IBRAHIM: Opsada Beča i ‘podsvjesni strah’ Istočne Europe od islama

autor: Raymond Ibrahim

FrontPageMag

“Austrija gotovo svaki dan djeluje protiv muslimana zbog svog podsvjesnog straha od Turaka”, piše turski povjesničar Erhan Afyoncu. “Austrijanci nisu zaboravili strah i bijeg svog cara tijekom Bitke kod Beča 1683. godine. Kad su Turci bili poraženi u Bitci kod Beča, Europljani su bili presretni…”

Ovo je istina. Stoga je prikladan kratki podsjetnik Opsade Beča — čija je godišnjica danas (15.7.).

Najveća islamska vojska koja je ikada upala na europski teritorij — što govori mnogo s obzirom na činjenicu da su joj od osmog stoljeća prethodile bezbrojne invazije — došla je i opkolila Beč, u to vrijeme srce Svetog Rimskog Carstva i dugogodišnjeg neprijatelja islama, na dan 15. srpnja 1683. godine.

Nekih 200.000 muslimanskih boraca, pod vodstvom Osmanlija — države koja je u gotovo četrnaest stoljeća islamske povijesti bila najviše posvećena i utemeljena na načelima džihada — napravilo je invaziju na temelju istog obrazloženja koje takozvane “radikalne” skupine, poput Islamske države, navode kako bi opravdale svoj džihad nad “nevjernicima”. Ili, da citiram vođu muslimanske ekspedicije, velikog vezira Kara Mustafa-pašu, pošto je Beč smatran glavom nevjerničke zmije, treba ga sravnati tako nisko da će se “svi kršćani pokoriti pred Osmanlijama”.

Ovo nije bilo samo isprazno razmetanje; izvori opisuju Mustafa-pašu kao “fanatičnog anti-kršćanina”. Nakon što je osvojio poljski grad 1674. godine, naredio je da svi kršćanski zatvorenici budu živi oderani te da njihove preparirane kože budu poslane kao trofeji osmanskom sultanu Mehmedu IV.

Takva supremacistička mržnja bila je standardna i prikazana tijekom razrađene pred-džihadske ceremonije koja je prethodila opsadi Beča. Potom je sultan “želeći da se [Mustafa-paša] velikodušno bori za Muhamedovu vjeru”, da citiram suvremeni europski izvor, stavio “standard Proroka… u njegove ruke za istrebljenje nevjernika i povećanje broja muslimana.”

Kad je masovna muslimanska vojska jednom stigla i opkolila zidine Beča, Mustafa-paša je slijedio protokol. Godina 628., njegov je prorok Muhamed poslao ultimatum caru Herakliju: aslam taslam, “pokori se [islamu] i imaj mir”. Heraklije je odbacio poziv, a protiv kršćanstva je proglašen džihad (kako je sadržano u Kur’anu 9:29) i u nekoliko desetljeća osvojeno je dvije trećine tadašnjeg kršćanskog svijeta — uključujući Španjolsku, cijelu Sjevernu Afriku, Egipat i Veliku Siriju.

Sad, više od tisuću godina kasnije, isti ultimatum pokornosti islamu ili smrti dosegao je srce Europe. Iako se bečki zapovjednik nije trudio odgovoriti na poziv, čini se kako su grafiti unutar grada — uključujući “Muhamede, ti psu, vrati se kući!” — prilično dobro uhvatili raspoloženje.

Neka bude rat. Sljedećeg dana, Mustafa-paša oslobodio je pakao na zidine grada; i dva mjeseca su ukopani i brojčano nadjačani Bečani trpjeli kugu, dizenteriju, glad i mnoge žrtve — uključujući žene i djecu — u ime džihada.

 

A tada, 12. rujna, kad se grad spremao uzeti svoj posljednji uzdah, a muslimanske snage bile spremne provaliti, konačno je stigao odgovor na bečke molitve. Kao što je anonimni Englez objasnio:

Nakon dvomjesečne opsade, popraćene s tisućama poteškoća, bolestima, u nedostatku zaliha i obilnog prolijevanja krvi, nakon milijuna ispaljenih projektila iz topova, musketa, bombi, granata i svih vrsta vatrometa koji su promijenili lice najljepšeg i najnaprednijeg grada na svijetu, unakaženog i uništenog … nebo je pozitivno odgovorilo na molitve i suze odbačenih i tugujućih ljudi.

Veliki poljski kralj, Jan Sobjeski, napokon je stigao u pomoć predvodeći 65.000 teško oklopljenih Poljaka, Austrijanaca i Nijemaca — željnih osvetiti opsjednuti grad. Tvrdeći da “nije samo grad taj koji želimo spasiti, već cijelo kršćanstvo, za koje grad Beč predstavlja bedem”, Sobjeski je predvodio gromoglasnu konjicu — najveću u povijesti — i potpuno uništio muslimanske opsadnike.

Iako spektakularna pobjeda, posljedice su bile krvave; prije bijega, muslimani su ritualno poklali nekih 30.000 kršćanskih zarobljenika, prikupljenih tijekom svog marša prema Beču — usputno silujući žene. Nakon ulaska u oslobođeni grad, osloboditelji su naišli na hrpe leševa, otpadaka i ruševina.

Upravo je ova povijest islamske agresije — koja je počela u četrnaestom stoljeću kad su muslimani prvi put uspostavili uporište u Istočkoj Europi (Trakiji) pa sve do dvadesetog stoljeća, kad se Osmanski sultanat konačno srušio — ta koja usmjerava istočnoeuropske poglede na islam. Kao što je jedan suvremeni Poljak, odjekujući riječi Sobjeskog, rekao: “U Europi je još jednom započeo religijski rat između kršćanstva i islama, baš kao i u prošlosti.”

Dok Zapadne nacije navode nedostatak integracije, ekonomske nejednakosti i razne pritužbe da bi objasnile eksponencijalni rast terorizma, nasilja i seksualnih napada koji dolaze zajedno s velikim brojem muslimanskih populacija otpornih na asimilaciju, Istočne nacije vide samo kontinuitet neprijateljstva.

Napomena: Gornji je prikaz izvučen iz knjige Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West — knjige za koju su CAIR i njegovi islamistički savezniciučinili sve kako bi spriječili njezino korištenje na Vojnom ratnom koledžu Sjedinjenih Država.