Višnja Starešina: Pretučeni migranti podsjećaju na ‘ranjenog’ Miroslava Mlinara

VIJESTI I KONTEKSTI

Priznajem, nije me iznenadila vijest da je na medicinsku skrb u Velikoj Kladuši primljeno 18 ilegalnih migranata, što s težim, a što s lakšim ozljedama. Pretukla ih je navodno hrvatska policija nakon što su ilegalno prešli granicu, a potom ih iskrcala na teritorij BiH. Zasad se, bez dokaza, ne bih nikako upuštala u procjenu što je sve od tog “navodnog” istinito. No ova me je epizoda jako podsjetila na neke po izvedbi slične epizode iz prošlosti.

Zašto me priča nije iznenadila? Pa zato jer je to logični nastavak specijalnog rata koji se preko ilegalnih migranata vodi protiv Hrvatske na dvije razine. Na susjedsko-regionalnoj razini, bošnjačka, ali i srpska politika nastoje od Hrvatske napraviti državu-slučaj, praktično poništiti značaj hrvatskog članstva u NATO-u i EU. Sa sličnih pozicija, ali s “višim” ciljevima djeluju i globalistički pobornici otvorene Europe – nebranjenih granica.

Nakon što je priča o nasilju hrvatske policije nad jadnim migrantima koji s izmišljenim identitetima, bez osobnih dokumenata, s nepoznatim izvorima prihoda nastoje ilegalno ući u Hrvatsku i potom dalje u dubinu zapadne Europe, iz susjedskih medija prenesena u europske, očekivati je bilo vidjeti i – prvi veliki primjer nasilja.

Uopće ne sumnjam da hrvatski policajci primjenjuju određene elemente prisile prema migrantima koji nasilno žele ući u Hrvatsku. Uostalom, to im je zakonska i ustavna dužnost. Ne bi me iznenadilo da ih nakon ilegalnog upada u Hrvatsku i vrate malo iza granice. Doduše, nije to u skladu s konvencijama. Ali nije u skladu s konvencijama niti da vam “prijateljske” strukture susjedne države ciljano smještaju uz granicu logore ilegalnih migranata, koji po sastavu podsjećaju na logore vojnih rezervista, i praktički im pomažu da uđu na vaš teritorij. To se zna i naslućuje, ali je jednako (ne)dokazivo, kao što je (ne)dokazivo i da hrvatska policija vraća uhićene migrante natrag u BiH.

Gdje su dokazi?

Imajući u vidu pravila i prirodu igre, ne vjerujem u priču o teškim ozljedama migranata koje im je navodno nanijela hrvatska policija. Ne vjerujem sve dotle dok te “ozbiljne ozljede” ne budu ozbiljno dokazane. Ne vjerujem jer ne postoji niti jedan logičan razlog zbog kojeg bi hrvatska policija, kao organizirani sustav države, tako postupila. Naime, u ovoj Hrvatskoj nametnutoj igri mačke i miša, jasno je da je svaka aktivnost hrvatske policije pod povećalom, da druga strana nastoji isprovocirati, a potom “razotkriti” grublje postupanje, i da je policiji zasigurno naložena maksimalna suzdržanost.

Postoji uvijek mogućnost da nekome individualno pukne film. Ali nije vjerojatno da u istoj noći istodobno pukne film nekolicini policajaca, na više različitih mjesta, i onda se kao rezultat u Velikoj Kladuši pojavi osamnaest migranata ozlijeđenih na više različitih lokacija. A sve se to dogodi baš na vrhuncu verbalne agresije bošnjačkog političkog vodstva na Hrvatsku!? Možda je i moguće, ali u tako što bih povjerovala tek nakon istrage i predočenih čvrstih dokaza.

A dok takvih dokaza nema, ova me priča podsjeća na dva po rukopisu slična slučaja. Prvi je slučaj agenta jugoslavenske tajne policije, bosanskog Srbina Vitomira Misimovića, alias lažnog hrvatskog emigranta u Australiji. Infiltrirani agent provokator Misimović je 1979. prijavio šestoricu Hrvata iz okolice Sydneyja da planiraju terorističke napade na nekoliko važnih objekata u Sydneyju. Osuđeni su na dugogodišnje robije temeljem podmetnutih dokaza, a lažnog Hrvata Misimovića su australski novinari pronašli 1992., kako ratuje protiv Hrvatske, u vojsci bosanskih Srba. Bila je to jedna od najuspješnijih operacija jugoslavenskih tajnih službi za blaćenje hrvatske zajednice u Australiji kao terorističke. Iako nije bilo logike da Hrvati koji su u Australiji pronašli utočište od jugoslavenske komunističke represije podmeću bombe po Sydneyju, australsko pravosuđe je politički/podobno dopustilo da ga vodi jugoslavenska agentura.

Drugi je slučaj nešto svježiji, slučaj benkovačkog Srbina Miroslava Mlinara iz 1990., nakon konstituiranja višestranačke demokracije u Hrvatskoj. Krajem svibnja 1990. Mlinar je potražio liječničku pomoć jer su ga u pokušaju ubojstva nožem teško ozlijedili “ustaše”. Odmah je zbrinut u kninskoj bolnici, dijelu srpskih zastupnika bio je to povod da napuste Sabor, Miloševićev ratni stroj i JNA na Mlinarovim “ranama” su raspirivali priče o probuđenom ustaštvu u Hrvatskoj. Poslije se pokazalo, da je agent Mlinar, zarezan na vratu sasvim malo i vrlo stručno, vjerojatno prijateljskim skalpelom, kako bi poslužio svrsi. A, nakon toga je brzo ozdravio i viđan je na specijalnim zadacima od Škabrnje u ratu do Australije u miru.

Zato valja inzistirati da se slučaj ozlijeđenih migranata rasvijetli do kraja. I to što prije. Jer previše miriše na sustavno stvaranje kaosa pred vratima.