Dragocjenost bačkih Hrvata

Uz knjigu Roberta Skenderovića, Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije

PIŠE Josip Lisac

Robert Skenderović, istaknuti hrvatski povjesničar, u svojoj je monografiji prikazao Bunjevce i Šokce od vremena njihova pojavljivanja u Podunavlju do 1918, a to je višestoljetno razdoblje za njih bilo teško i burno, kakvo je ostalo i do danas u novim prilikama. Višestoljetno postojanje tih Hrvata u Podunavlju doba je oblikovanja njihova etničkog i kulturnog identiteta, od 19. stoljeća i nacionalnog identiteta. Podrijetlom povezan s Bačkom i najvažnijim bunjevačkim gradom Suboticom, Skenderović se sasvim naravno posvetio svojoj složenoj i aktualnoj temi i ostao joj trajno vjeran. Problematici bačkih Hrvata u znanosti nije posvećena dovoljna pozornost, ali se ipak mora reći da je interes za njih bio velik, a neki, kao npr. Ante Sekulić (monografija Bački Hrvati i mnoga druga djela), njima su posvetili glavninu svojih znanstvenih nastojanja. Dakako, znanstveni je pristup poglavito važan, jer je riječ o ljudima koji su živjeli, a i danas žive s kolektivima (mađarskim i srpskim) vrlo zainteresiranim za njihovo priključenje vlastitim nacionalnim probicima ili barem za neutralizaciju njihove prirodne energije. Naravno, i hrvatski je interes za to bunjevačko i šokačko stanovništvo velik, pa se i danas na njih gleda kao na dragocjeno nacionalno blago. U tom smislu svakako su primjeri Antuna Gustava Matoša i Ivana Aralice važni, prvoga iz roda bačkih Bunjevaca, drugoga iz roda dalmatinskih Bunjevaca, a i lički i podvelebitski Bunjevci dali su znatnih ljudi. Bački su Hrvati dijelom bunjevačkoga roda starinom iz Hercegovine, dijelom Šokci glavninom iz obližnje Slavonije, a jedni i drugi najtješnje povezani s Hrvatima iz Hrvatske, kao što je hrvatstvo u cjelini jako zainteresirano za taj hrvatski puk u Podunavlju.


Izd. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Subotica – Slavonski Brod, 2017.

Katedrala sv. Terezije Avilske u Subotici

Skenderović u svojoj knjizi prikazuje podunavske Hrvate od srednjega vijeka do (naj)novijih vremena, npr. u uvjetima osmanlijskoga vladanja, pa i u novijim uvjetima. Jako naglašava veliku važnost franjevačke prisutnosti na tom prostoru, pa i golemo značenje Ivana Antunovića i drugih u 19. stoljeću. Subotica je imala posebno značenje kao središte bačkih Hrvata, okupljala je istaknute ljude i djelovala na njihovu povezivanju i njihovim vezama s hrvatskom domovinom. To je od vrhunske važnosti i danas kada se u Srbiji favoriziraju Bunjevci ne-Hrvati, a Bunjevci Hrvati ne gledaju se lijepim očima.

Skenderovićeva knjiga pisana je koncentrirano i znalački. Htio bih njegovim nastojanjima pripomoći ukazivanjem na očitu činjenicu da su bački Bunjevci (kao i drugi Bunjevci) svakako hercegovačkoga podrijetla. Tamo su oblikovani njihovi govori, ikavski, štakavski (primjeri tipa klišta, štap), akcenatski novoštokavski. Naravno, nisu oni iz Hercegovine (iz kraja blizu Neretve i Mostara) stigli u Bačku, selili su se pod turskim pritiskom prema zapadu, a onda su potkraj 17. stoljeća u velikom broju doseljeni u Bačku, također pod turskom vlasti, ali ravnu i plodnu. U bunjevačkim govorima jasno vidimo tragove povijesti. Iako su štakavci, oni imaju i pokoji šćakavizam, a Dalmacija između Cetine i Neretve je šćakavska, pa se npr. među Bunjevcima kaže npr. milošća. Velika bunjevačka svečanost zove se dužijanca, a ta riječ pokazuje da se je među Bunjevcima našlo i onih što nisu bili tipa bio nego su bili tipa bija. To sve govori o tom da su se među Bunjevcima našli i oni što nisu bili hercegovačkoga jezičnog tipa, pa su ostavili i govorni trag u ponekoj crti. Bački Bunjevci kažu bio godište, dok se u Šibeniku npr. kaže bija i štap, jer Šibenčani imaju govor južnoga (ljubuškoga) zapadnohercegovačkoga tipa. Predjeli bliže moru imaju tip bija, oni udaljeniji od mora tip bio. Gotovo je sva Dalmatinska zagora ikavska novoštokavska s govorima hercegovačkoga tipa. Takvi su i mnogi govori u Lici i pod Velebitom, mnogi govori oko Subotice, Sombora i Baje te nekoliko govora u Gorskom kotaru i u Slavoniji. Ikavski štakavski su i govori moliških Hrvata, podrijetlom iz područja oko Biokova. Predjeli oko Livna, Tomislavgrada ili Imotskoga su šćakavski, dakle glavninom nisu iz Hercegovine.

U sjajnoj Skenderovićevoj knjizi ima i slabosti kao kad se spominje Miroslav Gavazzi umjesto Milovan Gavazzi ili kad se književni povjesničar Stanislav Marijanović naziva jezikoslovcem. To se sve može lako ispraviti, a svakako treba revidirati poglede o podrijetlu Bunjevaca. Oni su često zvani Dalmatincima, jer su se mnogi doselili iz Dalmacije, ali tu nisu oblikovani njihovi govori. Njihovi su idiomi formirani u Hercegovini, a to je sigurno kada se zna da su zapadniji predjeli u srednjem vijeku bili čakavski i štokavski šćakavski (tip klišća, šćeta).

Vijenac 659