Zašto oplakivati Muhameda Mursija?

Kada prestaje vrijediti izreka „O mrtvima samo dobro“? – onda kada ona bitno iskrivljuje stvarnost i istinu koja se tiče živih. To je slučaj i sa sažalnicama nakon smrti egipatskog predsjednika Mohameda Mursija.

Foto: Emrah Gurel

Foto: Emrah Gurel

Piše: Josip Vajdner

U utorak, 17. lipnja 2019. tijekom sudskog procesa koji je vođen protiv njega, preminuo je bivši egipatski predsjednik Muhamed Mursi.

Reagirajući na tu vijest predsjednik SDA i predsjedavajući Doma naroda PSBiH Bakir Izetbegović na svome je Facebooku profilu napisao kako je sa žalošću „primio vijest o naprasnoj smrti prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta“ te je u svoje ime izrazio sućut njegovoj obitelji pa ustvrdio: „Mursi je najprije izgubio slobodu, a sada i život u borbi za prava i slobodu egipatskog naroda. Neka je rahmet njegovoj duši!“

Sličnu je izjavu dao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekavši: „Nažalost, na isti dan kad je uhićen, šest godina kasnije, u sudnici je krenuo putem šehida. Želim iskazati poruke sućuti egipatskom narodu i cijelom muslimanskom svijetu… Osuđujemo šutnju Zapada i svih koji su nijemo posmatrali svrgavanje pučem, mučenje u ćeliji i umiranje Mursija, koji je demokratskim izborima došao na vlast.“

Uz navedeno, odlukom Rijaseta Islamske zajednice u BiH 19. lipnja, iza podne namaza, za Mursija je na tri lokacije u Sarajevu klanjana dženaza namaz u odsutnosti.

No, premda se „o mrtvima valja samo dobro“ govoriti i premda u osnovne religijske postulate spada mrtve pokopati i za pokoj duše moliti, činjenice o ovom svrgnutom egipatskom predsjedniku i društvu kakvo je on gradio, govore snažnije nego to sažalnice za njim navode, te zato zakonom inercije postavljaju i niz pitanja njihovim autorima.

Predsjednik „faraon“

Kronologijom stvari u Egiptu, nalazimo da je ime Muhameda Mursija u javnost isplivalo nakon što je u oluji tzv. Arapskog proljeća 2011. srušena diktatorska vlast Hosnia Mubaraka, koji je na stolici egipatskog predsjednika sjedio od 1981. do 2011. Na izborima koji su potom u svibnju i lipnju 2012. organizirani, on je kao kandidat Partije za slobodu i pravdu – koju je prethodno osnovalo Muslimansko bratstvo – u drugom krugu, pobijedio bivšeg egipatskog premijera Ahmeda Shafiqa. Budući se ova stranka predstavljala otvorenom za sve stanovnike Egipta, kako muslimane tako i kršćane, kako muškarce tako i žene, Egipćani su mislili da je glas za Mursija, zapravo glas za revolucionarne zahtjeve kruha, slobode i socijalne pravde, izražene godinu dana prije. Međutim, ubrzo su se grdno prevarili.

Mursi je već 22. studenog 2012. proveo „državni udar na legitimnost“ te – kako ga je optuživala oporba – sebe proglasio „faraonom“. Donio je, naime, dekret kojim propisuje da odluke predsjednika ne može dovoditi u pitanje niti jedno državno tijelo, uključujući sudstvo. Dakle, Egipćani su rušili Mubaraka da dobiju novoga – islamističkog – diktatora.

Uslijedili su prosvjedi koje su organizirali izigrani ljudi i kontraprosvjedi koji su bili u režiji Muslimanskoga bratstva (koje je danas na pojedinim popisima terorističkih skupina!). Nažalost, ne bez ljudskih žrtava.

Stvaranje islamske države na temelju šerijata

Međutim, to nije bilo sve. Nakon uvodnih „snalaženja u vremenu i prostoru“, jasno se moglo vidjeti kako Mursi i njegovo Muslimansko bratstvo žele stvoriti islamsku državu u kojoj bi vladao šerijatski zakon.

Sastanak na kojem je komisija trebala izraditi prijedlog novoga egipatskog Ustava napustili su svi predstavnici kršćanskih Crkava, Kopti, pravoslavci i katolici te liberali. Razloge zbog kojih su to učinili opisao je nekadašnji ministar vanjskih poslova Egipta i tajnik Arapske lige Amr Musa, rekavši da ako prođe ovaj, talibanski zakoni će za Egipćane biti mila majka! „Žele rušiti piramide, zabraniti noćni život, prodaju alkohola, još malo samo i da kažu da je zabranjen ulaz strancima u Egipat. Žele uništiti turizam, a znaju da je on jedini izvor prihoda Egiptu. Neću nikada podići ruku za ovakav zakon, šerijatski zakon. To bi značilo da 10% kršćana, koliko ih je u Egiptu, uopće ne bi imalo nikakva prava“, ustvrdio je tada Musa.

Foto: AFP/Pixell

Na sličnom je tragu bila muslimanka i pravnica Nihad Abu el Konsam kada je izjavila: „Islamisti su sve prilagodili svojim potrebama. Zbog toga ima razloga za strahovanje da će ponovo biti legalizirano obrezivanje djevojčica i žena, da će ponovo biti spuštena granica stupanja u brak – neki kažu na devet, neki na jedanaest godina, kao i da će ponovo biti dovedeno u pitanje pravo na razvod. Mi očekujemo tešku borbu u budućnosti.“

Pojednostavljeno kazano, ovim je nacrtom praktično predviđeno da islam bude državna religija, a načela šerijata budu u temelju zakonodavstva.

Mursi je onda za 15. prosinca 2012. raspisao referendum na koji je izišlo oko 30 % biračkoga tijela te ih je 64 % glasovalo za. Ovaj je Ustav zbog svega toga označen kao „ustav Muslimanske braće“.

Rušenje režima osvjedočenog diktatora

U takvom ozračju vladavine, na temeljima šerijatskoga zakona i u diktatorskim cipelama, godišnjica izbora Muhameda Mursija, bila je trenutak kada su Egipćani krenuli u masovne prosvjede diljem zemlje. Prema navodima egipatske vojske koja je prosvjednike snimala iz zraka, ovo je bio „najveći prosvjed u povijesti Egipta“, s 32 milijuna prosvjednika. Ipak, vjerojatnije je da ih je bilo puno manje, ali se jasno moglo prepoznati zbog čega prosvjeduju.

Bio je to zapravo sukob između onih koji su htjeli islamsku državu i onih koji su ju odbacivali upozoravajući kako je riječ o zloporabi demokracije i talibanizaciji društva. I, dakako, opet su stradavali ljudi…

Umjesto suočavanja sa stvarnim problemima koje je prouzročio Mursi je krivicu za prosvjede svaljivao na egipatske privatne medijske kuće optuživši ih da su preuveličavali snagu njegovih protivnika te je za nasilje okrivio dužnosnike lojalne bivšem predsjedniku Hosniju Mubaraku.

Odbacio je suštinsku prirodu protivljenja njegovoj vladavini i ustvrdio da je borbu koordiniralo „duboko stanje i ostaci starog režima“ koji su platili unajmljene razbojnike da napadnu njegove pristaše u Muslimanskom bratstvu.

No, ljudi nisu nasjeli – jednostavno su više vjerovali svojim očima nego njemu.

Foto: Gianluigi Guersia/AFP

Državni udar uslijedio je nakon ultimatuma kojega je vojske pod vodstvom generala Abdela Fattaha el-Sissia, dala vladi da „razriješi stvari“ s prosvjednicima bojeći se da ne dođe do velikog građanskog rata…

Ishod je poznat: Mursi i njegove pristaše su uhićeni te potom neki (nažalost) i na smrt osuđeni.

Epilog

Prvo pitanje koje traži odgovor jest: je li Muhamed Mursi demokratski izabran? – Jest! Upravo kao što je demokratski na vlast u Njemačkoj 1933. došao Adolf Hitler.

Drugo: Što su Mursijevi zakoni značili za tamošnje društvo u cjelini? Slično što su Hitlerovi zakoni značili za „ne-arijevske rase“! Podsjećanja radi: Nakon izbora 1933. kada je Adolfova Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei dobila 44% glasova proguran je Zakon punomoći Enabling Act koji je Hitlera lansirao za diktatora i trasirao put onomu što danas znamo pod nacističkim režimom. Nakon toga uslijedili su Nirnberški zakoni doneseni 15. rujna 1935., koji zapravo predstavljaju teorijsku podlogu pogromu Židova i ubijanju ljudi na rasnoj osnovi.

Da, nažalost, ova usporedba stoji možemo svakodnevno razaznati u životnom usudu koji je zadesio kršćane na Bliskom istoku (s civilizacijskim odmakom od pola stoljeća!) i u velikoj većini islamskih zemalja. A baš se za takva „prava i slobodu egipatskog naroda“ zalagao oplakivani Mursi… I o tomu oni koji žale za njim šute već desetljećima!

Treće: Kako promatrati činjenicu svrgavanja „demokratski izabranoga predsjednika“ vojnim pučem? Jednostavno, kamo sreće da su se u Njemačkoj sredinom 1930-ih godina dogodili prosvjedi ovakvih razmjera – možda ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a jamačno ne onolikoga zla!

I na kraju: oplakivati smrt Muhameda Mursija, a zanemarivati navedene fakte, suočava one koji to čine s pitanjem – Zašto? Dijele li i oni „ideale“ za koje se dotični zalagao? I je li u ovom slučaju točno: ako se „slični sličnima raduju“, da onda slični za sličnima tuguju? Iz vjerničke perspektive možemo samo kazati: neka mu se Vječni Bog smiluje duši, a nama podari mudrosti da znamo razlikovati dobro od lošega i uvijek uz dobro pristajati!