MALLOCH: Smrt europskog projekta

autor: Ted Malloch

sbilanciamoci.info

Svi znaju da je prethodnica EU-a kreirana u svrhu tzv. “ideala” ujedinjenja europskih naroda nakon dva razorna svjetska rata.

Ona je manje-više djelovala kao mehanizam ograničene gospodarske suradnje sve dok pohlepa nije prevladala i poprimila revnosne imperijalističke političke ambicije.

No, tada je masovna migracija, nezaposlenost mladih, nesigurnost posla, globalistička birokracija i porast ekstremnog siromaštva pokazala da projekt u potpunosti propada.

Nakon referenduma za Brexit u Velikoj Britaniji i izbora populističkih vlada koje izražavaju sve veće protivljenje politikama EU-a u Mađarskoj, Poljskoj, Austriji i Italiji, kao i u rastućim nacionalističkim pokretima u Njemačkoj, Francuskoj, a sada i u Španjolskoj te drugim mjestima, posve je jasno da danas postoji duboko i rašireno nezadovoljstvo diljem EU.

Rezultati parlamentarnih izbora EU nisu pokazali ništa drugačije.

Europa je fragmentirana i u potpunom kaosu.

Monetarni dio unije stvoren je kako bi se kroz središnju banku u Europi koordinirala ponuda novca i kamatne stope.

Zaprega je stavljena ispred konja.

Sankcioniran je besmislenih Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine, a kasnije je uspostavljen stvaranjem valute euro koju je usvojilo 19 država članica.

Europska središnja banka (ECB) bila je stvorena kako bi kontrolirana kamatne stope — pristupom “jedna veličina pristaje svima” u izrazito različitim gospodarstvima i različitim fiskalnim potrebama.

Italija, Grčka i istočna Europa najviše su stradale, u nemogućnosti ispunjavanja nerealnih ekonomskih smjernica i zahtjeva koje su nametnule centralizirane vlasti, najčešće po nalogu bogatijih, sjevernih država članica.

Njemačka — čija je ekonomska snaga uvelike utemeljena na merkantilističkom trgovinskom višku s SAD-om — dominira EU-om.

Njemačke banke mnogo su uložile u zemlje južne Europe s kamatnim stopama koje nisu mogle vratiti.

Kao posljedica toga, Merkel je zatražila da zemlje implementiraju politike stroge štednje s katastrofalnim posljedicama.

Brojke njemačke vlade pokazuju da je zemlja zaradila milijarde od grčke dužničke krize.

Uslijedila je ekonomska stagnacija — i još gore — ali koga sada briga.

Monetarna unija bez fiskalne unije značila je da bogatije zemlje ne žele pomoći zemljama koje se suočene s poteškoćama.

I tako su bogati postali bogatiji, a siromašni siromašniji.

Zamislite na trenutak da je američka vlada dala zajmove svojim siromašnijim državama, zahtijevajući povrat s visokom kamatnom stopom, da bi istodobno smanjivale potrošnju i povećavale poreze kad bi bile u nemogućnosti otplatiti te zajmove.

Drugim riječima, zamislite da središnja vlada prakticira zelenaštvo nad vlastitim građanima, profitirajući od njihovog osiromašenja.

To je ono što sada znamo da je Eurozona.

No, EU je također stvorena kako bi ujedinila zemlje s povijesno različitim nacionalnim identitetima.

Svaka zemlja Europske unije ima vlastiti jezik, tradicije i način života — s regijama unutar spomenutih zemalja koje opet pokazuju drastične različitosti.

Sirijski i Irački izbjeglice dospjeli su do obalnih voda otoka Lesbos u Grčkoj, nakon što su prešli iz srednje/istočne Turske.

Traženje od različitih nacija da se odreknu dijela ili cjelokupnog identiteta u korist većeg, zajedničkog, fiktivnog “paneuropskog identiteta” možda bi urodilo plodom da je taj europski identitet uspostavljen tijekom uspostavljanja same Unije.

Temeljna pitanja, poput: “Što znači biti Europljanin?”, ostala su bez odgovora.

Umjesto slavljenja raznolikosti mnogih suverenih nacija i regija u Europi, EU je nastojala stvoriti novu vrstu različitosti proslavljajući identitete koji su strani Europi i demonizirajući one unutar nje.

Toliko o “liberalnim vrijednostima različitosti”.

Nacionalni je patriotizam pretvoren u govor mržnje.

U Europi, ovaj istinski pluralizam očituje se u prepoznatljivoj individualnosti država koje obuhvaća, što rezultira autentičnom kolekcijom kultura.

Talijanska kultura se ne može svesti na generičku “europsku” kulturu, kao ni francuska, njemačka ili poljska kultura.

Pokušaji homogenizacije europskih normi i regulacija kako bi sve države članice izgledale i djelovale isto, predstavljaju nasilje nad bogatom poviješću i individualnošću svakog pojedinog naroda i kulture — i lišavaju Europu i svijet kreativnosti koja leži unutar tih dinamičnih tradicija.

Čini mi se očitim da je nedavni uspon populističkih pokreta diljem Europa izravna posljedica instinktivnog razumijevanja da temeljno načelo supsidijarnosti više nije propisno poštovano ili cijenjeno.

Pristup upravljanju od-vrha-prema-dolje, gdje se manje apsorbira ili zamjenjuje većim, je zapravo opresivan i u konačnici neodrživ.

U migracijskoj i izbjegličkoj krizi 2015. godine, Merkel i Juncker su dozvolili milijunima ljudi izvan Europe neometani ulazak.

Nije postojala razlika između ekonomskih migranata i izbjeglica na granici. (Zvuči li to slično situaciji na američkoj granici?)

Neuspjeh utvrđivanja postupka provjere zapravo je najviše naštetilo stvarnim izbjeglicama, budući da njihovi iskreni zahtjevi za azilom nisu imali prioritet u odnosu na migrante koji nisu imali nikakvog opravdanja za ulazak.

Kriminalci i teroristi iskoristili su sve te prednosti.

Ova politika otvorenih granica rezultirala je porastom islamističkog terorizma u Europi, uz etničke i vjerske napetosti između novih pridošlica i ljudi koji su ih primali.

Kao posljedica toga, što uopće ne čudi, pokreti protiv masovne migracije počeli su se pojavljivati diljem zapadne Europe.

Lega u Italiji, Alternativa za Njemačku u Njemačkoj, stranka Nacionalnog okupljanja u Francuskoj i sad Vox u Španjolskoj, sve one napravile su velike pomake.

Te stranke, koje su prethodno dobivale jedna 5 posto nacionalnih glasova, sad su sastavni dijelovi parlamenata diljem kontinenta.

Njihovu glasačku bazu čine ljudi iz radničke i srednje klase, od kojih su mnogi ranije davali svoj glas ljevičarskim, socijalističkim strankama.

Stranka Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen vjerojatno će obrisati pod strankom “cara” Macrona.

Većina tih ljudi u velikoj je mjeri prebacila svoju lojalnost zahvaljujući imigraciji; kad su vidjeli da se njihove vlade brinu o potrebama stranaca prije njihovih i kad su se suočili s nelojalnom konkurencijom jeftine radne snage iz inozemstva.

Ljevičarske stranke koje su prethodno zastupale potrebe radničke klase, usredotočile su se umjesto toga na promicanje interesa novog proletarijata stranaca i apstraktne globalističke ideologije van dodira sa stvarnošću.

Što se tiče imigracije, EU nastavlja aktivno zanemarivati potrebe Europljana.

To je sad nadnacionalno tijelo, što znači da oduzima suverenitet pojedinih nacija kako bi donosilo odluke za nacije u cjelini.

Ovaj pretjerano komplicirani i zamršen sustav ne dopušta europskim građanima da izaberu ili da drže odgovornima ljude koji izrađuju njihove zakone, direktive i propise.

Oni imaju malo ili nimalo kontrole nad svojim novcem, granicama, trgovinom ili zakonima.

Europska komisija je slaba i njezin zakonodavni proces ne reagira na stvarne potrebe ljudi.

Štoviše, njezin predsjednik ima premalo iskustva i kvalifikacija da bi šefovao nad zakonodavnim tijelom koje uključuje 28 zemalja i 513 milijuna ljudi.

Oni čak nisu ni demokratski izabrani.

Sljedeći će se uspeti na vlast podmuklim insajderskim pregovaranjem iza zatvorenih vrata.

Dakle, je li iznenađujuće da su najveći zagovornici EU-a imali najslabije rezultate, dok nacionalisti poput Trumpa, Modija, Orbana, Bolsonara, Salvinija i Le Pen zbunjuju svoje kritičare visokim ocjenama odobrenja — u Europi i drugdje u svijetu.

Europska unija i njezina globalistička ideologija je u ruševinama.

U nedavnoj anketi, većina Europljana je izjavila da ona neće postojati za petnaest godina.

Zašto čekati tako dugo?

Ted Malloch je američki autor, konzultant i televizijski producent. Bio je profesor na Henleyjevoj poslovnoj školi na Sveučilištu Reading u Engleskoj.