WINEGARD: Progresivizam i Zapad

Wikimedia Commons

 

Bautor: o Winegard

Najveću prijetnju Zapadnoj civilizaciji ne predstavljaju druge civilizacije, već naša vlastita malodušnost — i povijesno neznanje koje je hrani.
~Niall Ferguson

Bio sam u krivu.

Dugo vremena sam smatrao da je labava kolekcija ideja i pretpostavki koje ću nazvati “progresivizam” žalosna, ali uglavnom podnošljiva nuspojava izobilja. Ta kvazi-ideologija — za koju se zalažu prominentni progresivci iz akademije i medija, pa sve do Ocasio-Cortez i Elizabeth Earren — drži da, inter alia: (1) Sve demografske skupine su otprilike jednake u svim društveno vrijednim osobinama; (2) rasizam, seksizam i drugi oblici netrpeljivost su sveprisutni; (3) gotovo sve demografske razlike uzrokovane su nepoštenom diskriminacijom; (4) raznolikost je nepomućeno dobro; i (5) postoje mnogi bigoti koji stoje na putu društvenog napretka, ali povijest će na kraju otkupiti one plemenite i mi ćemo nastanjivati pravedno društvo.

Bogatstvo oslobađa osobu od neposrednih problema preživljavanja i stoga povećava važnost simboličkih identiteta. A to, zajedno s prirodnom sklonošću mladih prema buntu, gotovo neizbježno vodi u barem prolaznu fazu radikalizma temeljenog na identitetu. Dakle, dok su ostali zvonili zvono na uzbunu, proglašavajući to ozbiljnom prijetnjom društvenom zdravlju, ja samo ostao skeptičan. Naravno, složio sam se da su ideologije socijalne pravde često odvratne i moguće pogubne, osobito unutar elitnih institucija u kojima su se najbrže širile; ali također sam mislio da je alarmizam u vezi tog problema jednako beskoristan, preusmjeravajući ograničene kognitivne resurse iz konstruktivnijih aktivnosti.

Međutim, više nisam skeptičan. Vjerujem da je neprijateljstvo prema Zapadu ugrađeno u ovu vrstu razmišljanja i aktivizma ozbiljan i rastući problem. Stoga je od kritične važnosti da razumijemo motive koji ga pokreću i uvjete koji to omogućuju, te da izazovemo njegove pogrešne pretpostavke i uvjerimo druge o njihovoj korozivnosti, po mogućnosti bez otuđivanja onih koji ih smatraju privlačnim, ali su također voljni saslušati razumne prigovore.

Ne predviđam neizbježnu katastrofu. Većina kulturnih prijetnji se apsorbira ili suzbija bez izazivanja trajne štete. Umjesto okončavanja civilizacije, one inspiriraju razgovore komfornim potomcima onih koji su bili sigurni da se kataklizmička katastrofa nazirala na horizontu. No, moju raniju bezbrižnost zamijenila je stalno rastuća tjeskoba.

Progresivizam socijalne pravde potiče najmanje šest tendencija koje su neprijateljske prema normama, vrijednostima i idejama koje su omogućile procvat Zapada. U nastavku ću se kratko osvrnuti na svaku od njih.

1. Nerazumijevanje ljudske prirode

Najosnovnija mana ovog razmišljanja jest da je ona utemeljena na duboko netočnom pogledu na ljudsku prirodu. Mnogi su sugerirali da je ovo stajalište “prazna ploča” ili uvjerenje da su ljudske osobine visoko plastične i da ih u velikoj mjeri određuju društvene snage. Međutim, mišljenja sam da je to samo djelomično točno. Suvremeni progresivizam je, točnije, selektivnaideologija prazne ploče. Željna je postaviti genetske uzroke za pretilost, ovisnost i homoseksualnost, a postaje skeptična prema genetskim objašnjenjima samo kad se čini da su ona u suprotnosti sa svetim vrijednostima ili čvrsto uvriježenim političkim sklonostima. Umjesto toga, čini se kako ujedinjuje kozmički egalitarizam (uvjerenje da su sve demografske skupine otprilike jednake u svim društvenim vrijednostima) s Rousseauovimoptimizmom o temeljnoj pristojnosti ljudske prirode. Te grubo pogrešne ideje izravno promiču najmanje dvije opasne tendencije: (1) okrivljavanje diskriminacije za sve razlike u društvu; i (2) promicanje politika koje zvuče plemenito, ali vjerojatno neće uspjeti jer proturječe ljudskoj prirodi.

Budući da je progresivizam posvećen stajalištu da su sve demografske skupine otprilike iste, on vidi gotovo svaki disparitet kao manifestaciju netrpeljivosti. To je razlog zašto su mnogi bili ogorčeni “Googleovim memorandumom” Jamesa Damorea. Damore je imao drskosti da sugerira kako su razlike u spolu u tehnološkim poslovima vjerojatno (djelomično) uzrokovane genetski uvjetovanim razlikama između muškarca i žene te da su pristupi raznolikosti koji ignoriraju te razlike osuđeni na propast. Time je narušio svetu progresivnu vrijednost o demografskoj sličnosti i stoga izazvao bijesnu reakciju. Sličnih priča ima posvuda. Za progresivce, čini se kako je jedini i prihvatljivi ishod apsolutna demografska jednakost u svim društveno vrijednim zanimanjima.

No, budući da se demografske skupine razlikuju jedna od druge, jedini način postizanja te jednakosti je kršenje načela proceduralne pravednosti i promicanje ljudi ne na temelju njihovog talenta, već na temelju njihovih demografskih profila. To, međutim, samo povećava opsjednutost društva demografskim karakteristikama, krši osnove pojmove pravednosti, rasplamsava ružna zamjeranja i smanjuje društvenu produktivnost i učinkovitost jer pogrešno raspoređuje ljudski talent. Bolje je, čini se, zadržati veliki uspjeh Zapada u promicanju većinski meritokratskog društva u kojem su talent i vještine nagrađene plaćom i statusom, a poslodavci se potiču da ignoriraju irelevantne nepromjenjive karakteristike poput rase i spola i da žive s neizbježnom nejednakosti, znajući da većina njih nije uzrokovana zlobom, već prirodnom varijacijom.

Ovo nerazumijevanje ljudske prirode također potiče loše političke i ekonomske ideje. Nakon dugo vremena, socijalizam se vraća na velika vrata među mladim progresivcima. Alexandria Ocasio-Cortez, Bernie Sanders i ostali otvoreno mu ispovijedaju svoju vjernost, dok su mnogi na ljevici prigrlili svojedobno neostvarive politike poput Medicare-za-sve i radikalni Green New Deal. Odnos između uspona progresivizma i uspona ovih politika zasigurno nije slučajnost. Oboje se često oslanjaju na romantičan pogled na ljudsku prirodu, stav koji pretpostavlja da su ljudi uglavnom bili altruistični i egalitarni sve dok nisu okusili plod civilizacije i bili izbačeni iz raja. Kapitalizam se stoga shvaća kao monstruozna i destruktivna sila koja potiče pohlepu i uništava koheziju i zajednicu. Također vjeruju da su ljudi u osnovi kooperativna bića i da, stoga, politike koje promiču suradnju, a ne sebičnost, mogu fundamentalno promijeniti ljudsko ponašanje sve dok ispravno reeduciramo ljude, odvraćajući ih od grijehova pohlepe, sebičnosti i atomističkog konzumerizma.

Opasnost takvih politika jest da zvuče moralno hvalevrijedne, ali su općenito nedostižne zbog osnovnih i nepromjenjivih ljudskih osobina. Zatim se koriste kao dokaz pomalo zlokobnog pesimizma realista koji pozivaju na oprez i postupno prilagođavanje društvu. I mogu zavesti dovoljan broj ljudi da pokušaju radikalne eksperimente sa socijalnim i ekonomskih sustavom koji, iako manjkav, dobro funkcionira za milijune ljudi. Bez obzira na politike budućnosti, oni će se morati uhvatiti u koštac s tvrdoglavim činjenicama o ljudskoj prirodi. I tako dugo dok progresivci prigrljuju romantičnu viziju ljudi kao uglavnom kooperativnih i miroljubivih bića, oni će promovirati politička rješenja koja je nemoguće postići i vrlo vjerojatno opasno implementirati.

2. Uzdizanje žrtava i poticanje stradalništva

Najmoćnija sveta progresivna vrijednost je zaštita i uzdizanje doživljenih skupina žrtava poput crnaca, muslimana, homoseksualaca, žena i ostalih marginaliziranih ili navodno potlačenih naroda. Gotovo sigurno, ova sveta vrijednost proizlazi iz plemenitog motiva; želje za promicanjem pravednosti. Tisućama godina, prema ovoj perspektivi, te su skupine bile potlačene, maltretirane, klevetane i nepoštovane na neoprostive načine; čak i danas su podložne otvorenim i suptilnim oblicima diskriminacije i uvredljivih stereotipa. Stoga bismo trebali neumorno raditi kako bismo skrenuli pozornost na nepravde, ispravili greške iz prošlosti i uklonili mehanizam ugnjetavanja ugrađenog u Zapadno društvo.

Problem s ovim stajalištem je što su, unatoč nekim očiglednim i naširoko osuđenim kontra-primjerima, stvarni slučajevi evidentne diskriminacije ili rasizma na Zapadu gotovo nepostojeći; stoga, progresivni aktivisti konstantno traže manje i suptilnije oblike viktimizacije kako bi mogli razotkriti ružno srce netrpeljivosti koje tuče iza fasade tolerancije i kozmopolitizma. Tu potragu potpomažu sve složenije i sve manje uvjerljive teorije ugnjetavanja koje tvrde da su, iako je eksplicitna netrpeljivost uvenula, nastali novi i podmukliji oblici “simboličkog” rasizma ili “dobronamjernog” seksizma koji su zauzeli njegovo mjesto. Velika potražnja za dokazima netrpeljivosti uvelike je prerasla ponudu, što potencijalno dovodi do raznih lažnih zločina iz mržnje, koji se poslušno prikazuju kao dokaz da je Zapad još uvijek progonjen predrasudama privilegiranih.

Ta kultura žrtve također ohrabruje ljude da se osjećaju omalovažavani suptilnim, nenamjernim prekršajima jer ona nagrađuje žrtve prestižem. Umjesto poučavanja povjerenja i otpornosti, ona uči nesigurnost i bespomoćnost. Percipirane žrtve upijaju suosjećanje i pravdoljubiv tribalizam, dok se počinitelji tih suptilnih “zločina” vrijeđaju i odbacuju. To stvara razumljivu gorčinu i ogorčenost sve više i više ljudi prema ideologijama socijalne pravde jer su užasnuti njezinim preuveličavanjem i boje se da bi mogli biti optuženi za neki grozan i neoprostiv grijeh te prisiljeni izdržati teško javno iskušenje.

Naravno, briga o žrtvama je dobra stvar kao što je i pokušaj ispravljanja grijeha Zapadne civilizacije. Ne tvrdi se da Zapad jest ili da je oduvijek bio savršen raj pravde i jednakosti. On to nije niti nikada nije bio. Ali, bez obzira na njegove mane, on je podigao više ljudi iz siromaštva, bijede, praznovjerja i netolerancije od bilo koje druge civilizacije u povijesti. Danas je pohvalno kozmopolitski i uglavnom slobodan od grotesknih oblika diskriminacije i netrpeljivosti. Ideologija koja to ne prepoznaje, koja tvrdi da su rasizam i seksizam utkani u tkaninu svakodnevnog života, vjerojatno će otuđiti više ljudi nego uvjeriti i pogrešno prikazati stanje Zapadnog društva, ohrabrujući posvećene vjernike da traže viktimizaciju, a istodobno otuđivati one koji postaju sve umorniji od stalnih pritužbi i optužbi za netoleranciju.

3. Poticanje cenzure govora i ispitivanja

Sloboda govora je vjerojatno “neprirodna” u tome što ljudi ne stvaraju olako društva koja ga štite i zagovaraju; zbog toga, na Zapadu je trebalo mnogo stoljeća gotovo neprestane borbe kako bi je usvojili. Iskušenje je oduvijek, naravno, promicanje slobode onih mišljenja koja nam se sviđaju, a poticanje cenzure onih koja su nam odbojna, pogotovo ako se ta neprikladna mišljenja percipiraju kao legitimno štetna za ranjive populacije. Zbog naglašavanja žrtva i tvrdnje da Zapadno društvo obiluje netrpeljivošću, progresivizam ovo iskušenje čini praktički neodoljivim svojim vjernicima.

Dokazi sugeriraju da se podrška za cenzuru, u bilo kojem obliku, povećava na sveučilišnim kampusima. To ne bi trebalo biti iznenađujuće, s obzirom na to da mnogi sveučilišni studenti i profesori entuzijastično prihvaćaju progresivnu ideologiju, zagovarajući je u pisanom obliku, na sastancima i u predavaonicama. Kao što bi se moglo i predvidjeti, pad podrške slobodni govora među novijim studentima potaknut je uglavnom željom za promicanjem kozmopolitizma i zaštitom doživljenih skupina žrtava od prijetnji određenih govornika ili ideja koje izazivaju ortodoksiju “budnosti” o raznolikosti i sveprisutnoj netrpeljivosti. Čini se kako se ta netolerancija prema određenim oblicima govora širi, inficirajući elitne korporacije koje često poziraju kao socijalno pravdoljubiva poduzeća i koje se vjerojatno boje da će ocrniti svoju sliku u javnosti dopuštanjem heterodoksnih mišljenja da prođu nekažnjeno (pogledajte, na primjer, Jamesa Damorea).

Ono što je još više zabrinjavajuće, takvo razmišljanje je počelo inficirati znanosti, osobito društvene znanosti. Bitke oko slobode govora i ispitivanja u znanost nisu, naravno, ništa novo i protežu se od samog njezinog začetka, postavši akutne u zoru znanstvene revolucije dok su intelektualci počeli osporavati dogmu Katoličke crkve. U novije vrijeme, ove su se bitke usredotočile na nove svete vrijednosti o ljudskoj prirodi. Kao što je napomenuto, progresivna ideologija izgleda da se pridržava pojmova kozmičkog egalitarizma ili uvjerenja da postoji malo ili uopće nikakvih genetski uzrokovanih demografskih razlika. Prema tome, sljedbenici su posebno uvrijeđeni znanosti koja tvrdi da postoje takve razlike i često moralno osuđuju znanstvenike koji se bave takvim temama, optužujući ih za nedolične motive ili “fetiše” i čak potencijalno maligne predrasude. Ove optužbe su potencijalno štetne i uzrokuju samocenzuru profesora i, što je još gore, potiču druge na isto takvu vrstu cenzure. Stvarajući zagušljivu atmosferu i potičući ogorčenost i sumnje, ova trenutačna tendencija moraliziranja istraživanja vjerojatno je onemogućila napredak u društvenim znanostima i potencijalno stvorila čitave discipline čija je glavna funkcija pružanje teorijske podrške progresivnoj ideologiji, a ne traženje istine bez obzira kuda god bi nas dokazi mogli dovesti.

Naravno riječi mogu uzrokovati emocionalne boli i znanost je sposobna razbiti utješne mitove. Doista, na mnogo načina, znanost je veliki razarač, nemilosrdno preoblikujući naše narative o stvarnosti. No, te emocionalne neugodnosti su više nego kompenzirane slobodnim propitkivanjem i razmjenom. Sloboda govora dozvoljava nam da testiramo ideje tako što ih suprotstavljamo skepticizmu. Ponekad pobjeđuju. Ponekad se transformiraju. A ponekad i nestanu. Bez tog sukoba kontradikcija, ideje postanu nadute i ustajale, a greške i nepreciznosti se gomilaju. Čak se i dobre ideje znaju zgusnuti u nenadahnute dogme. I, što je još gore, dok gušimo znanstvenu slobodu, naša sposobnost razumijevanja svijeta se smanjuje, što nas potencijalno lišava učinkovitih rješenja za uznemirujuće probleme. Omalovažavani učenjaci koji se bave tabu temama možda mogu privremeno zadovoljiti, ali u konačnici to šteti sveobuhvatnom znanstvenom pothvatu, što zahtijeva od nas da nepokolebljivo štitimo potragu za istinom bez obzira na njezine neugodnosti.

4. Erodiranje pravičnog postupka i pretpostavke nevinosti

Poput slobode govora, pravični postupak i pretpostavka nevinosti vjerojatno nisu “prirodni” i osvojeni su tijekom stoljeća borbe među građanima, parlamentima i kraljevima. Ljudi su osvetoljubivi i željni kažnjavanja onih koji su smatrani ili optuženi za kršenje društvenih normi. Površne procjene dokaza često će zadovoljiti sve sumnje o krivnji, osobito ako je optuženi predmet mržnje ili politički neprijatelj. Stoga je nužno da društvo inzistira na pretpostavci nevinosti i pravima optuženog. Bez takvog inzistiranja, prirodne sklonosti dovode do ciklusa inkriminacija i kažnjavanja s malo brige o stvarnoj krivnji i s malo zaštite za one koji su pogrešno optuženi.

Progresivna ideologija, budući da se tako snažno usredotočuje na žrtve, počela je poticati prelazak s pretpostavke nevinosti na pretpostavku krivnje (tako dugo dok su one članovi skupina žrtava). To je osobito izraženo u raspravama o navodnim seksualnim napadima. Popularni hashtagovi poput #believewomen impliciraju da žene nisu sposobne za laganje ili pogrešno prisjećanje. Popularne javne ličnosti natječu se kako bi iskazale podršku i potvrdile svoje bezuvjetnu vjeru u riječ optužitelja. A oni koji ne podržavaju entuzijastično ovu dubioznu moralnu filozofiju napadaju se kao apologeti ili zamagljivači seksualnih napada koji štite moćnike. Možda još i gore, neki tvrde da su nepravedna javna poniženja podnošljiva nuspojava u potrazi za pravdom. Kotač pravednosti mora zdrobiti neke leptire na putu prema boljem sutra.

Odgovarajući način zaštite potencijalnih žrtava i stremljenja prema pravednijem društvu nije izbjegavanje važnih pravnih načela, već naglašavanje zločina i pažljivo dokumentiranje dokaza. Istina je da u mnogim slučajevima ljudi optuženi za te zločine nikada neće vidjeti sudnicu, stoga progresivci tvrde da je načelo pravičnog postupka irelevantno. Oni tvrde da se ono ne može primijeniti na javno posramljivanje ili uništavanje karijera suca ili političara. Ali, ako se karijere mogu uništiti pukim optužbama, čak i ako optuženi nije bačen u zatvor, onda potičemo javne optužbe i uništavamo emocionalnu sigurnost koju pruža poštivanje pretpostavke nevinosti. U najmanju ruku, čini se razumnim promicati prevagu standarda dokaza i zadržati snažnu podršku Zapada za pravični postupak i pretpostavku nevinosti protiv retrogresivnog ustrajanja da bismo trebali “vjerovati tužitelju”.

5. Poticanje ruljokracije i nerazmjerne kazne

Kao što je gore navedeno, ljudi su osvetoljubiva stvorenja. Jedno od velikih dostignuća Zapadne civilizacije jest sublimiranje želje za osvetom u sustav bezličnih i pažljivo kalibriranih kazni. Barbarizam je ublažen, ali naša neizbježna žeđ za osvetom je barem djelomično ugašena. Međutim, novi alati društvenih medija počinju poticati novu vrstu istjerivanja pravde, koja nije ni racionalna ni proporcionalna, već koja promiče mahnite strasti i neprestano ponižavanje njezinih ciljeva.

Iako postoje mnogi primjeri ovog žalosnog trenda, Justine Sacco ostaje onaj reprezentativni i jezivi. Godine 2013., na usputnoj stanici prije leta za Afriku, tweetala je zajedljivu i ironičnu šalu o bijelog privilegiji: “Odlazak u Afriku. Nadam se da neću dobiti AIDS. Samo se šalim. Ja sa bjelkinja!” Do trenutka kad je stigla na svoje odredište, 11 sati kasnije, njezin život bio je apsolutno iščupan od strane revne rulje na internetu, koja je očito uzela njezin dosjetljivi tweet doslovno, vjerujući kako je objavila svoj etnički dodijeljen imunitet od HIV-a, dok se istodobno izrugivala čitavoj rasi zbog njihove ranjivosti virusu. Jedan uzorak od više tisuća pomahnitalih i otvoreno odvratnih tweetova o njoj: “Upravo ćemo vidjeti kako ova… kuč*a dobiva otkaz. U STVARNOM vremenu. Prije nego će uopće ZNATI da dobiva otkaz.”

U najgorem slučaju, tweet Sacco je bio nepotreban i vjerojatno je zaslužio prijateljski “možda biste trebali razmisliti o tome kako bi ljudi mogli protumačiti ovu poruku”. Moralna pravdoljubivost je, međutim, moćna i zasljepljujuća emocija, koja potiče pojedince da drugima nanose strašnu patnju kako bi “uravnotežili vagu pravde”. I tako su tisuće korisnika Twittera, potaknuti narativama o sveprisutnom rasizmu i hitnoj potrebi za borbu protiv fanatizma, oduševljeni što su uništili reputaciju i karijeru Sacco, uzrokujući joj nepoznatu i nezamislivu količinu patnje. Ovaj primjer se ponovio mnogo, mnogo puta od tog vremena, što je dovelo do pojma “otkazan”, u kojem istjerivači pravde u cijelosti izbacuju prijestupnika iz pristojnog društva (i potom se hvale o tome).

Neki ljudi zaslužuju kaznu, a neki tweetovi zaslužuju prezir. I nesumnjivo su progresivci u pravu što privlače pažnju na neke slučajeve netolerancije i netrpeljivosti. Ali osvetoljubiva moralna pravičnost može brzo izmaknuti kontroli. Trebali bismo biti oprezni u promicanju ideologije koja naše vlastite demone oblači u anđele osvete i uživa u pravičnoj patnji koju uzrokuju. Povijest je puna nesretnih primjera u kojima je groznica posvećenosti dovela do uništenja tisuća, pa čak i milijuna života. Ljudi na Zapadu neumorno su radili kako bi obeshrabrili takav moralistički barbarizam i nagradili svoje sretne stanovnike s, u velikom dijelu, prosvijetljenim sustavom kaznenog pravosuđa.

6. Poticanje prezira prema Zapadu i njegovim ikonama

Prema progresivizmu, današnji Zapad je dominantna kultura zbog svog gramzivog imperijalizma. On brutalizira i iskorištava ljude, a potom koristi njihovu krv, znoj i suze kako bi nahranio svoju nezasitnu žudnju za osvajanjem. Nadalje, to je rasistički patrijarhat, civilizacija izgrađena na ratu u inozemstvu te na ugnjetavanju i nepravdi kod kuće. Slavljeni intelektualci objeručke ohrabruju ovu narativu, dokumentirajući bezbroj zločina Zapada, od Kolumba do Clintona. Jednostrane knjige pridonose manihejskoj povijesti neprestane borbe preplavljenih, ali nikad poraženih snaga pravde protiv vladara Zapadne civilizacije.

Jednom heroji Zapada poput Washingtona, Jeffersona, Wilsona i Churchilla, danas su postavljeni na stub srama kao groteskni bijeli muški rasisti, nedvosmisleni tlačitelji koji zaslužuju klevetanje zbog svojih zločina i uvjerenja. Astronaut Scott Kelly je otkrio da čak i citiranje jednog od tih, svojedobno duboko poštovanih ljudi, može privući intenzivnu kritiku i prezir. Zdrave, ali komplicirane rasprave o promjeni naziva imena pojedinih zgrada ili uklanjanju kipova konfederacijskih ratnih vođa, rutinski su eskalirale dok ideolozi tragaju za širim panteonom povijesnih demona kako bi ogoljeli njihov status i uklonili ih iz povijesti.

Zapad, naravno, nije savršen, a njegova povijest puna je zločina i nepravdi. Nadalje, niti jedan od njegovih junaka nije bio svetac. Svi oni su bili muškarci i žene njihovog vremena, ograničeni brigama i predrasudama svijeta u kojem su živjeli. No, Zapad je također stvorio prosperitet i slobodu milijunima ljudi, utemeljivši kozmopolitska društva koja se temelje na zakonu, u kojima obični muškarci i žene žive životima koji bi posramili razmetljivu raskoš mnogih kraljeva. A njegovi heroji, koliko god manjkavi i kratkovidni, doprinijeli su velikom projektu Zapadne civilizacije, projektu koji je uspio samo zbog njihovih talenata, vještina i žrtava. Individualizam, tržišta, vladavina zakona i reprezentativna vlada nisu bile velikodušne donacije bogova, već neprocjenjivo skupi darovi naših predaka. Ako ih ne čuvamo, njegujemo i štitimo od napada, oni će propasti, a naši potomci će biti opravdani u osuđivanju svojih predaka istom žestinom kao što današnji progresivci osuđuju naše.

Bo Winegard je esejist i asistent profesora na koledžu Marietta.