Znanost očima apologeta ateizma

U povodu III. simpozija o snazi evolucijske misli i gostovanja Jerryja Coynea u Zagrebu

Leo Marić

Scijentistički svijet koji nam Coyne predstavlja svijet je bez Boga i svrhovitosti, svodiv na prirodne zakonitosti, svijet u kojemu je čovjek zarobljenik fizikalnih procesa u svojemu mozgu, a moralna odgovornost ne postoji

Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup, utemeljitelj središnje hrvatske znanstvene akademije i čovjek na čiji je poticaj osnovano suvremeno zagrebačko sveučilište, napisao je 1887. u pismu svojemu prijatelju Kosti Vojnoviću da „prirodoslovna znanost, ko što ju goje naši domaći prirodoslovci, ide onim strmim putem, koji u bezvierje i materialisam vodi“. Ako je suditi po trodnevnom simpoziju koji se 15, 16. i 17. listopada održao u Zagrebu u organizaciji Biološkoga odsjeka PMF-a, Filozofskoga fakulteta, Instituta za filozofiju i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Strossmayerova misao jednako vrijedi i danas. Na poziv zagrebačkih prirodoslovaca i filozofa, u sklopu trećega Simpozija o snazi evolucijske misli govorio je Jerry Coyne, američki evolucijski biolog i zastupnik „novog ateizma“, koji tijekom triju izlaganja nije propustio nijednu priliku za okršaj s religijskom mišlju.

Coyne je doktorirao biologiju na Harvardu 1978, predavao je na sveučilištima u Chicagu i Marylandu, a od 2007. član je Američke akademije znanosti i umjetnosti. Unatoč ugledu u akademskoj zajednici zbog doprinosa istraživanjima specijacije i evolucijske genetike, malo je reći da se Coyne nije proslavio svojim „izletima“ u filozofske teme. Američki katolički filozof Edward Feser ustvrdio je da je Coyneova „knjiga Vjera protiv činjenica možda najgora dosad objavljena knjigu u žanru novog ateizma. Konkurencija za tu titulu je žestoka, no drugi naslovi te metastazirajuće literature imaju barem neku pozitivnu osobinu.“ Da kritike Coynea ne dolaze samo iz protivničkog, vjerničkog tabora, svjedoče i riječi Keitha Parsonsa, jednog od vodećih suvremenih ateističkih filozofa: „Coyne je u pravu da kontinuirani kulturni otpor evoluciji ima svoj izvor u ideologiji, a ne u znanosti, a da su opskurne ideologije religijski motivirane. No način na koji se treba odnositi prema tom problemu nije postavljanje simplicističkih lažnih dihotomija između ‘vjere’ i ‘činjenice’.“ O Coyneovu kontroverznom pristupu filozofskim i znanstvenim temama mogli su se uvjeriti i zagrebački studenti, koji su u velikom broju posjetili trodnevni skup.

 


Jerry Coyne (desno)  / Izvor Simpozij o snazi evolucijske misli

Simpozij je otvoren 15. listopada u Kinu Europa s predstavljanjem hrvatskog izdanja njegove knjige Vjera protiv činjenica. Coyne je oštar kritičar stava da su znanost i religija sukladne te da „pomažu jedna drugoj u plodonosnom dijalogu“. Između znanosti i religije, tvrdi on, postoje bitne metodološke i filozofske razlike te različiti zaključci o svijetu i prirodi. Kao metafizički naturalist, Coyne vjeruje da ne postoji ništa izvan prirode te da u svijetu djeluju samo prirodni zakoni. Te prirodne zakone znanost proučava s pomoću promatranja, pokusa, predviđanja itd. S druge strane, vjera u postojanje Boga i nadnaravno nema utemeljenja u empirijskim dokazima te ne postoji način da se empirijskim metodama potvrdi ili opovrgne opstojnost Boga. Coyne zato tvrdi: vjera nije vrlina, nego – porok.

Na česti prigovor da postoji mnoštvo znanstvenika vjernika, koji u Coyneovoj Americi čine nešto više od četvrtine profesorskog kadra na elitnim sveučilištima (ostali su ateisti i agnostici), on odvraća da je riječ o iznimkama koje potvrđuju pravilo. Ono što Coyne propušta spomenuti jest da je znanstveno mišljenje na Zapadu nastalo upravo unutar potpuno religioznih društava, da se tijekom srednjovjekovlja razvijalo u okviru sveučilišta izniklih iz crkvenih škola, da su gotovo svi predstavnici znanstvene misli do 19. stoljeća bili vjernici, a velik dio i pripadnici svećenstva te da je čak i sama kritička metoda koju gaji suvremena znanost svoje korijene imala i u kršćanskoj skolastici.

Veliku pozornost Coyne posvećuje religijskim strategijama u odnosu prema znanosti, a kao najčešću strategiju ističe reinterpretaciju religijskih vjerovanja kao metaforičkih jednom kada je njihova objektivna istinitost opovrgnuta (npr. stvaranje svijeta u sedam dana). No nije li protuslovno kršćane kritizirati zbog neprihvaćanja znanstvenih istina, a istodobno im kao krimen pripisivati i prihvaćanje znanstvenih istina te, u skladu s tim, reinterpretaciju biblijskih spisa u novome duhu?

Evolucija i njezini neprijatelji

Umjesto govora o tome da su znanost i religija kao takve nekompatibilne, zagovornici tog stajališta morali bi iznijeti konkretne primjere nekompatibilnosti znanosti i religije kad su u pitanju pojedine znanstvene teorije. Prema Coyneu, najbolji primjer toga jest teorija evolucije, što je bila središnja tema drugoga dana simpozija. Upravo slab učinak njegove prethodne knjige o evoluciji (hrv. izdanje Zašto je evolucija istinita, Zagreb, 2016) ponukao je Coynea da se pozabavi odnosom religije i znanosti. Američki je biolog, naime, uspoređujući razinu religioznosti i prihvaćenosti evolucijske teorije u raznim zapadnim društvima ustanovio da postoji korelacija između visoke religioznosti i odbacivanja evolucije, odnosno popularnosti kreacionističkih teorija. Kad se tomu doda činjenica da sve kreacionističke organizacije kao utemeljenje svojih vjerovanja navode religijske argumente, lako je zaključiti da nije riječ tek o korelaciji, nego i kauzaciji između visoke religioznosti i vjere u kreacionizam. Pritom treba uzeti u obzir da je skepticizam prema teoriji evolucije od zemalja zapadnog svijeta najviši u SAD-u, i to osobito među dijelom protestantskih denominacija. Katoličanstvo i vodeće protestantske denominacije prihvaćaju evoluciju, dok je odbacuje manji broj, one sklonije fundamentalizmu i doslovnom tumačenju Biblije.

Djelujući na tragu poznatih propovjednika znanosti kao što su Carl Sagan, Bill Nye i Neil deGrasse Tyson, Coyne je svoju knjigu publici predstavio kao „streljivo protiv kreacionista“. Započeo je definirajući darvinističku teoriju evolucije kroz šest njezinih sastavnica: evolucija kao promjena kroz vrijeme, gradualizam, specijacija, zajednički preci, prirodna selekcija i neselektivni mehanizmi evolucijskih promjena. U nastavku je primjerima objasnio nekoliko osnovnih argumenata za evoluciju poput fosilnih ostataka, zakržljalih organa kod različitih bioloških vrsta, zemljopisne rasprostranjenosti vrsta koja govori u prilog prirodne selekcije… Odgovorio je i na česte prigovore skeptika kao što su pokušaji obezvređivanja teorije evolucije zbog toga što je ona „samo teorija“. Pri svemu tomu, Coyne je bio prilično razumljiv i uvjerljiv, no dojam je da predavanje nije dalo nikakav originalniji znanstveni doprinos.


Izd. IN. TRI d.o.o., Zagreb, 2018.

Imamo li slobodnu volju?

Posljednjega dana skupa Coynea je ugostio Filozofski fakultet, gdje je održao predavanje naslovljeno Ne, nemate slobodnu volju. Sloboda volje jedno je od središnjih filozofskih pitanja još od antike, a sa sobom nosi i bitne implikacije za naš odnos prema vjeri i moralu. Slobodnu volju imamo – objašnjava Coyne – ako bismo, kad bismo se vratili u prošlost u trenutak kad smo donijeli neku odluku, a pritom su sve molekule u svemiru na potpuno jednakoj poziciji kao što su bile kad smo tu odluku donijeli, ipak mogli donijeti drukčiju odluku. To je zapravo najraširenije, „zdravorazumsko“ vjerovanje, a u temelju sadržava dualizam, stajalište da je um neovisan o mozgu i fizikalnim procesima. Suprotstavljeno je stajalište determinizam, koji kaže da su odluke koje donosimo proizvod fizikalnih procesa u našemu mozgu. Dio determinista, kompatibilisti, vjeruju da je postojanje slobodne volje sukladno determinizmu, tj. da je moguće pomiriti te dvije pozicije. S druge strane, inkompatibilisti oštro negiraju takvu mogućnost, inzistirajući na nepomirljivosti koncepta slobodne volje i determinizma. Coyne pripada u posljednju skupinu.

Kako bi dokazao ispravnost svojeg stajališta, Coyne je predstavio rezultate neuroznanstvenih istraživanja kojima je utvrđeno da mozak donosi odluku u manje od 1 sekunde, prije nego što je uopće postanemo svjesni. Neke naše odluke moguće je predvidjeti i 7–10 sekundi prije no što ih sami postanemo svjesni! Pod pretpostavkom da su ta istraživanja točna, to bi značilo da mehanizam donošenja odluka kod čovjeka nije uopće vezan uz misaone procese u našem umu, nego isključivo uz fizikalne procese u mozgu. Dapače, to bi značilo da je postojanje uma kao nečega neovisna o mozgu, pa dakle i postojanje slobodne volje – iluzija.

Što to zapravo znači za nas u svakodnevnom životu? Problem slobodne volje nosi sa sobom goleme etičke implikacije. Kao što tvrde kritičari determinističkih shvaćanja, u determinističkom svemiru ljudi nisu moralno odgovorni za svoje postupke jer ne mogu donijeti samostalnu odluku o bilo čemu. Coyne spremno uzvraća: da, nisu moralno odgovorni, ali su svejedno odgovorni. Ljudi ne donose odluke samostalno, nego su one uvjetovane različitim okolnostima, njihovim genima i fizikalnim procesima u mozgu pa ih zato ne možemo ni smatrati krivima ili zaslužnima za svoje postupke. To, naravno, ne znači da ljudi ne bi trebali preuzeti odgovornost za svoje postupke, da zločinci ne bi trebali biti kazneno gonjeni. Svakako, tvrdi Coyne, ali društveni odgovor na zločin ne bi trebao biti motiviran odmazdom, nego tek sprečavanjem budućih zločina.

Scijentistički svijet koji nam Coyne predstavlja, dakle, svijet je bez Boga i svrhovitosti, svodiv na prirodne zakonitosti, svijet u kojemu je čovjek zarobljenik fizikalnih procesa u svojemu mozgu, a moralna odgovornost ne postoji. Ako ste vjernik i mislite drukčije, tada su vaša razmišljanja u svakom slučaju nekompatibilna sa znanošću i s vama ne može biti rasprave. No i u takvu distopijskom svijetu očekivali bismo od četiriju hrvatskih visokoškolskih i znanstvenih ustanova koje su organizirale simpozij i dolazak američkog znanstvenika s novcem hrvatskih poreznih obveznika da zagrebačkim studentima ponude predavanja koja nisu, s gotovo potpuno jednakim sadržajem, dostupna i na YouTubeu već nekoliko godina. Ili ni za to ne postoji moralna odgovornost?

izvor: Vijenac 644