Hrvatski suverenisti se uglavnom bave temama koje obične ljude uopće ne zanimaju

Slikovni rezultat za Hrvatski suverenisti

Autor: Davor Dijanović

Kako će se približavati europski izbori, koji će se održati od 23. do 26. svibnja ove godine, tako će političarima svih boja i predznaka biti puna usta Europe i hrvatskog pozicioniranja unutar Europske unije (EU).

Pritom će izbori za Europski parlament više biti test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka, i dobra prigoda za odabrane da se “prištekaju” na basnoslovno plaćene bruxelleske sinekure, nego što će kandidati – čast iznimkama – zaista imati namjeru pridonijeti hrvatskoj poziciji unutar EU-a. Pozicija europarlamentarnog zastupnika, koliko god se nekome možda čini ne osobito bitnom (o (ne)radu europarlamentaraca znademo i manje nego o djelovanju njihovih gornjogradskih kolega), mjesto je s kojega obrazovani, sposobni i državotvorni zastupnici mogu pridonijeti afirmaciji hrvatskih interesa unutar Unije.

Europski izbori stoga su dobra prilika da se zapitamo kakav je danas uopće položaj Hrvatske unutar Europe te kakvu i koliko uspješnu vanjsku politiku Hrvatska vodi. Ako razdoblje do Tuđmanove smrti uzmemo kao vrijeme stvaranja, obrane i prvih vanjskopolitičkih uspjeha Republike Hrvatske (priznanje, ulazak u UN), unutar kojeg je prvi predsjednik na Hrvatsku gledao kao na srednjoeuropsku državu (“Mi pripadamo toj Europi jer smo u toj Europi između Jadrana i Baltika”), razdoblje nakon toga razdoblje je balkanskih i pseudoeuropskih lutanja hrvatske vanjske politike.

Stanje u državi bit će nam onakvo kakvo ćemo sami izgraditi, bili u EU ili ne

Pod krinkom tobožnje europeizacije liberalizacije Hrvatska se nakon 2000. polako, ali postojano geopolitički i sigurnosno reintegrira u prostor bivše Jugoslavije, što je praćeno i posvemašnjom kulturološkom i moralno-etičkom erozijom svih društvenih vrijednosti. Ulazak  u EU bio je praćen najrazličitijim ucjenama i ponižavanjima (i nakon famoznih “ispunjavanja kriterija i uvjeta” naša država je i dalje balkanska kasaba u kojoj je pravosuđe instrument politike), a i kad je Hrvatska 1. srpnja 2013. ušla u rajske dvore svete Europske unije dojam je bio da je u EU zapravo ušao “region”.

Kažu da je dobro jer smo sada “za stolom” (kao što smo za stolom bili i u Budimu, Beču, Požunu ili Beogradu, od čega smo imali “silne” koristi), no ne vidimo što taj stol donosi za opći boljitak države i društva. Žive li Hrvati danas bolje nego prije ulaska u EU? Nismo sigurni. Barem tako ne misle one kolone iseljenih prošlih godina. Naime, stanje u državi bit će nam onakvo kakvo ćemo sami izgraditi, bili u EU ili ne. Nepripremljeni ulazak u EU rezultirao je jedino masovnim bijegom iz Hrvatske onih ljudi kojima se ogadio koruptivno-mafijaški model političkih, društvenih i ekonomskih odnosa. Vanjska politika trebala bi predstavljati tek jedan segment ukupne brige za nacionalne i državne interese i primarno biti u funkciji unutarnjopolitičkih ciljeva. Put Hrvatske u EU bio je klasičan primjer podređivanja unutarnje politike vanjskoj politici pa je i očekivano što su izostali pozitivni rezultati.

I dalje bez strateških partnera u srednjoj Europi

Pred nekoliko godina formirana je Inicijativa tri mora koja predstavlja kvalitetnu alternativu balkanskoj vanjskopolitičkoj orijentaciji RH koju su 2000. inaugurirali Mesić i Račan. Činilo se da bi Hrvatska napokon mogla povratiti svoje mjesto u zajednici srednjoeuropskih naroda i država kojoj je do 1918. pripadala. No i ovdje čini se da se sve ponovno svodi na deklamacije, fraze i lijepe želje. Političarima je ipak draže i dalje se kupati u balkanskoj kaljuži jer u njoj očito jedino i znaju funkcionirati. 2019. Hrvatska i dalje nema tzv. strateških partnera unutar srednje Europe, a umjesto zajedničkih sjednica vlade Hrvatske i Mađarske, održavaju se sjednice srpske i mađarske vlade.

I dok i dalje nema suvislu vanjsku politiku i diplomaciju (o vanjskopolitičkim think tankovima da ne govorimo), što podrazumijeva i nepostojanje strateških odnosa sa državama s kojima bi nas trebali povezivati komplementarni interesi, Hrvatska početkom 2019. prepuna je samozvanih suverenista. Dakako, riječ je o sve izraženijoj dihotomiji europejci/globalisti-suverenisti koja danas obilježava politički krajolik Europske unije. U drugim državama EU-a suverenističke opcije postižu odlične rezultate, dok se u Hrvatskoj, unatoč hiperinflaciji uporabe pojma “suverenizam”, iole značajniji uspjeh suverenističkih opcija ne nazire ni na dogledu.

Zašto je tome tako? Zašto desne odnosno suverenističke opcije u Hrvatskoj ne postižu dobre rezultate?

Ništa bez promjena na globalnoj razini

O tim smo razlozima svojedobno pisali na ovim stranicama, pa se ne ćemo ponavljati. No ukratko ćemo istaknuti činjenicu da se hrvatski suverenisti uglavnom bave temama koje sve više običnih ljudi uopće ne zanimaju. Ekonomske teme samozvanim su suverenistima udaljene kao i španjolska sela. A vanjskopolitičke teme za njih gotovo da ne postoje. Jedino što suverenisti znaju je to da suverenističke opcije u Europi postižu sve bolje rezultate, pa će sada i oni – vidjela žaba da potkivaju konja, pa i ona digla nogu – proglasiti se suverenistima, napisati tri priopćenja, održati dvije konferencije za medije i – hopa – doći u Sabor.

Kada bi netko te iste suvereniste pitao što je uopće suverenizam kao pravni i politološki pojam ili, nedaj Bože, što je to Vestfalski mir i zašto je on bitan za koncept suverenosti, sigurni samo da bi inače blagoglagoljivi suverenisti ostali bez teksta. A ostali bi bez teksta i kad bismo ih pitali što se zaista događa diljem Europe i svijeta i zašto je globalna politika bitna i za Hrvatsku. Njih geopolitika i međunarodni odnosi ne zanimaju i misle da se sve svodi na domaća politička tamburanja i na već svakome čestitom čovjeku zamorne političke narative i teme. A to je, naravno, posve pogrješno: ni do kakvih bitnih promjena u Hrvatskoj ne može doći dok ne dođe do promjena na opće-europskoj i globalnoj razini, jer su fundamentalni problemi Europe danas (prije svega egzistencijalni zamor i kultura smrti) zajedničkim svim europskim narodima.

Suverenističke opcije u Europi bliže su Srbima, nego Hrvatima

Ante Starčević kao poliglot pratio je zbivanja diljem Staroga kontinenta, a Tuđman je pisao knjige o odnosu Hrvatske i Europe i o velikim idejama i malim narodima. I jedan i drugi bili su svjesni kolika je važnost međunarodnih događaja i za hrvatske pozicije. U konačnici, bez pada Berlinskog zida i Tuđman bi teško došao na vlast. Hrvatski samozvani suverenisti (tj. ogromna većina njih) danas se ne bave tim temama i ne grade kontakte s europskim suverenistima. A trebali bi. Naime, onaj tko je barem i površno upućen u događanja u europskim državama u kojima su na vlast došle suverenističke opcije, zna da su te opcije uglavnom daleko bliže Srbima (Italija, Austrija, Francuska, Češka, pa ček i Mađarska), nego Hrvatima kojima je prilično stran pojam lobiranja za vlastite interese.

Ako Hrvatska želi dobiti ozbiljnu suverenističku opciju (pritom treba imati na umu da pojam suverenosti nije isto danas i 1648., 1945. ili 1992.) onda ti suverenisti moraju postati svjesni važnosti vanjske politike i međunarodnih odnosa. Hrvatska danas, ako izuzmemo političkom korektnošću doziranu vanjskopolitičku emisiju na HRT-u, nema niti jednu ozbiljnu emisiju koja bi se sustavno i temeljito bavila geopolitikom i međunarodnim odnosima. U susjednoj Srbiji imamo barem pet takvih emisija. Što tek reći o vanjskopolitičkim rubrikama novina i njihovoj ozbiljnosti?

Gdje su, u kontekstu takve otužne situacije, dični suverenisti među poduzetnicima da podupru izdavanje knjiga, portala ili emisija koje bi se bavile međunarodnim odnosima i hrvatskom pozicijom na geopolitičkoj sceni? Nije sve dužnost države (uostalom, što više i očekivati od države ovakva kakva jest, od udbo-diplomacije ovakva kakva jest i od srednjostrujaških opcija koje politiku shvaćaju kao priliku za samopromociju i osobno bogaćenje?), čak ni kada su u pitanju diplomacija i vanjska politika. Mnogo toga može biti odrađeno privatnom inicijativom samo ako se ima želja i volja.

Zapuštena država

Međutim, gorka je to istina, čak i kad su se iznimno privatnim novcem podupirali određeni politički i medijski projekti na tzv. desnici, upravo je nevjerojatno koliko su financijeri (bilo iz dijaspore ili iz Hrvatske) imali nevjerojatan talent za ulaganje u krive ljude i krive ideje. Što je netko glasnije bukačio i hrvatovao prikrivajući time vlastitu nesposobnost i neznanje to je imao veće izgleda da ga naivci podupru.

Vidimo danas do kuda nas je dovelo podupiranje glasnih i pseudo-radikalnih bukača i laktaroša te istovremeno neprepoznavanje ozbiljnih ljudi koji rade ozbiljne stvari, a takvih u Hrvatskoj ne manjka. Bez ulaganja nema ni profita. Ako se ne radi, ne mogu se očekivati niti rezultati. Ne može se tako očekivati niti postojanje jake suverenističke opcije ako u posljednjih dvadesetak godina nije formirana intelektualna i medijska elita koja bi tu opciju predvodila. Preko noći se ništa ne postiže, osim ako niste lopov.

Kao i u drugim područjima, i u području vanjske politike Hrvatska je zapuštena država. Bez ikakvih suvislih vanjskopolitičkih strategija, bez ozbiljnih think tankova, bez kvalitetnih tribina i medija (ako izuzmemo nekoliko portala) na kojima bi se raspravljalo o vanjskopolitičkim konceptima, bez ozbiljne snažnije desne opcije koja bi razumjela važnost događaja na međunarodnoj sceni. Zapuštena država i država čudesa, to je Hrvatska u ožujku 2019.

izvor: direktno.hr