Poniznost – vrlina ili slabost?

Sama riječ poniznost kao da je iščezla iz javnog govora. Rječnici joj kao istoznačnicu pri­daju i riječ pokornost, čime joj daju pri­zvuk nečega, čovjeka manje dostojnog. Latinska riječ »humilitas« sugerira, pak, zemljanost, krhkost, neznatnost usred kozmosa.

Poniznost, međutim, kao vrli­na nerazdvojivo je povezana sa konkret­nom samospoznajom čovjeka kao bića od­nosa. Kršćanstvo zato poniznost uzdiže na razinu najviše humane vrline ili moralne kreposti po sličnosti s Kristom. I to ne sa­mo kao izraz čovjekova odnosa prema Bo­gu nego i odnosa čovjeka prema čovjeku. Poniznost izriče temeljno čovjekovo po­našanje prema Bogu, prema drugim lju­dima i prema sebi samome. O poniznosti kao priznanju vlastite nesavršenosti govo­rili su ne samo teolozi i kršćanski filozofi- teolozi poput Pavla, Origena, Augustina, Tome Akvinskog, Bonaventure… nego i fi­lozofi poput Kanta (u odnosu na opći mo­ralni zakon) i Hegela koji je definira kao »istinsko priznanje svoje ograničenosti«. Odbacivali su je oni filozofi koji su sma­trali da je čovjek sam sebi sve. Nietzsche će reći da je ona izraz ropskog morala. Mno­go je odbacivanja poniznosti danas prisut­no u modernom individualizmu. Zato je tema o poniznosti (skromno­sti) kao moralnoj vrlini (kreposti) iteka­ko važna na području međuljudskih od­nosa u društvu.

TKO DANAS ŽELI BITI PONIZAN?

No, smatra li suvremeni čovjek – osobi­to mlad – da je poniznost neka vrlina? Tko želi biti ponizan? To su pitanja na koja će mnogi odmahnuti rukom. Moderan čovjek će reći: »Ma pusti poniznost!« Kako biti po­nizan u jednome svijetu kakav je ovaj naš sa svojim dosegnutim nasljedstvom samo­svijesti, tehnikom i znanošću. Svi žele bi­ti u nečemu moćni, prvi, slavni. Na svim mogućim sektorima ljudi iskazuju svoje ambicije: biti velik! To je moderan svijet duh vremena, to je moderan čovjek. Upravo zato je u ovom trenutku važno ponovno govoriti o poniznosti kao putu stvaralački punog ostvarenja čovjeka kao osobe. Poniznost nije zapreka čovjekova ostvarenja u punom svome dostojanstvu. Poniznost nije zapreka čovjekove veličine, a još manje njegove slobode. »Tko se ponizi biti će uzvišen« (usp. Mt 23,12).

PONIZNOST JE ZA KRŠĆANE NEIZBJEŽNA KREPOST?

Tu sada mi kršćanski vjernici počnimo slušati Isusa. On kaže: »Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim« (usp. Mt 11,29-30)! Kao vjernici to često ponavljamo u svojini mo­litvama! Ali odjekuje li to u srcu?

Tko je ponizan? »Učite se od mene« – odjekuju Isusove riječi. Kako je Krist poni­zan? Mi vjerujemo: on je Sin Božji, u sve­mu jednak Ocu, i u ljudskoj naravi ravan Bogu! Ali, »On ponizi sama sebe, nije se grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego, uzevši lik sluge, postao je nama jed­nak«. Snizio je sebe na našu razinu. I zato Bog njega, kao maloga čovjeka, »preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim ime­nom…« (usp. Fil 2,6-9).

Vrijedi li, dakle, poniznost ili ne vrijedi? O njoj mi vjernici razmišljamo s pogledom na Isusa Krista. Od njega se učimo. Poni­znost je zato najkršćanskija krepost, jer je po srcu Isusovu, po sličnosti s njime! Ona ne degradira čovjekovo dostojanstvo, ne­go oslobađa prostor čovjekova puna ostva­renja po sličnosti sa Sinom čovječjim. Evo Isus kaže: »Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih«, onih koji sebe sma­traju velikima, mudrima, učenima i ko­ji misle da sve znaju, »a otkrio si to malenima« (usp. Mt 11, 25).

Što je to Bog otkrio malenima? Pravu životnu mudrost, u če­mu je »mir i spokoj dušama«, ono u čemu je istinita ljudska veličina, sreća, radost. Ne u nadmetanju, nego u sućutnom i dobrom sr­cu za sve. Dobro srce za sve ne može imati oholica. Samo ponizan čovjek može biti ui­stinu dobar čovjek drugima! Oholica uvi­jek prezire druge, uvijek se smatra pamet­nijim, boljim, većim, želi druge poniziti.

Poniznost je, dakle, važna krepost u me­đuljudskom ophođenju, za svakog Kristo­va učenika! »Učite se od mene« – kaže Isus! Što se treba učiti? Krotkost, blagost i poni­znost srca. »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni…« (Mt 11,28).

KAKO NAJBOLJE DEFINIRATI PONIZNOST KAO KREPOST?

Kako bismo, prema tome, poniznost kao krepost najbolje definirali, da ne upadnemo u pogrešno tumačenje kao da nastojanje oko uspjeha u znanju, u raznim umijeći­ma nije važno ili pak u neku vrstu licemjer­ja da tek samo odglumimo poniznost? Po­niznost nije u tome daje svedemo samo na bon-ton, da je na određen način odglumi­mo! Uvijek ima i takve, farizejske ponizno­sti, da se netko pravi skroman i ponizan, a ustvari je u sebi ohol. Poniznost zato defi­niramo: priznanje istine osebi i o drugo­me! Priznati istinu o sebi i o drugome, ni­je uvijek lako! Čovjeku se čini: pa ja uvijek istinu priznajem. Ali uvijek sebe i uveličava.  Ako čovjek sebe iskreno samoanalizira, onda vidi da sebe uvijek nekako uljepšava. Čovjek uvijek  želi pokazati ljepšu sliku sa­moga sebe od one stvarne. Svaki ima neke darove, uspjehe, ali i mane, promašaje, ne­uspjehe! Priznati samome sebi svoju istinu, ali istodobno priznati istinu i drugoga, to je puna ljudska veličina. Poniznost zato spada na samodoživljaj svoga ljudskog dostojan­stva, ali uz priznanje dostojanstva drugoga! Čovjek vrlo često dođe u napast da drugoga ocrnjuje, o njemu malo loše govori, misleći da time sebe bolje potvrđuje. I često čovjek sebe tješi, kaže: A, drugi su još gori! Takve fraze puno puta čujemo. A to nas, doista, ni u čemu ne opravdava.

Čovjek mora prihvatiti sebe, ali i drugo­ga, u istini i pravednosti, u poštovanju i lju­bavi. To je poniznost kao puna samospoznaja sebe u odnosu prema Bogu, bližnjima i sebi samome! Bez uveličavanja samoga se­be. Isus je u tom smislu rekao: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8,32)! To znači: Samo u tom smislu čovjek je slobodan čovjek! Prihvati­ti sebe u svoj svojoj realnosti: nisi savršen, sve ne znaš, sve ne možeš, trebaju ti ljudi, često griješiš u sebi i u odnosu prema dru­gima! U zahvalnosti razvijaj svoje predno­sti, ispravljaj svoje pogreške, ali uvažavaj i prednosti drugih i imaj razumijevanja pre­ma drugima. Netko zna bolje ovo, drugi zna bolje ono i tu smo nekako onda još više kao slobodne osobe, upućeni jedni na druge. Ako tako sebe odgajamo, izgrađujemo svo­ju osobnost, onda smo otvoreni jedni dru­gima, onda možemo izgraditi zajedništvo života u istini, pravednosti i ljubavi. Učimo od Isusa: »budimo blaga i ponizna srca i na­ći ćemo mir dušama svojim« (usp. Mt 11,29). I cjelokupno breme života bit će nam lako.

 Bono Zvonimir Šagi, Izvor: Kana