođeni u toj zemlji. To su više individualni slučajevi nego pravilo. Niti jedna država ne želi dijeliti tu svoju privilegiju s onima koje promatra kao strance. Načelo suverenosti modernih nacionalnih država kao tripartitni model država-teritorij-narod i dalje je, bez obzira na navodne trendove globalizacije i velike seobe naroda te ideologiju univerzalnih ljudskih prava, jedino načelo koje opstoji i koje je moguće implementirati. Arendt ne smatra da bi jedna globalna država s jednom vladom riješila ovaj problem kao što često ljevičarska internacionala i međunarodne organizacije tvrde. Ona bi takvu tvorevinu prozvala totalitarnom.

Ljudska prava nisu prirodna prava, već prava koja daje politička zajednica

Problem koji je razotkriven s navalom izbjeglica, međutim, nije to što se nacionalne države  nisu mogle nositi s prevelikim brojem stranaca, asimilirati ih ili deportirati (što je većina država činila i čini), ili što se sa izbjeglicama postupalo nehumano, već je problem bio u konceptu univerzalnih ljudskih prava i implementaciji načela koje je iznjedrila Francuska revolucija – svaki čovjek ima neotuđivo ljudsko pravo koje dobiva svojim rođenjem. Prekrasna je to krilatica o pravima Čovjeka koji je nevezan na ništa i koji samo zato što je čovjek ima prirodno pravo na (neko) ljudsko pravo – univerzalna je to poruka i pobjeda sekularizma i građanstva naspram okova apsolutizma i monarhije te Crkve i religioznih društvenih okvira. Čovjek je sada taj, a ne Bog ili društvo, ono što je ishodište i temelj Prava. Čovjek je trebao biti izvor i cilj ljudskih prava i prema tome ona su trebala biti neovisna od svake države ili vlade. Arendt duboko sumnja da je to moguće i s lakoćom prikazuje paradoks između prava građana kao partikularnih prava koji se ugrađuju u državi i ljudskih prava kao univerzalnih prava. Često se naime zaboravlja na drugi dio naslova Deklaracije o pravima čovjeka iz 1789. – Déclaration des droits de l’homme et du citoyen – koja pravo čovjeka veže uz pravo građanina (du citoyen). Kao što je problem s izbjeglicama pokazao prije Drugog svjetskog rata, a i mi se susrećemo s tim posljednjih mjeseci, u trenutku kada izbjeglice izgube svoje državljanstvo (a time i pripadnost jednome društvu kao građanin, te zaštitu svoje vlastite nacionalne vlade) njemu ostaju jedino prava kao ljudskog bića koja niti jedna vlada, niti jedna država ili institucija nije dužna niti je sposobna garantirati. Ljudska su prava realizirana jedino u nacionalnoj državi kroz načelo jednakosti pred zakonom. Ovi se zakoni, međutim, odnose samo na građane te zajednice. Od samoga početka univerzalnosti ljudskih prava emancipacija Čovjeka realizirana je samo kao emancipacija građanina, pripadnika jedne nacije i političke zajednice! Ironija je načela jednakosti pred zakonom, koje je opet iznjedrila Europa, a Arendt apostrofira, da ono stvara oštru liniju između uključenih i isključenih: ili je netko zaštićen po zakonu kao puni član te zajednice i ljudsko biće, ili nije zaštićen jer nema status građanina, ali onda gotovo niti ljudskog bića. Kada je osnovna bit čovjekova svedena na njegova prava, kada se ljudskost čovjeka gleda kroz prizmu njegovih sloboda, tada on ostaje i bez svoje ljudskosti ukoliko mu se ne dodijele određena prava, a to je vrlo klimavo utemeljenje. Tu se onda zaboravlja što uistinu jest čovjek, a onda i njegovo dostojanstvo koje bi zapravo trebalo biti suština ljudskih prava.

Ista je stvar s izbjeglicama koji nemaju i ne mogu imati šira prava od onih koje im daju neke konvencije ili onih koje im ta država želi dati. Čak i ako im ta zajednica garantira određena prava, oštrica je britka i stranci, pripadnici manjina, zauvijek ostaju stranci unutar jedne zemlje. Arendt spominje da postoje nepisana društvena pravila koju osjete svi kada se prilagođavaju većinskoj kulturi. Pripadnici jedne nacije se nečujno razumiju i dijele zajedničke nevidljive društvene veze. Ona ta pravila razumije jer pridošlice su odlaskom iz vlastite zemlje izgubili “pravo da imaju pravo” tj. izgubili su pravo pripadanja političkoj zajednici gdje je svatko vrednovan po svojim mišljenjima i djelovanjima. To nije nešto što bi se izvanjski trebalo mijenjati jer ljudi su “društvene životinje” i kao takve vode se vlastitom prirodom u kojoj postoji otpor prema nepoznatima i strancima. To nije niti iracionalno, kao što tvrde mediji ili apologete mulitikulturalizma. Problem je, prema Arendt, što su ljudska prava shvaćena kao prirodna prava, kao nešto što je u čovjeku utjelovljeno i postoje kao dio čovjekove anatomije, iako ona uistinu nisu stvarna. Prava su produkt političke zajednice i ono što čovjek kao političko biće stvara u javnoj sferi, a ne kao prirodno biće koje postoji u privatnoj sferi. Priroda ne može služiti kao fundament esenciji Čovjeka: “mi nismo rođeni jednaki; mi postajemo jednaki tek kao članovi grupe na temelju naših odluka koja nam garantiraju jednaka prava”, Arendt naglašava. Stoga, kada se susrećemo s „problemima objektivne realnosti, suočeni smo s najstarijom pojmovnom zbrkom političke filozofije, koja je mogla ostati neprimjetna dok god je kršćanska teologija bila okvir za političke i filozofske probleme, i koja je davno navela Platona da konstatira da Bog, a ne čovjek, mora biti mjerilo svih stvari“. Kad smo već istjerali Boga iz koncepcije prava i društva, i inzistiranje kršćanstva na jednakosti u drugom smislu kao podanici božji, Arendt ozbiljno-ironično dodaje da bi možda bolji koncept bio onaj irsko-engleskog teoretičara liberalizma Edmunda Burka koji je pozivao da prava koja imamo budu prava nacije u kojoj se rađamo („rights of an Englishman“) tako da niti jedan prirodni zakon, ili neprimjenjivi koncept revolucionara Robesspierra o „ljudskoj rasi“, ne budu potrebni kao izvor prava.

 Povratak prava i demokracije

Stoga je gotovo nevjerojatno kada vlade nekih država optužuju druge za nehumano ponašanje prema izbjeglicama, a to isto one rade koji tjedan iza ili to već odavna čine jer je projekt multikulturalnosti u Europi, kao i svugdje na svijetu, neprimjenjiv. Otvorena Europa ne štiti se tako što se ruši nacionalna država ili pravo koje se ne primjenjuje. U ovoj su navali ljudi prekršeni svi mogući postulati – od solidarnosti s državama članicama, poštovanja prava i teritorijalnog integriteta država, EU zakona i međunarodnih propisa, do demokratskih načela kada se protivno volji većine nasilno prihvaćaju nepoznati ljudi. Niti jedna vlada ne može dovijeka žmiriti na negodovanje većine vlastitog stanovništva koji ne želi imate strance u svojem susjedstvu. Europska komisija ne može nametati „obvezne“ kvote za izbjeglice jer za tako nešto nema niti pravnu, niti političku podlogu (Lisabonski ugovor ne predviđa zajedničku integracijsku politiku čak niti na osnovu podijeljene nadležnosti). Posebno je zabrinjavajuće da se normalni osjećaji ljudi i stavovi koje njeguje svaka država da bi opstala, sada pretvaraju u fašistoidna prozivanja medija i međunarodnih organizacija. Osjećaj pripadanja jednoj zajednici osnova je političkog i između ostalog temelj je nacionalne države kao odnos stranac-prijatelj, onaj izvan ili unutar. Niti jedna vlada u povijesti nije željela stvarati si probleme dezintegracijom vlastitog korpusa porastom manjina unutar nacionalne države. To je osnovni postulat još od Johna Lockea i teorija liberalizma koje počivaju na ideji da jedna (etnička) većina odlučuje i kroji pravila o društvu u kojemu se živi, sviđalo se to nekome ili ne.  Suptilna ravnoteža većine i manjine ono je što održava državu na životu. Tome su služili i konvencije o zaštiti manjina u predratnom razdoblju, no one nisu uspjele riješiti pitanje integracije i asimilacije ljudi. Pitanje s kojim se sada nosimo u ovoj „izbjegličkoj“ krizi, jest pitanje ne etničkih manjina koji su na prostoru Europe stoljećima živjeli, već nametnutoj seobi nepoznatih ljudi s kojima Europa zapravo nema nikakvih dodirnih točaka. Ukoliko se razmišlja da Europa i treba novu radnu snagu, to se čini kroz sustav kvota i imigracijsku politiku svake pojedine zemlje koja je nadležna za svoje tržište rada, a ne kroz silovanje pravnog i sigurnosnog okvira država članica EU-a.

Suludo je razmišljati i potpuno nedemokratski, u krajnjoj liniji, da vlada ne treba odgovarati svome narodu nego zadovoljavati međunarodne organizacije ili onu glasnu manjinu koja živi od vlastite ideologije. Link između vlada i vlastitog naroda koji je izgubljen kozmopolitskim i post-liberalnim pristupom demokraciji, možda bi se upravo mogao nanovo uspostaviti ukoliko političke elite poslušaju glas razuma i počnu služiti narodu koji je gotovo pa u svim teorijama o demokraciji suveren, tj. onaj koji odlučuje o sudbini vlastite zemlje. Iako izbjeglica čitav svoj život, Arendt naglašava da je pitanje pripadanja jednoj naciji, koja je utemeljena na državi i teritoriju, jedino rješenje za pitanje izbjeglica. Svatko pripada negdje i u svojoj državi ima određena prava kao pripadnik te političke zajednice. Problem s izbjeglicama Arendt vidi kao problem za elaboriranje i obranu univerzalnih ljudskih prava, ali i veliki problem za samu državu-naciju koja se s tim problemom prije Drugog svjetskog rata nije znala nositi. Stoga će pitanje na koji će način Europa sada odreagirati biti pitanje same demokracije u Europi i pitanje opstanka država-nacija.

U tijeku krize vidjeli smo kako su se države međusobno optuživale, a Europska komisija je prva koja je Mađarsku prozivala zbog odnosa prema izbjeglicama iako je paradoksalno Mađarska do samog kraja branila ikonu Europske unije – Schengenski sustav. Umjesto da Europska komisija brani pravo na kojem je EU zasnovana i vlastite države članice koje odgovaraju za vlastiti teritorij i granice, ona se postavlja kao braniteljica univerzalnih ljudskih prava i kozmopolitske demokracije koja ne postoji, a koju je Arendt prozvala licemjernom i neprimjenjivom, pa dapače i opasnom. Male su zemlje Unije ovdje u posebno delikatnoj situaciji. Kada ne postoji poštivanje nadležnosti i prava, već obijesno prozivanje malih i nevažnih EU članica zbog vođenja nacionalne politike o stvari koja jest u punoj nadležnosti nacionalne države, nerazumijevanje suštine stvari vodi u kaos i dezintegraciju. Tko je prozvao Dansku kada je odlučila ne primiti niti jednog izbjeglicu ili zatvoriti granicu s Njemačkom? Ili, proziva li itko Švedsku gdje postoji najveća netrpeljivost prema strancima? Nije li jedan europski čelnik upravo rekao da se Unija može na ovom pitanju i raspasti?

Sada pomalo sazrijeva svijest da humanitarno zbrinjavanje tisuća ljudi ne može biti nacionalna politika država niti odgovor političkih vođa na ovakvu jasnu destabilizaciju država-nacija. Uostalom, humanitarne udruge, NGO-vi i međunarodne organizacije vode svoju politiku i imaju potpuno drugu ulogu od one koju ima vlada jedne države, a koja prvo mora misliti na vlastite građane i dugoročni boljitak vlastite zemlje. To nije nehumano. Naprotiv, kao što je Arendt i pokazala, to je uvjet sine qua non opstanka nacionalne države. A danas, i uz postojanje organizacije EU-a koja igra vlastitu igru, nacionalne države su te koje odlučuju tko i kada i kako netko može biti član njihove države. Također, to nije nacionalističko ponašanje, kao što mediji rado govore, to je suština funkcioniranja nacionalnih država i demokracija. U krajnjoj liniji, to je suština politike. I donedavno je to bila suština demokracije. Možda elite napokon i shvate zašto ljudi ne izlaze na birališta. Ovo je nada i prilika da se demokracija ponovno vrati u Europu.

 

* Autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa u ime niti jedne institucije

 

Izvor: politikaplus.com

31.10.2015.