Jure Vujić – Treba li nam novi stari svjetski poredak?

Pad Berlinskoga zida 1989. i napad 11. rujna 2001. otvorili su novo poglavlje četvrtoga svjetskog rata, asimetričnoga rata protiv nevidljivog islamskog neprijatelja

Rasprave o naravi, značenju, smjeru i budućnosti suvremenoga svjetskog poretka česte su i aktualne jer uzimaju u obzir dinamiku, nepredvidljivost i evoluciju međunarodnih događaja i odnosa čija nas medijska kaotična i brutalna slika često zbunjuje i zabrinjava. Na konferenciji Očuvanje mira – stari i novi svjetski poredak 3. travnja u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu održali su predavanja akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava, i političar Davor Ivo Stier, zastupnik u Hrvatskome saboru. Moderirao je akademik Vlatko Silobrčić, potpredsjednik spomenutoga vijeća.


SAD nije više jedina svjetska supersila, pridružile su joj se Rusija i Kina

Pruživši sinoptički uvid u evoluciju svjetskoga poretka od Westfalskog mira do danas, akademik Rudolf ukazao je na bitne geopolitičke promjene u svijetu, koje su išle prema multipolarizaciji međunarodnih odnosa. „U svijetu su se dogodile važne promjene. SAD nije više jedina svjetska supersila, sada su u toj skupini Rusija i Kina. Uz te tri države, Francusku i Veliku Britaniju, u klub svjetskih velesila stižu novi igrači: Indija, Pakistan, Indonezija, Brazil, Njemačka i Japan. Iz Afrike Alžir ili Egipat“, rekao je Davorin Rudolf. Po njegovu mišljenju, postupno nestaje stari svjetski poredak i utvrđuju se neizvjesne konture novoga svjetskog poretka 21. stoljeća, usporedno s velikim promjenama unutar sustava međunarodnih pravila i političkih dogovora o djelovanju te o ograničenjima u ponašanju država, međudržavnih vojnih saveza i ostalih subjekata međunarodnih odnosa. Akademik Rudolf istaknuo je da je svjetski poredak zapravo svojevrsni kućni red ne samo s pravnim i političkim zajedničkim normama nego i s etičkim dimenzijama nužnima za očuvanje trajnog mira. On smatra da nakon kraja bipolarnoga poretka hladnoga rata nastaje u međunarodnim odnosima novi zajednički kućni red u svijetu koji se mora poštivati radi postizanja glavnoga cilja: očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Jedan od velikih međunarodnih izazova u svijetu zasigurno će biti očuvanje (i ponovno uspostavljanje) mira i sigurnosti te osmišljavanje novih pravila ponašanja država i vojnih alijansi, na čemu će raditi elitni svjetski državnici 21. stoljeća. Riječ je o izboru i izgradnji novoga modela svjetskoga međunarodnog poretka, u koji ulaze i na nj utječu novi geopolitički parametri povezani s pojavom multipolarnih aktera, jačanjem Putinove Rusije i novim neoizolacionističkim smjerom Trumpove vanjske politike. Izbor novoga modela svjetskoga međunarodnog poretka bit će između Sjedinjenih Država Svijeta i jedne zajedničke svjetske vlade.

Kakav međunarodni kućni red?

Treba podsjetiti da se takva dilema s obzirom na izbor između međudržavnoga poretka utemeljena na poštivanju ravnopravnosti i jednakosti država ili svjetskoga nadnacionalnog unificiranog poretka u okviru svjetske globalne nadvlade, zapravo već od kraja vestfalskog poretka trajno provlači u svim političkim i znanstvenim krugovima. O njima naime ovisi kakav će model kućnoga reda prevladavati u 21. stoljeću. No otvara se pitanje temelji li se takav kućni red ponajprije na načelima pravednosti i ravnopravnosti svih pripadnika istoga doma, često nejednakih, ili je pak takav kućni red samo instrument provođenja vlastite hegemonije unutar zajedničke kuće na štetu pravednosti i poštivanja ravnopravnosti drugih, u ovom slučaju svih država-nacija.

S pravom je ustanovio Davor Ivo Stier da se stari međunarodni kućni red raspada. Dosadašnji poredak bio je uspostavljen oko koncepta ujedinjene i slobodne Europe zajedno s Amerikom, kao pobjednicama hladnog rata, te međunarodnim liberalnim poretkom koji je poticao slobodnu trgovinu u globaliziranom svijetu. Taj poredak razbija onaj koji ga je stvorio – Sjedinjene Američke Države. Umjesto integracije sada se odvija proces fragmentacije na globalnoj, a i na regionalnoj razini. Da bi taj novi kućni red mogao biti funkcionalan, pravedan i inkluzivan, mora također sadržavati prikladan legitimacijski diskurs u obliku zajedničkoga vrijednosnog sustava, jer imperativi trajnoga mira, gospodarskog blagostanja na kojem su se gradili sukcesivni svjetski poreci danas nisu dovoljni. Stier je istaknuo kako su se međunarodni poreci često tijekom povijesti mijenjali, ali da je ovo prvi put u modernoj eri da Hrvatska taj burni proces doživljava kao neovisna i međunarodno priznata država. U vezi s time rekao je da Hrvatska nije u poziciji presudno utjecati na globalne i europske procese te da će njezina budućnost ponajprije ovisiti o sposobnostima prepoznavanja novih okolnosti kojima će se trebati prilagođavati.

S obzirom na to da su se predavači držali neutralnosti u zalaganju ili nezalaganju za jedan od modela kućnog reda u međunarodnim odnosima, važno je istaknuti da suvremeni svjetski poredak nije konstrukcija sui generis ili pak evolutivni ili deterministički izdanak sukcesivnih modela međunarodnih odnosa od Westfalskoga poretka do danas, nego je zapravo izravni plod unificiranoga nadnacionalnog modela svjetskoga poretka.

Treba istaknuti da postoje različiti diskursi o svjetskom poretku, koji legitimiraju svjetski poredak ili nered. Tijekom povijesti, poimanje poretka i reda varirali su: carski poredak koji se artikulira oko hegemonskog središta s kontinentalnom ili regionalnom dimenzijom, zatim sustav ravnoteže kojemu je svrha sprečavanje svakog oblika hegemonije, a ravnoteža poprima oblike dogovora i kompromisa, poput poznatoga koncerta velikih sila, ili poretka putem oružanog mira Bismarckova tipa, ili pak bipolarnog tipa kao za vrijeme hladnoga rata. Treći je oblik poredak putem primjene prava, koji nikada nije zaživio jer je više riječ o idealističkoj aspiraciji, poput Wilsonova Društva naroda i europske konstrukcije te UN-ova poretka međunarodnih odnosa. S druge strane, svaki je poredak međunarodnih odnosa u danom vremensko-prostornom kontekstu odraz odnosa snaga, ravnoteže snaga ili hegemonije jedne sile. Stoga su vidljive geopolitičke paradigme koje znače određenu organizaciju svijeta i koje proizlaze iz geopolitičkih vizija i diskursa ovisnih o ideološkim opredjeljenjima poput unipolarnoga svijeta, Fukuyamine teorije kraja povijesti, paradigme multipolarnog svijeta, Huntingtonove paradigme sukoba civilizacija, paradigme sukoba Sjever – Jug i teorije apolarnog poretka.

Postmeđunarodni poredak

Naime, pad Berlinskoga zida 1989. i napad 11. rujna 2001. otvorili su novo poglavlje četvrtoga svjetskog rata, asimetričnoga rata protiv nevidljivog islamskog neprijatelja. Novi svjetski poredak (New World Order) označava geopolitički koncept koji nastaje neposredno nakon kraja hladnoga rata i označava razdoblje ideološkog i političkog svrstavanja vlada svijeta i međunarodnih organizacija na stranu američkoga unilateralizma, a danas taj pojam često služi za legitimaciju konsolidacije svjetske vladavine (global governance).

Postvestfalski svjetski poredak od Wilsonova Društva naroda nadalje, s eksperimentima angloameričkoga Novoga svjetskog poretka iz 90-ih, zapravo odražava idealistički politički sekularni i univerzalistički projekt naslijeđen od Francuske revolucije. Ta su nastojanja smjerala konstruktivistički izgraditi svjetski poredak koji se više neće temeljiti na ukorijenjenom polisu, nego na apstraktnom kosmopolisu, lišenu svake teritorijalne lokalizacije i toposa te zapravo neće počivati na konkretnome poretku, na onome što Carl Schmitt naziva „nomos zemlje“. U tom pogledu nije ni čudo da se upravo Carl Schmitt u djelu Nomos zemlje protivio toj pozitivističkoj koncepciji svjetskoga poretka (Schmitt je kritizirao Augustea Comtea i Hansa Kelsena zbog njihova utjecaja na stvaranje pozitivističkoga normativnog okvira međudržavnih odnosa). Riječ je o poimanju svjetskoga poretka koji se temelji na konkretnim realnostima ukorijenjenima u zemlji. Schmittov pojam nomosa pretpostavlja da ni jedna institucija (državna i šire međunarodna) ni bilo kakvo zakonodavstvo ne može postojati bez prethodnoga ukorjenjenja i razgraničenja na tlu, bez kontrastiranja osnovnoga prava na zemlju. Schmitt kao zagovornik poretka utemeljena na načelima javnog europskog prava jus publicum europaeum, iskazuje se oštrim kritičarem suvremenoga svjetskog kozmopolitskog i konstruktivističkog međunarodnog poretka koji se više ne temelji na konkretnim različitim pravnim tradicijama, nego na jednodimenzionalnim univerzalističkim nadnacionalnim normama. Taj je konstruktivistički svjetski poredak od Francuske revolucije preko Wilsonova Društva naroda i kasnije UN-a negirao pluralitet pravnih i prostornih poredaka. Istodobno se na međunarodnome planu odstupilo od pravne teološke koncepcije neprijatelja kao justus hostis, kao legitimnoga neprijatelja u ratu, u korist sekulariziranoga suvremenog postvestfalskog poimanja neprijatelja kao kriminaliziranog neprijatelja kojega treba istrijebiti, svim sredstvima eliminirati. Naime, bez jasno vidljiva i stabilna međunarodnog poretka svijet se suočava s kaosom, kojem se suprotstavlja nomos (državno-pravni poredak ukorijenjen u tlu). Kaos neki politolozi poistovjećuju s apolarnim modelom međunarodnog poretka; riječ je o procesu koji je ponekad vidljiv, a ponekad latentan i teško razumljiv fenomen. Suvremeni rat u ime demokracije postaje novi fetišizirani oblik globalnoga pravednog rata u kojem je neprijatelj moralno diskreditiran i kriminaliziran te mora definitivno biti uništen u ime „prava čovječanstva“. Suvremeni oblik globalnog rata oblik je pravednog i univerzalnog rata koji je u bîti diskriminacijske naravi i derogativan u pogledu međunarodnog prava, pa nije ni čudo da traži svoje pravne legitimacije izvan klasičnoga korpusa međunarodnog prava. U ime prava ingerencije koje negira načelo državne suverenosti ili humanitarne obveze, demokracije stigmatiziraju i demoniziraju neprijatelje kako bi legitimirale intervenciju radi geopolitičkih i energetskih probitaka, a najmanje zbog uspostave demokracije i ljudskih prava. Naime, Carl Schmitt smatra da ustrajavanje na apstraktnome univerzalističkom idealu trajnoga mira nije dovoljno za uspostavu trajnoga međunarodnog poretka.

 

Vijenac 656