IBRAHIM: Ludosti multikulturalizma

raymondibrahim.com

 

autor: Raymond Ibrahim

Koliko je zapravo koristan za društvo multikulturalizam, riječ koja je toliko slavljena na Zapadu?

Prvo moramo definirati riječ: To je “gledište da kulture, rase i etničnosti, osobito one manjinskih skupina, zaslužuju posebno priznanje svojih razlika unutar dominantne političke kulture.”

Primijetite neposredne netočnosti unutar ove standardne definicije. “Rase”, što označava urođene fizičke osobine ljudi, se poistovjećuju s “kulturama” — koje nisu ni urođene niti fizičke, već naučene i metafizičke.

Ova konfuzija objašnjava zašto za mnoge na Zapadu riječ “kultura” često predstavlja većinom fizičke, površinske razlike — “egzotičnu” hranu ili odjeću. U stvarnosti, kulture nisu ništa manje od sveobuhvatnih i zasebnih svjetonazora sa svojim vlastitim jedinstvenom setovima ispravnog i pogrešnog, često ukorijenjene u religiji ili filozofiji. Kulture donose mnogo više od, recimo, pogodnosti uživanja u indijskoj kuhinji dole niz ulicu.

Kao što je britansko-francuski povjesničar Hilaire Belloc jednom objasnio:

Kulture izviru iz religija; vitalna snaga koja u konačnici održava bilo koju kulturu jest njezina filozofija, njezin odnos prema svemiru; propadanje religije uključuje propadanje kulture — to najjasnije vidimo u današnjem slomu kršćanskog svijeta.

Drugim riječima, sve vrijednosti koje je cijenio moderni Zapad — vjerska sloboda, tolerancija, humanizam, spolna ravnopravnost, monogamija — nisu se razvijale u vakuumu, već su neraskidivo ukorijenjene u judeo-kršćanskim načelima koja su, tijekom posljednjih 2.000 godina, imala duboki utjecaj na zapadnu epistemologiju, društva i, naravno, kulturu.

Iako se danas uzimaju zdravo za gotovo i smatraju se “univerzalnim” vrlinama, nije slučajno što su se te vrijednosti rodile i othranile u zapadnim — ne islamskim, budističkim, hinduskim, konfucijanskim ili poganskim — nacijama.

Sve to rado propuštaju oni neupućeni o duhovnim i intelektualnim korijenima Zapadne civilizacije. To je, usput, razlog zašto sve veći broj ljudi na Zapadu sebe arogantno doživljava kao vrhunac cjelokupne svjetske povijesti i kulture — “prosvijetljeni” mislioci koji su ostavili svu kulturnu i vjersku prtljagu iza sebe — i tako se uvjerili da kulture nude samo manje ili površinske razlike (koje se uvijek moraju “slaviti”). Oni prigrljuju pojmove relativizma i multikulturalizma, ideje da su sve religije i kulture manje-više “površne” ili, suptilnije, da im je suđeno da se razvijaju poput Zapada, koji se više ne promatra kao zasebna kultura, već krajnja točka svih kultura.

 

Drugim riječima, ako blagodati Zapadne civilizacije nisu zaseban produkt judeo-kršćanskih načela, onda moraju biti standardne i uočljive svim civilizacijama.

Ludost takvog razmišljanja naročito je vidljiva u kontekstu islama i muslimana, koji se u ovoj novoj paradigmi vide kao embrionski Zapadnjaci. Što god bi musliman mogao reći — pozivati na džihad, mržnju prema nevjernicima — on zasigurno duboko u sebe cijeni “sekularizam” i uviđa važnost privatnog prakticiranja islama, poštuje vjersku slobodu, spolnu ravnopravnost i tako dalje. Na taj način, on je napravljen “po našoj slici” (osim što, naravno, zaboravljamo korijene “naše slike”).

Zanemaruje se činjenica da musliman ima svoj vlastiti jedinstveni i drevni svjetonazor i skup načela — svoju vlastitu kulturu — koja zauzvrat potiče ponašanje koje zapadnjački standardi smatraju “radikalnim” (za koje se lažno predstavlja da su “univerzalni” standardi).

Prikazivanje onoga što je u korijenu kršćanske paradigme kao “univerzalnog” te ga nakon toga primjenjivati na tuđinsku kulturu poput islama, osuđeno je na neuspjeh. Ideja da muslimani mogu biti vjerni svojoj religiji i istodobno se prirodno uklopiti u Zapadno društvo je lažna. Ideja je građena na jednako lažnoj premisi: da se i kršćanstvo na neki način moralo obuzdati kako bi se uklopilo u sekularno društvo. U stvari, kršćanski principi, koji su toliko nepoznati islamu, su bili temeljni za stvaranje Zapada.

Vraćajući se početnoj konfuziji, da se kulture često poistovjećuju s rasom, treba naglasiti da oprez ili kritičnost multikulturalizma ni na koji način nije jednako oprezu ili kritičnosti prema drugim rasama ili etničkim pripadnostima (to jest, “rasizam”), već znači biti oprezan zbog razjedinjenosti. Uostalom, rasno homogene, ali kulturno heterogene nacije su mnogo više razjedinjene nego u obrnutom slučaju. Ne treba gledati dalje od Sjedinjenih Država, u kojima “ljevičari” i “desničarski” bijelci često preziru jedni druge (kao što je to bilo redovito na prikazu tijekom posljednjih predsjedničkih izbora). Ili pogledajte Bliski istok, gdje su muslimani i kršćani rasno, etnički i jezično homogeni, ali gdje prvi nemilosrdno progone druge, isključivo zbog religije.

Ukratko, ne postoji ništa loše i puno se može slaviti ako se stanovništvo nacije sastoji od svake rase i etničnosti — ali samo ako su istog svjetonazora, imaju iste prioritete, istu etiku, ista prava, isti osjećaj ispravnog i pogrešnog — drugim riječima, ako su iste kulture. Onda će to biti snažna i zdrava nacija, savršeno utjelovljujući značenje E pluribus unum.