ŠTO DONOSI REFORMA (ODGOJA I) OBRAZOVANJA? Znanje je moć, a odgoj preduvjet zdrava društva

Foto: Shutterstock | Obrazovnu reformu označilo je uvođenje novih tehnologija u nastavni proces

Iako ponekad zvuči kao isprazna fraza, činjenica je da je znanje neotuđivo bogatstvo koje usmjerava našu budućnost. Taj proces učenja i stjecanja novih znanja i vještina započinje već od rođenja, a polaskom u školu poprima još jednu dodatnu dimenziju. Tako škole kao odgojno-obrazovne ustanove postaju mjesta formiranja mladih osoba koje će jednoga dana postati stupovi ovoga društva. Međutim, da bi omogućile učenicima stjecanje vještina nužnih za kasniji profesionalni razvoj, škole su danas prisiljene prilagođavati se uvjetima nastalim u današnjem vrlo dinamičnom okruženju. U takvoj se situaciji našao i hrvatski odgojno-obrazovni sustav, a svjesni važnosti koju odgojno-obrazovna djelatnost ima za nas mlade i za hrvatsko društvo, odlučili smo se u ovom broju rubrike »Mladi mladima« među ostalim posvetiti dugo najavljivanoj reformi obrazovanja.

Rubriku započinjemo s osnovnim informacijama o reformi (odgoja) i obrazovanja kako bismo otkrili što ona uopće obuhvaća i koji joj je krajnji cilj. Pri tome smo prikazali mišljenja nekih hrvatskih stručnjaka kako bismo vidjeli kakav je glas javnosti i znanosti o (odgojno-)obrazovnoj reformi. Posvetili smo se i strukovnim školama kao onima koje se danas ne cijene dovoljno, iako obrazuju učenike za zanimanja koja donose sigurna zaposlenja. Osvrnuli smo se i na uvođenje novih tehnologija u školski sustav razmišljajući o prednostima i nedostatcima uporabe modernih tehnoloških sredstava. Uzimajući u obzir činjenicu da su škole, uz to što su obrazovne, ujedno odgojne ustanove, promišljali smo upravo o odgojnoj dimenziji koja se konstantno potiskuje u drugi plan (pa smo je i mi namjerno stavljali »u zagradu«). Ako se malo osvrnemo na prošlost, možemo zaključiti da je Crkva dugi niz godina osnivala različite školske ustanove od kojih su mnoge danas prerasle u najpoznatija svjetska sveučilišta. Stoga smo se posvetili analizi crkvenoga viđenja odgoja i obrazovanja: onako kako nam to govori dokument Drugoga vatikanskoga koncila – Gravissimum educationis.

Isti ili jednaki? 

Prema definiciji hrvatske enciklopedije škola je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se stječu određena znanja i kvalifikacije na sustavan i planski način. Tu istu definiciju, a pogotovo sintagmu »odgojno-obrazovna institucija« čuli smo bezbroj puta, no sve se češće odgojni dio te institucije zanemaruje i prednost se daje isključivo obrazovnomu dijelu.

Odgoj djece i mladih jedan je od krucijalnih temelja svake buduće generacije, a vrijednosti koje se njime uče i stječu za svakoga pojedinca moraju biti iste. To naravno podrazumijeva isti odgoj svih koji sudjeluju u tom procesu – vrijednosti bontona moraju biti iste za svakoga tko ga poznaje, bez obzira na njegovu individualnost koja u tom procesu ostaje »izvan jednadžbe«. No ta »istost« nije isto što i jednakost. Biti »isti« i biti »jednak« dva su sasvim različita pojma koja se često pogrješno upotrebljavaju kao sinonimi, a posebno loše posljedice imaju kada se primjenjuju na odgojne metode. I dok svi zaista jesmo jednaki kao pripadnici ljudske vrste, kao zasebni pojedinci sa svojim specifičnim karakteristikama i vrijednostima, nismo i nikad ne ćemo biti isti. Svatko je od nas različit – od najosnovnijih fizičkih obilježja poput različite visine, boje kose i očiju do razlika u temperamentu i osobnosti.

Stoga ako poznajemo i priznajemo različitost tih pojmova na osnovnoj razini, nameće se logičan zaključak da u nečem važnom poput sustava odgoja i obrazovanja ta dva dijela moraju biti jednaka, a ne ista. Upravo zbog toga toliko su važni svi satovi razrednih zajednica, izleti i putovanja na koje mladi idu sa svojim nastavnicima, kao i male stvari poput savjetovanja odraslih i iskusnijih za kojima bi mladi uvijek morali moći posegnuti. Nastavnici u odgojno-obrazovnim institucijama moraju obnašati svoju dvojaku funkciju jednako – i kao učitelji i kao odgojitelji, kako bi mladi postali funkcionalni članovi zajednice koji će vrijednosti prenositi budućim naraštajima.

Što donosi reforma (odgoja i) obrazovanja?

Svi ćemo se složiti da je reforma (odgoja i) obrazovanja u Hrvatskoj zaista potrebna. Ali što uopće znači reforma (odgoja i) obrazovanja, što ona obuhvaća te koji joj je cilj? Možda je bolje pisati o svima poznatom terminu »kurikulne reforme«, koja je osnovna sastavnica reforme (odgoja i) obrazovanja. Kurikulna ili kako se najčešće naziva kurikularna reforma jedna je od prvih mjera kojima započinje ostvarivanje Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije na kojoj bi trebao raditi velik broj stručnjaka i radnih skupina, kako piše na službenim internetskim stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO). Vrlo je važan dio reforme uključivanje učitelja, nastavnika, odgojitelja, stručnih suradnika i ravnatelja odgojno-obrazovnih ustanova, sve kako bi željene promjene stvarno bile u skladu s potrebama u odgojno-obrazovnom sustavu.

»Kurikularna« reforma u svojoj srži uključuje nove programe, drugačiji sustav vrjednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja, osposobljavanje učitelja i drugih djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova te izradu novih, prilagođenijih priručnika, udžbenika, pomoćnih nastavnih sredstava i digitalnih sadržaja. Cilj je izrade svega navedenoga uspostaviti usklađeniji i učinkovitiji sustav odgoja i obrazovanja kroz cjelovite sadržajne i strukturne promjene, piše na internetskim stranicama MZO-a.

Tom se dugo najavljivanom i željno očekivanom reformom želi učenicima osigurati korisnije i smislenije obrazovanje, usklađeno s njihovim godinama i interesima te bliže svakodnevnomu životu kako bi im gradivo bilo lakše shvatljivo. Osim toga, želi se postići da obrazovanje učenike zaista osposobi za život, odnosno za daljnje obrazovanje i naposljetku za ulazak u svijet rada.

Reforma ne zaboravlja ni ulogu roditelja te ih želi više uključiti u obrazovanje djece, a želi se postići i da roditelji budu što više obaviješteni o uspjesima koje njihova djeca ostvaruju na nastavi.

Najavljena je još jedna značajna promjena, a to je produljenje obveznoga obrazovanja na devetogodišnju osnovnu školu. Ipak, Ministarstvo ističe da će se taj prelazak odvijati postupno, u više faza.

»Da se pita samo djecu…«

»Cjelovitu kurikularnu reformu« (CKR), još od njezinih završnih faza te formalnih početaka provođenja, kritizirali su istaknuti hrvatski akademici, znanstvenici, književnici i kulturni djelatnici, unatoč tomu što su ih mediji redovito stavljali na margine javnoga diskursa, upozoravajući da je reforma školstva u svojim temeljima pogrješno postavljena, uz brojne znakove netemeljitosti, improvizacije, a ponad svega ideološke pristranosti.

Mediji tada nisu pokušali protumačili sam sadržaj CKR-a, nego su u javnosti stvarali sliku da je koncepcija reforme u viziji ekspertne skupine predvođene dr. sc. Borisom Jokićem zamišljena bez mana, a još štetnije, ona je prezentirana kao njihov monopol i vlasništvo. Predsjednik Matice hrvatske prof. dr. sc. Stipe Botica u Prilozima za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi, dostupnima na stranicama HAZU-a, CKR je ocijenio kao »maglovito zamišljenu reformu školstva« za koju su stručne raščlambe utvrdile da je »nedorečena, nesustavna, formalistička i promašena u mnogim odredbama«. »Sastavljači kurikula zapravo nastavljaju redukciju hrvatske nacionalne književnosti kao i nacionalne povijesti koja je započela još za vrijeme Šuvarovih reforma školstva u drugoj polovici sedamdesetih s idejom da treba odstraniti još više autora, posebno onih starijih, jer navodno djecu odvlače od čitanja. Da se pita samo djecu, oni ne bi učili ni tablicu množenja, vjerojatno ih ne zanima ni botanika ili kemijski procesi i zato je takva argumentacija neozbiljna i nestručna«, piše u istom dokumentu prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak, uz akademika Vladimira Paara jedan od najoštrijih javnih kritičara CKR-a. Akademik Ivica Kostović u dokumentu podsjeća na iskustvo uvođenja Bolonjskoga procesa, koji je uveden naglo i bez priprema, te u konačnici nije dao željene rezultate, te napominje da je CKR preveliku pozornost posvetio obrazovanju, a manje odgoju, izostavljajući pritom i neka temeljna prava roditelja, poput sudjelovanja u odgoju i izgradnji svjetonazora svoga djeteta, a u konačnici kritizira i činjenicu da je reforma sustavno zanemarivala ulogu sveučilišta u izradi kurikula.

Prepoznajmo važnost strukovnih škola 

U današnje moderno vrijeme mnogi ljudi ne prihvaćaju onu izlizanu, ali istinitu rečenicu: »Nismo svi za sve.« No ovo naše »doba izvrsnosti« natjeralo nas je na razmišljanje da svatko od nas još kao dijete u osnovnoj školi mora imati izvrsne ocjene, pohađati gimnaziju ili neku školu iz koje će moći »otići na fakultet«, jer bez diplome se »ne može normalno živjeti«. Kao da se zaboravlja da postoje i strukovne škole u kojima su nastale mnoge generacije dobrih ljudi i radnika, a danas se na te škole gleda kao na izbor ako se ne upadne u »nešto bolje«.

Mnogi tvrde da su rijetki oni koji se danas za strukovnu školu odlučuju jer su za to zainteresirani. Mnogi ju upisuju, kažu drugi, jer misle da će lakše završiti školu »pa kako bude«. A da samo pogledamo svijet oko sebe, morali bismo se pitati što bismo zapravo bez ljudi koji su plod strukovnih škola? Osvrnimo se oko sebe: kuće, trgovine, restorani, pekarnice, uslužne i druge djelatnosti. Oni sa završenom strukovnom školom nemaju diplomu nekoga fakulteta, ali su isto prije svega obrazovani za obavljanje svoga posla, a njihove su ruke jednako vrijedne. No to se u vremenu suludih ambicija često ostavlja po strani. Neki »obični« zidar sigurno ne zna operirati koljeno, ali ni kirurg ne može izgraditi kuću poput vrsnoga zidarskoga majstora i njegovih izučenih ruku.

Činjenica je da nas Bog nije htio sve staviti u isti »kalup«, da nas nije sve stvorio iste. Ali nas je stvorio sve jednake u dostojanstvu. Svatko je od nas na ovaj svijet poslan sa svojom svrhom. Ne možemo niti trebamo svi biti znanstvenici. Netko je stvoren za to da bude vrhunski pekar. Samo treba biti vođen Božjom voljom i ne zaboraviti na to da su stvari oko nas djelo ljudskih ruku i umova. Potrebni su oni koji će takve stvari izmisliti, ali i oni čije će ih ruke stvoriti.

Na ekranima u kući, na ekranima u školi

Vrijeme u kojem živimo prožeto je tehnologijom. Život nam je danas gotovo nezamisliv bez raznih kućanskih električnih uređaja, osobnih računala, tableta i pametnih telefona koji stanu u svaki džep. Upravo smo zato svjesni da je uloga tehnologije vrlo važna i u (odgoju i) obrazovanju, a pravilan način njezine uporabe može unaprijediti i olakšati učenje odnosno poučavanje. To je razlog što u posljednjih nekoliko godina slušamo mnoge predstavnike hrvatskoga školstva koji u novoj školskoj reformi žele uvesti novu tehnologiju kao što su, na primjer, tableti umjesto udžbenika. No donosi li tehnologija nužno dobro ili nam krije i neke zamke?

»Stalno visiš na toj stvari«, rečenica je koju često čujemo od starijih. Stalno nam govore da smo previše na mobitelima, a smatraju da će nam njihova uporaba u školama pomoći, iako to znači najmanje pet sati dodatno pred ekranom. Osim toga, danas često čujemo roditelje kako se hvale svojom djecom koja već s nepunih godinu dana znaju uključiti određenu aplikaciju koju vole, a istraživanja pokazuju da upravo pretjerana uporaba tehnologije u ranoj dobi šteti kognitivnomu i motoričkomu razvoju. O tom problemu piše i ugledni njemački neuroznanstvenik i psihijatar dr. Manfred Spitzer u svojoj knjizi »Digitalna demencija – Kako mi i naša djeca silazimo s uma«. Spitzer upozorava roditelje da djeci, čiji je mozak još u razvoju, ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija jer nas uporaba pametnih telefona, digitalnih asistenata, računala i satelitske navigacije »oslobađa« uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti slabe.

Pogrješno je pitati se hoće li tehnologija unaprijediti izobrazbu. Naravno da unaprjeđuje. I sami smo svjedoci da je pri pisanju seminara lakše otići na internet i tamo »preuzeti« potrebne informacije nego otići do knjižnice i pretraživati knjige i knjige da bismo došli do jednoga podatka. No je li nam zato potrebna tehnologija i u školi, za vrijeme nastave? Profesori već sada muku muče s učenicima koji su na društvenim mrežama tijekom nastave, fotografiraju sebe, druge ili pak testove. Zato je presudna pravilna uporaba tehnologije u obrazovanju jer uvođenje tableta i sličnih uređaja u škole nije samo pitanje uporabe tehnologije, nego i pitanje potrebe razvijanja etičke i moralne zrelosti te kritičkoga razmišljanja radi njihove pozitivne uporabe. Mogu li se škole nositi s tim izazovom?

Crkva – odgojiteljica ljudi

Tijekom školovanja pojedinac ne razvija samo svoje intelektualne sposobnosti, nego stječe i cjelovit sustav etičkih i moralnih vrijednosti koje kasnije određuju njegov odnos prema društvenoj zajednici. U skladu s tim možemo reći da je društvo ujedno i odraz kvalitete odgojno-obrazovnoga sustava. Svjesna tako velike važnosti koju škola ima u izgradnji ljudske osobe, Crkva tijekom Drugoga vatikanskoga koncila izdaje dokument »Gravissimum educationis momentum« ili u prijevodu »Presudna važnost odgoja«.

Foto: Shutterstock | Kršćanskim odgojem dječji život postaje prožet Kristom

Govoreći o odgoju, crkveni otci polaze od činjenice da je obitelj prva škola u kojoj djeca uče kako se odnositi prema drugim ljudima i prema Bogu. Stoga je zadaća svakoga roditelja stvoriti obiteljsko ozračje koje će odisati ljubavlju, povjerenjem, poštenjem i uzajamnim pomaganjem. Međutim, djetetovim odrastanjem i polaskom u školu učitelji postaju roditeljska »desna ruka« u procesu odgoja i obrazovanja. Tako nam dokument »Gravissimum educationis« daje puno dublju dimenziju razumijevanja škole. Crkva ističe da pojedinac tijekom obrazovanja nasljeđuje kulturnu baštinu od svojih potomaka, ali istodobno uči poštovati i kulturu drugih, razvijajući tako toleranciju koja svijetu može donijeti toliko željeni mir i jedinstvo. Država je dužna osigurati svakomu pojedincu, bez obzira na podrijetlo i društveni status, pravo na odgoj i obrazovanje koje će mu u budućnosti pomoći da svoj posao obavlja savjesno i pošteno na dobrobit svih ljudi.

Za vjernike je osobito važan kršćanski odgoj koji nas uči klanjati se Bogu u duhu i istini kako bismo jednoga dana izrasli u savršenoga čovjeka. Tu osim roditelja veliku odgovornost ima i Crkve »kao majka koja je dužna svojoj djeci dati odgoj po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom« (Gravissimum educationis).

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak