O celibatu

Autor: dr. sc. Oliver Jurišić


Kad bi svećenik bio oženjen


Je li ukidanje celibata u Katoličkoj Crkvi instant rješenje svih crkvenih problema, od praznih župa i crkava nedjeljom pa do povećanja broja zvanja? Je li ukidanje celibata stvarno rješenje pedofilskih skandala, bi li ukidanje celibata zaista i jednom zauvijek riješilo sve crkvene probleme i sve probleme svakog pojedinačnog vjernika i s one, a i s ove strane oltara?

Zašto se u mnogim raspravama to pitanje nameće kao najlogičnije rješenje svih crkvenih problema koje mnogi samo ponavljaju površnom rečenicom: E,  kad bi se katolički svećenici mogli ženiti… Valjda ne samo da bi broj zvanja rastao geometrijskom progresijom, nego bi svaki dan crkve bile ispunjenje do posljednjeg mjesta, a redovi za ispovijed protezali bi se do crkvenog izlaza ili čak dvorišta.

E, kad bi se svećenici mogli ženiti, nikada ne bi bili mrzovoljni, propovijedali bi točno onoliko koliko treba i točno onako kako vjerničke uši žele čuti. E, kad bi se svećenici mogli ženiti, sve bi bilo tako krasno u Crkvi. E, kad bi se svećenici mogli ženiti nestalo bi grijeha, vjernici bi bili tako dobri i pobožni, a svećenici bi bili toliko revni i savjesni da ni jednima ni drugima na kraju možda ne bi trebali ni molitva, ni sakramenti, čak ni Crkva. Zapravo, kad ne bi bilo tog celibata sve bi u Crkvi bilo drukčije, sve bi bilo lijepo, ugodno, svi bi isijavali zadovoljstvo, radost, svi bi radosno svjedočili, a Krist bi bio dostupan za čas svakome toliko blizu. Samo da nije celibata…

Koliko bi se samo Crkva i svi u Crkvi popravili, samo da nije celibata. Pisali bi se novi udžbenici iz teologije koji više ne bi govorili o grijehu u Crkvi, njezinim slabostima i padovima, Crkva bi bila toliko sveta, da nema celibata, da se u teologiji vjerojatno više nikada ne bi moglo govoriti o takvim stvarima kao što je grijeh, zlo, đavao.

Jer za neke celibat je uzrok svih grijeha i u njemu nikada ne vide i ne žele vidjeti ništa dobroga, a kamoli da ga vide kao dar. Celibat je uzrok govora o grijehu, zlo postoji jer postoji celibat, a moglo bi se i ići tako daleko u teološkom tumačenju kako je i sam đavao, inače redoviti protivnik svega onoga što Bog čovjeku nudi, vrlo rado pristao da se uvede celibat u Katoličkoj Crkvi, jer je u svojoj inteligenciji valjda zaključio kako će se uskoro celibat pretvoriti u uzrok i objašnjenje svih i mogućih i nemogućih problema, zala i grijeha.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako frustriran na večernjoj misi, iako je taj dan već imao i jedan sprovod i prije toga nekoliko bolesnika u bolnici. Jest, ali da nema celibata on nikada ne bi bio umoran, on bi uvijek svjež, radostan i odmoran posjećivao bolesnike, čak bi bio toliko opušten da bi i na sprovodu ispričao vic. Ovako, zbog celibata, kada posjećuje bolesnike i sahranjuje mrtve povremeno je nekako dostojanstven i ozbiljan pa ga svi u bolnici nerado susreću, a i na sprovodima mu znaju prigovoriti koješta.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio ljut što nedjeljom ima tri mise, ne bi bio nervozan što se mora spremiti za propovijed, ne bi bio umoran što je subotom imao vjeronauk. Da nema celibata, on bi nedjeljom propovijedao fantastično, tako kratko i jasno da bi čak i oni pravi zlobnici u zadnjim klupama koji mu dolaze jednom godišnje na misu ostali ugodno iznenađeni, a možda bi se neki od njih i obratili.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko ozbiljan kada pripravlja i tumači mladim parovima narav i smisao braka u Katoličkoj Crkvi, ne bi bio toliko dvoličan govoreći o nečemu o čemu nema pojma, čak štoviše mogao bi s mladim parom podijeliti svoje bračne tegobe i pokoju „pikanteriju“ iz svoga braka, a možda čak i pripustiti svojoj ljepšoj polovici da održi jedno predavanje. E, da je samo oženjen i da nema celibata, parovi koji žele sklopiti brak hrlili bi u stotinama i tisućama na bračne seminare kod njega kao iskusnog bračnog čovjeka i držali bi se do kraja života svega onoga što ih on uči i pouči o braku u Katoličkoj Crkvi.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko odbojan mladima kojima stalno trubi o žrtvi, o odricanju, o grijehu, o opasnostima, o propastima, ne bi bio toliko depresivan. E, kad bi bio oženjen, mladi bi stalno dolazi na njegove seminare i duhovne obnove i sve bi u životu živjeli i primjenjivali od onoga što im govori on kako Katolička Crkva razumije i shvaća život, stvarnost, čovjeka.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako tvrdoglav i uporan trubeći u ispovijedi kako postoji grijeh i kako je čovjeku potrebna Božja milost da bi se grijehu odupro i s njim borio, a definitivno, kad  bi bio oženjen, on bi u ispovijedi čak ukinuo i šestu Božju zapovijed.

E, kad ne bi bilo celibata, redovi i redovi grešnika stajali bi pred njegovom ispovjedaonicom odlazeći sretna i ozarena lica s čvrstom vjerničkom odlukom da više neće krasti, ubijati, činiti zlo. Zapravo, uskoro ni ispovijed ne bi trebala, jer bi se vjernici toliko popravili, samo da nema celibata.

E, kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi se držao crkvene hijerarhije ko pijan plota, slušao upute Crkve, Pape, crkvenih sabora, mjesnog biskupa. Nego ovako, on stalno nešto trubi o hijerarhiji, o važnosti crkvenog nauka, crkvene Predaje i Crkvenog Učiteljstva. E, da nema celibata, ne bi se toliko držao hijerarhije, a možda ne bi bilo ni potrebe, vjernici bi toliko pristajali uz nauk Crkve i u javnom i u privatnom životu, samo da nije celibata.

E, kad ne bi bilo celibata, ne bi se svećenik bavio stvarima kojima ne smije, trgovinom, politikom, spletkarenjem, karijerom, seksualnim devijacijama. Kad ne bi bilo celibata, o, kako bi samo svećenik molio i postio. Dane i dane bi provodio u molitvi, a postio bi svaki dan o kruhu i vodi, čak bi i nedjeljom postio, ako treba. E, kad ne bi bilo celibata, bio bi svet još za života, hodajući kip koji kad sretneš dodirneš rukama i prekrižiš se, koliko je svet.

E, kad ne bi bilo celibata, vjernici bi takvom snagom, voljom i vjerom pristajali uz Crkvu. Mladi se ne bi gubili u životu, u porocima, u grijehu, nikakav rad s njima ne bi bio potreban. Bračni parovi bi bili živi svjedoci ljubavi, žrtve i odricanja, nikakva priprava ne bi trebala.

Crkve bi svakodnevno bile pune, u ispovjedaonicama se svjetlo ne bi gasilo ni preko dana, ni uvečer, a broj zvanja bio bi toliki da bi uskoro svaki vjernik pojedinačno mogao i trebao dobiti ako ne svoga župnika, a onda barem svoga kapelana. E, kad ne bi bilo celibata, ne bismo u Crkvi imali više nikad nikakvih problema. Pitanje je čak bi li Krist uopće ponovno trebao dolaziti da ukinemo celibat, možda bi ukidanjem celibata postigli i vječno spasenje.

Šteta što celibat nije jedini, apsolutni i najveći problem u Crkvi, jer njegovo ukidanje bi riješilo odmah – u trenutku potpisa kojim ga se stavlja u ropotarnicu povijesti – sve naše crkvene probleme, bilo vjerničke, bilo svećeničke.


Na „Zapadu“ vjera cvjeta


Vidimo to u drugim kršćanskim zajednicama koje ga nemaju, one nemaju nikakvih problema, svi njihovi problemi su valjda odavno riješeni, crkve su im dupkom pune, a broj zvanja im je toliki da svaki vjernik ima svoga osobnog župnika. I kod njih više nema zla, grijeha, i jedni drugima su postali sveti, ljudi svetog života. Ukidanjem celibata svi njihovi crkveni, vjernički, ali i društveni, politički i ekonomski problemi su se odmah riješili sami od sebe, čak ni Svevišnji uopće nije morao intervenirati.

Kada dođete u neku nama „zapadniju“ zemlju, zapljusne vas val vjere i odanosti vjeri, oduševite se koliko mladih dolazi u crkvu, pozitivno vas iznenadi što nitko ne radi nedjeljom, ostanete ugodno šokirani istraživanjima koja pokazuju da broj praktičnih i aktivnih vjernika nedjeljom doseže čak i iznad 100%, a nešto je manji broj onih koji idu svaki dan, negdje oko 95%. Broj krštenih, krizmanih raste svake godine, a broj razvoda je gotovo zanemariv, na razini nevidljive statističke pogreške.

I sve to, kako pripovijeda jedan strani „zapadni“ kolega po struci, a koji želi ostati anoniman, otkako su ukinuli celibat… Pripovijeda on kako će uskoro morati proširivati mala sjemeništa, bogoslovije i osnivati nove fakultete, jer ne znaju gdje će s tolikim zvanjima. Ostanete doista dirnuti tom „zapadnom“ odanošću vjeri, Crkvi, i općenito Bogu, i pitate se pa što već jednom ne ukinemo taj celibat kod nas, ako je već tamo na „zapadu“ to dalo tako dobre i plodonosne rezultate?


Umjesto zaključka


Iako celibat nije istina vjere, nego je pitanje crkvene discipline,  njegovo „ukidanje“ sigurno ne bi riješilo nijedan ozbiljniji problem u Crkvi, čak ni onaj o manjku svećeničkih zvanja. Ovdje se ne želi reći kako je to danas-sutra nemoguće u nekoj formi, nego se želi samo ukazati da bi njegovo „ukidanje“  teško riješilo ijedan iole ozbiljniji crkveni problem, napose one koji se tiču vjere, vjerovanja, primanja sakramenata, praktičnog moralnog života, i općenito na jednoj široj razini prihvaćanja Božjeg postojanja, bilo kod nas, ili na tamo na dalekom „Zapadu“.

Celibat je dar, karizma i bez vjere ga je nemoguće shvatiti. Živi li ga se ili ne, pitanje je osobne savjesti svakog onoga tko se na njega odlučio i obećao ga. Ovdje se ne govori o njegovom praktičnom življenju, nego njegovom razumijevanju, a ne tako malen broj onih koji vjeruju često ga vide kao apsolutnu prepreku i problem, ali prepreku i problem čemu?

Autentičnijoj vjeri, dubljem življenju svoga poslanja i poziva, češćem pristupanju sakramentima, redovitom pohađanju mise, dubljoj osobnoj molitvi? Bi li njegovo ukidanje na bilo koji način povećalo autentičnost svećeničkog života i svjedočenja, bi li njegovo ukidanje utjecalo na vjernike i njihov vjernički život tako da recimo odjednom njegovo ukidanje kod vjernika izazove dublje življenje vjere zauzimanje za istine koje Crkva propovijeda, kako u privatnom tako i u javnom životu?

Kad se sve sabere i oduzme zapravo čini se da je celibat najmanji problem kad je riječ o ozbiljnim problemima u Crkvi i na koji ih način riješiti. Kamo sreće kad bi njegovo „ukidanje“ riješilo duboku krizu vjere koja nas je sve zahvatila. Kad bi tako bilo, celibat ne bi bio uopće problem, nego spasonosno rješenje čijim uklanjanjem prestaju problemi i krize vjere svih u Crkvi.

Ali celibat nije ni duboki problem Crkve, niti ga se tako može i treba promatrati. Njegovo ukidanje ne bi bilo ni na koji način spasonosno rješenje za krizu vjere u kojoj se nalazimo. Tko zna što je rješenje i hoćemo li ga ikada naći, ali celibat nije ni najveći problem Crkve, ni univerzalno rješenje naših crkvenih problema.

Celibat je dar, kako Crkvi, tako i onomu tko se za njega svjesno i slobodno odlučio, i uvijek će biti prisutan, bez obzira hoće li ga se dokidati ili ne, ali potpuno je pogrešno i površno  uzimati ga kao univerzalno rješenje svih postojećih i nepostojećih crkvenih poteškoća. Njegovim „ukidanjem“ za neke bi se valjda sve riješilo. Ili možda ipak ne bi?

Sudeći prema iskustvu onih kod kojih ga nema, čini se da se time ništa ozbiljnije nije ni postiglo, ni riješilo. Samo se povremeno broj novih poteškoća i problema povećao, i umnožio do te mjere da ima onih koji s jedne strane žale s nostalgijom za njim, a s druge strane onih koji, napadajući Katoličku Crkvu, sve svoje napade koncentriraju apsolutno samo na područje i pitanje svećeničkog celibata. Ne shvaćaju pritom da je kriza vjere i vjerovanja u Boga daleko ozbiljniji problem, ne samo u Crkvi, nego i izvan nje, i da celibat, kao crkvena norma i disciplina, ima najmanje veze s tim.

Profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu i župnik župe Sv. Josipa Marijin Dvor u Sarajevu