Dino Milinović – Notre-Dame kao pupak svijeta

Bezbrojna rješenja koja su gotički graditelji morali izmisliti da bi zadovoljili glad suvremenika za građenjem, za visinom, bit su gotičke arhitekture, koja je prvi izvorni europski stil u arhitekturi nakon Rima i antičke civilizacije, simbol novoga društva koje se budi i koje će uskoro vladati svijetom. Odatle i važnost katedrale Notre-Dame

Svaka je velika kultura imala svoj pupak svijeta, mjesto odakle izvire mistična snaga i vjera u opstojnost i snagu zajednice, etničke i političke. Rimsko je Carstvo imalo umbilicus Urbis, odmah do Crnoga kamena (Lapis Niger), najstarijega spomenika na Rimskome forumu. Za Francuze je taj pupak katedrala Notre-Dame, podignuta u 12. stoljeću na ostacima ranijih hramova i crkava na otoku L’île de la Cité, na rijeci Seini, u srcu negdašnjega rimskog naselja (Lutetia), koje je s vremenom postalo kulturnim i političkim središtem Francuske. Ako su u međuvremenu zaboravili (ili nastojali zaboraviti) da je pupak nacije, simbol identiteta i sjećanja, usko povezan s mjestom kršćanskoga kulta, ovih su dana Francuzi sa šokom otkrili koliko su još i danas povezani s tim mjestom. Pariška katedrala, posvećena Našoj Gospi (za razliku od dotadašnjih velikih crkava, posvećenih Kristu Pantokratoru), nije najstarija (Chartres je stariji), nije najveća (ona u Metzu je veća), nije krunidbena (tu je ulogu imala katedrala u Reimsu), nije čak ni mjesto pokopa francuskih kraljeva (koji su svoje grobnice imali u bazilici Saint-Denis, danas okruženoj pariškim predgrađem). No ona je središnja točka Pariza, ujedno ishodišna točka za mjerenje udaljenosti u odnosu na sve dijelove Francuske.


Pariška katedrala posvećena je Našoj Gospi

Prednost u odnosu na ostale crkve zaslužila je tijekom stoljeća i nije slučajno Napoleon upravo nju izabrao za mjesto svoje krunidbe za cara (slika Jacques-Louis Davida maestralno prikazuje taj događaj, koji je trebao posvetiti još jedno tisućljetno carstvo). Nakon što je patila u doba Revolucije, kada ju je Robespierre preimenovao u Hram Razuma (vjera u ideal Revolucije ipak nije bila dostatna), a jakobinski zanos poskidao glave s kamenih figura starozavjetnih kraljeva na pročelju, u 19. je stoljeću postala ne samo perjanica neogotičkoga historicizma nego je dobila svoga pisca (Victor Hugo) i svoj roman (Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu), jedan od onih koji su obilježili generacije čitatelja i utjecali na sve buduće bajke o ljepotici i zvijeri (Phantom of the Opera, primjerice). Dvadeseto je stoljeće dodalo nekoliko verzija romana na filmu, igranom ili animiranom, a 21. planetarno popularnu videoigru Assassins’ Creed (epizoda Unity). Ta i takva katedrala izdržala je i neprijateljstvo Pariške komune (1871); izdržala je hirovitu restauraciju Viollet-le-Duca polovicom 19. stoljeća. Ostala je neoštećena u Prvome i Drugome svjetskom ratu, da bi njezina zvona označila povratak slobode u kolovozu 1944. Charles de Gaulle, visok i tanak, poput gotičkih svetaca s portala na pročelju, tada je rekao: „Ima trenutaka koji nadilaze sve u našim malim životima.“ Veliki državnik kršćansko je nasljeđe smatrao kamenom temeljcem francuske i europske civilizacije, a sebe vidio kao nasljednika Karla Velikog; njegovi su posmrtni ostaci bili izloženi u pariškoj katedrali, kao i oni njegovih nasljednika Georgesa Pompidoua i Françoisa Mitteranda (političkoj pripadnosti usprkos).

Može li katedrala podnijeti još jednu tradicionalnu obnovu?

Paradoksalno, u svojoj osmostoljetnoj povijesti, pariška katedrala nije stradala od najvećega neprijatelja srednjovjekovnih crkava i gradova – požara. Upravo to dogodilo se u predvečerje 15. travnja ove godine, na samu početku Velikoga tjedna, najsvečanijega vremena kršćanskoga liturgijskog kalendara. Požar je izbio u predjelu monumentalnoga šiljka (la flèche), koji je Viollet-le-Duc postavio nad transeptom katedrale, oponašajući srednjovjekovne graditelje. Šiljak je bio najviša točka katedrale, njezini su tornjevi na pročelju ostali bez uobičajenoga završetka, karakteristična za gotičke crkve. Odatle i svojevrsna romanička (klasična) nota u izgledu pročelja pariške katedrale, koja joj daje karakterističan izgled i pridonosi njezinoj harmoniji. Šiljak je ujedno bio najbliže nebu; gotička je građevina uvijek bila svojevrsno kraljevstvo nebesko na zemlji, nebeski Jeruzalem. U vrhu šiljka, građena od kamena i drveta, nalazio se pijetao, simbol Francuske, a u njemu drveni sandučić s odabranim relikvijama – moćima svetaca koje su trebale štititi katedralu i biti zalog njezine duhovne uloge u svijetu. Nakon što se požar brzo proširio, šiljak nije dugo izdržao i urušio se, ostavljajući veliku rupu u svodu katedrale. Gutajući izvornu drvenu konstrukciju krovišta iz 12. stoljeća, požar se proširio sve do jednog od tornjeva na pročelju i ubrzo se pojavila opasnost da ne dođe do njegova urušavanja; za to je bilo dovoljno da propadne golemo zvono, dar Louisa XIV. To se, na sreću, nije dogodilo, ali do trenutka kada su vatrogasci napokon mogli najaviti da su zaustavili vatrenu stihiju izgorjelo je čitavo krovište, a pozvani arhitekti i drugi eksperti nisu sigurni da će kamena konstrukcija svodova i njihovih nosača izdržati.

Čak i ako ne bude daljih urušavanja, šteta je neizmjerna, toliko da se stručnjaci pitaju hoće li katedrala ikada ponovo biti kao prije. Uostalom, mnogi već sada upozoravaju na povijest velikih katedrala diljem Europe, koje su građene stoljećima i od kojih neke nisu nikada bile dovršene. Tako je i zagrebačka katedrala izvorno trebala imati dva tornja na pročelju (po uzoru na velike crkve zapadnoga kršćanstva), ali je sve do Bolléove obnove potkraj 19. stoljeća samo jedan bio podignut. Za više od toga maleni kaptol nije imao dovoljno snage, niti sredstava. Katedrala u Kölnu, jedna od najvećih, dovršena je tek u 19. stoljeću. Potreba za stalnim nadogradnjama, popravcima i restauracijama od svake je katedrale učinila trajno gradilište, koje bi u nekom trenutku postalo noćna mora za lokalnoga biskupa i zajednicu. Tako je i pariška Notre-Dame stalno bila pod skelama zbog restauracijskih radova; 80-ih je godina započelo čišćenje pepeljastosivoga pročelja katedrale, prvo u povijesti; 90-ih godina popravljano je krovište (radove je vodio glavni konzervator francuske službe zaštite spomenika Bernard Fonquerni, veliki prijatelj Hrvatske i sudionik poslijeratne obnove Dubrovnika). Nedavno su na red došli spomenuti šiljak nad transeptom i okolni krov, zbog čega su prije samo dva tjedna helikopterima uklonjene monumentalne skulpture anđela i svetaca, među koje je, kako govore zli jezici, Viollet-le-Duc u vrijeme obnove sredinom 19. stoljeća podmetnuo vlastiti lik. Kao i pri obnovi zagrebačke katedrale, koja traje već nekoliko desetljeća, velik je problem dotrajalost kamena. Vapnenac rabljen pri izgradnji katedrale u Zagrebu izrazito je porozan, što se lijepo vidjelo u trenutku kada su s pročelja skinute skulpture koje je tamo postavio Bollé (sjećam se anđela kojega je vrijeme toliko izgrizlo da je bio gotovo neprepoznatljiv). Kamen od koje je građena pariška katedrala možda je kvalitetniji, ali je s protekom dugog vremena počeo propadati, a uporaba cementa kao vezivnoga tkiva u novijim razdobljima dodatno je pogoršala problem. Sve u svemu, pitanje je može li katedrala podnijeti još jednu obnovu u tradicionalnome duhu, ili će biti potrebno ići u radikalne zahvate koji će, u duhu permanentnoga gradilišta, dati građevini vidljivi biljeg 21. stoljeća. Ne bi to bilo prvi put u povijesti: velika katedrala u Reimsu, krunidbena crkva francuskih kraljeva, nakon velikih je razaranja u Prvome svjetskom ratu dobila krovište od armiranih betonskih greda, koje su se pokazale lakšima od tradicionalnog drveta.

Simbol duha

Mnogi su stručnjaci pisali o fenomenu katedrale, od Georgesa Dubyja (Vrijeme katedrala) do Alain-Erlandea Brandenburga (Katedrala), ali jedan od najdojmljivijih tekstova o toj temi još je jedan roman – The Spire (Šiljak), engleskoga nobelovca Williama Goldinga. Negdje u Engleskoj, u kasnome srednjem vijeku, kanonik Jocelyn toliko je opsjednut izgradnjom visokog šiljka nad svetištem postojeće katedrale da zanemaruje vapaje graditelja da odustane, jer zidovi neće podnijeti toliku težinu (to je trenutak kada kamen počinje pjevati, piše Golding). Vjerski zanos koji tjera kanonika da zanemari iskustvo i zakone fizike i gradi sve više i više, kao i bezbrojna tehnička i mehanička rješenja koja su gotički graditelji morali izmisliti da bi zadovoljili glad suvremenika za građenjem, za visinom, bit su gotičke arhitekture, koja je prvi izvorni europski stil u arhitekturi nakon Rima i antičke civilizacije, simbol novoga društva koje se budi i koje će uskoro vladati svijetom. Odatle i važnost katedrale Notre-Dame ne samo za povijest kršćanstva ili umjetnosti nego i za europsku civilizaciju kao cjelinu. Što god neki govorili, zaprepaštenje i tuga koji su zahvatili velik dio svijeta toga ponedjeljka uvečer zorno potvrđuju važnost i mjesto simbola duha u našemu svijetu, možda i svojevrsnu glad za njima. Kada sam na televiziji vidio vatrenu stihiju kako guta krov pariške crkve, sjetio sam se 1991. i plamena koji suklja iz uništenih palača staroga grada u Dubrovniku; sjetio sam se gustoga dima koji se dizao iz tornjeva ­World Trade Centera u New Yorku 11. rujna 2001. Za razliku od požara u Parizu, tornjevi su odnijeli veliki broj ljudskih žrtava; možda zato nitko, koliko se sjećam, nije govorio o uništenoj arhitekturi. Uostalom, uvjereni smo da ih možemo nanovo izgraditi, još veće, još impresivnije; gradovi koji niču u pustinji (Dubai, Abu Dhabi) prepuni su smionih građevina koje teže u vis, dalje i više no bilo koja katedrala. A ipak, nijedan od tih nebodera neće izazvati toliko emocija kao Naša Gospa od Pariza.

Neposredno nakon požara francuski je predsjednik Emmanuel Macron održao govor koji je mogao podsjetiti na De Gaullea i njegovu ideju (une certaine idée) Francuske kao nacije koja dijeli zajedničku sudbinu, u dobru i u zlu. Posluživši se, nedvojbeno namjerno, biblijskim rječnikom (Je vous le dis = Zaista, kažem vam), Macron se obratio katolicima, Parižanima i Francuzima (tim redoslijedom; neki su ga komentatori vrlo brzo zbog toga napali), obećavši da će iznova podići katedralu koja je u tim trenucima izgarala u apokaliptičnom ognju. Dan poslije najavio je da će obnova trajati ne više od pet godina, premda nitko od stručnjaka to zasigurno ne bi bio spreman potpisati. Još je prerano reći što se sve u sljedećim danima može dogoditi, i kakva će biti dalja sudbina gotičke ljepotice. Ali čuda su uvijek moguća; nakon što je požar ugašen, među urušenim dijelovima pronađen je vrh šiljka s bakrenim pijetlom, u kojemu je bio pohranjen drveni kovčežić s relikvijama svetaca zaštitnika, neoštećen. Pitanje koje lebdi u zraku glasi: je li ostalo dovoljno od onoga duha koji je pokrenuo Europu u 12. stoljeću da iznova gradi katedralu? Nisi Dominus aedificaverit domum (Ako Gospodin kuće ne gradi), kaže psalam, in vanum laboraverunt qui aedificant eam (uzalud se muče graditelji)

Vijenac 656