Josip Jović – Bruna Esih: oslobađanje ili okupacija

Ad hoc

U Hrvatskoj bi se mjesec u kojemu cvjeta svib, drvo po kojemu je mjesec dobio ime, mogao nazvati mjesecom duhova. Još kad se u tom mjesecu dogodi kakva predizborna kampanja! Ove godine smo uz one standardne povijesne točke prijepora (Jasenovac, Bleiburg) dobili i prijepor oko događaja u glavnom gradu 8. svibnja 1945. godine, potaknut jednom objavom Brune Esih. Ova političarka i povjesničarka mlađe generacije napisala je kako se spomenutog datuma, koji je nazvala “duboko nesretnim danom”, nije dogodilo oslobađanje Zagreba, kako se to službeno drži, nego da je to ustvari bila okupacija, jer su se dogodile pljačke i ubojstva, zabrana državnih simbola i nacionalnih institucija.

Uslijedile su kritike s raznih strana. Miro Alavanja iz HNS-a nazvao je ovu izjavu sramotnom, Lovro Kuščević iz HDZ-a ocijenio je kako je Esih nervozna jer gubi, Dalija Orešković iz Starta veli kako ona “ponosno nosi ustaštvo”, a Arsen Bauk iz SDP-a traži očitovanje predsjednice i Vlade. Međutim, prilično je politički nekorektno i logički neispravno sada Bruni Esih, kako se to čini, pripisivati obranu NDH, slavljenje Ante Pavelića i čak Adolfa Hitlera, budući da ona ništa od toga ne spominje u svojoj objavi.
A s tim oslobađanjem ili okupacijom koplja se tiho lome od 45. do danas, a lomit će se i dalje. Osjećaji su različiti, ovisno o osobnim iskustvima. I ništa nije jednostavno kao što se čini. Možda bi najtočnije bilo kazati kako se dogodila oslobodilačka okupacija. Partizanske su jedinice predvođene Đokom Jovanićem (usput, među njima tog prvog dana ulaska u Zagreb nije bilo hrvatskih partizana) svrgnule režim NDH i protjerale njemačke snage. Dotle se može govoriti o oslobađanju, ali što je bilo dalje? S režimom je poništena i sama država, brojni su Zagrepčani oslobođeni svoje imovine, na području Zagreba izvršena su masovna strijeljanja bez suda, iz Zagreba su se mnogi civili povukli prema Bleiburgu u strahu od odmazde i znamo kako su završili, nametnut je novi režim i nova država bez volje naroda.

Ako nam može poslužiti za usporedbu, upitajmo građane Varšave ili bilo kojega drugog građanina iz zemalja bivšeg istočnog bloka je li se njima 1945. dogodilo oslobađanje ili okupacija. Rekli bi vjerojatno kako je jednu okupaciju zamijenila druga okupacija, jedne zločine drugi zločini. Veliko je pitanje je li 45. sam Berlin oslobođen ili okupiran. Ili, je li samostan na Širokom oslobođen od fratara? Pametni bi ljudi kazali: dogodilo se ono što se dogodilo, to ne možemo promijeniti. Danas živimo u slobodnoj državi zahvaljujući Domovinskom ratu i jedino što možemo, pa i moramo, jest čuvati i izgrađivati tu slobodu, makar nekima do ove države i ne bilo stalo.