KLAVAN: ‘Watergate’ ne znači ono što tisak misli da znači

Screenshot/YouTube/Wesley Chu

 

autor: Andrew Klavan

Razmišljao sam ovaj tjedan o svom kratkotrajnom poslu, prije mnogo godina, u novinarstvu. To je bio posao koji sam volio. Zaposlio sam se nedugo nakon Watergate skandala, dok su novinari još uvijek bili ispunjeni herojskim idejama o samima sebi. Woodward i Bernstein — i svi ostali novinari — srušili su korumpiranog predsjednika i spasili republiku i Ustav od vrste zakulisne vladine tiranije kakva je opisana u trilerima poput “Ubojice i svjedoci” i “Tri kondorova dana”.

I tako smo svi sebe shvaćali ozbiljno. Svi smo se osjećali važnima. Ako nam niste vjerovali, samo ste trebali pogledati film “Svi predsjednikovi ljudi”. Robert Redford je glumio jednog od nas. Što bi moglo biti važnije od toga?

Prisjećam se tih vremena i čitava stvar mi izgleda poput laži, samoveličajuće iluzije koju su stvorili ljevičari u informativnim medijima i Hollywoodu.

Nedavno, čitajući “Neslobodu tiska” Marka Levina, podsjetio sam se da su prije pokretanja svog velikog križarskog rata protiv Richarda Nixona novinari previdjeli čitav niz korupcija demokratskih predsjednika koji su mu prethodili.

Levin nam govori kako je John F. Kennedy, uz podršku svog brata i državnog odvjetnika Roberta, pogurnuo IRS u reviziju konzervativnih skupina. Uz Kennedyjevo odobrenje, FBI je također upotrebljen kako bi istražio one koje administracija nije voljela, uključujući Martina Luthera Kinga Jr. Lyndon Baines Johnson će kasnije pojačati politički motiviranu reviziju i špijuniranje. Sve ovo bilo je otkriveno tek kasnije.

Ben Bradlee — urednik Washington Posta, u kojem su Woodward i Bernstein pokrenuli priču o Watergateu — bio je dobro upoznat sa zlouporabom poreznih i istražnih agencija svog kolege Kennedyja. Ne samo da nije izvijestio o tome, već je dopustio da on i njegove novine budu manipulirani informacijama koje je JFK nepravilno stekao.

Ovo u potpunosti mijenja narativu o Watergateu. Nixonovi prljavi trikovi i popisi neprijatelja su možda jezivi i pogrešni, ali izlaganje tih prekršaja u tisku uslijedilo je nakon što su godinama zanemarivane slične i gore malverzacije demokratskih administracija.

To mijenja ono što Watergate znači. To ga pretvara iz herojskog križarskog rata u politički plaćenički posao, demokratsko hakiranje maskirano u plemenito djelo. Tisak je okretao glavu od korupcije JFK-a i LBJ-a, a zatim požurio preokrenuti izbor čovjeka kojeg su prezirali — prezirali dijelom iz razloga što se borio protiv komunizma za koji su se mnogi od njih zalagali.

Što je ono rekao Karl Marx: Povijest se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa?

Danas je novinarstvo korumpirana sjenka čak i svojeg pristranog, nekadašnjeg sebe. Konkurencija, rezovi i očajnički pokušaji privlačenja opadajuće publike pretvorili su bivše novine poput New York Timesa u nešto samo malo bolje od sveučilišnih škrabotina koje vode naivna ljevičarska djeca odgovorna publici koja zahtijeva potvrdu svojih predrasuda.

Kao rezultat toga, izvještavanje o administraciji Donalda Trumpa bio je ‘hit job’ u trajanju od dvije i pol godine. Stalno, zadihano izvješćivanje o početku kraja administracije — ovo je prekretnica, zidovi se približavaju, predsjednik će biti opozvan! — nije bilo ništa drugo do glasne infantilne fantazije nedovoljno načitanih maloljetnih hinjenih radikala koji nisu obučeni raditi posao za koji su plaćeni.

Kao što je Obamin pomoćnik Ben Rhodes rekao čudno suosjećajnom novinaru Timesa: “Prosječni novinar s kojim razgovaramo ima 27 godina, a njihovo jedino iskustvo u izvješćivanju sastoji se od prisustvovanja političkim kampanjama. To je vrhunac. Oni doslovno ne znaju ništa.”

Poput rušenja Nixona, napadi na Trumpa uslijedili su nakon što su godinama okretali glavu od korupcije demokrata. Obamina IRS kampanja protiv Tea Party pokreta? Njegove laži o Benghaziju? Njegov Brzi i žestoki fijasko? Njegovo gašenje masivne istrage o drogama kako bi umirio Iran? Ništa strašno. Obama je bio, kao što je to izjavio gotovo svaki mainstream medij, “bez skandala”.

Pa ipak, za razliku od godina Watergatea, virtualna vojska konzervativnih blogera, podcastera i talk show voditelja dala je glas oporbi. Kao rezultat toga, jedini stvarni skandal koji je blizu razotkrivanja je moguća zlouporaba saveznih agenata i špijuna od strane Baracka Obame u nesmotrenom pokušaju da zadrži svoje protivnike od vlasti.

Ovaj put, “Watergate” se možda obio o glavu. Ovaj put, možda ćemo moći reći: Povijest se ponavlja, jednom kao ljevičarska obmana, a jednom kao istina.

Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.