Postteološko kršćanstvo ili postkršćanstvo

Prefiks post je danas vrlo česta riječ i moguće ju je susresti u velikom broju tekstova, knjiga, publikacija i osvrta. Prefiksom post nastoji se označiti neki poseban fenomen, pojava, događaj koji ima svoja vlastita obilježja u odnosu na prethodne i prošle događaje. Tako se, recimo, govori o postmodernizmu u odnosu na modernizam, postkolonijalizmu u odnosu na kolonijalizam, ili u novije vrijeme čak i o postistini u odnosu na istinu. Idući za značenjem prefiksa post kojim označavamo odvajanje od nekog prošlog razdoblja i stvaranja novog razdoblja s njegovim vlastitim obilježjima nije na odmet nešto reći i o postteologu i postteologiji u odnosu na teologa i teologiju, odnosno postkršćanstvu u odnosu na kršćanstvo.

U tradicionalnom i najširem značenju teolog bi bio onaj koji govori o Bogu, a teologija znanost koja govori, naučava o Bogu. U oba značenja riječi teolog i teologija Božje postojanje se uzima kao nešto što je teološki utvrđeno da se zna i vjeruje, iako je moguće uvijek poboljšati teološke pristupe stvarnosti Boga. Postteologija se razlikuje od teologije po tome što je postteologija neutralna domena istraživanja postoji li uopće Bog za razliku od teologije koja polazi od Božjeg postojanja. Dok teolog počinje svoju teologiju s uvjerenjem i vjerom u Božje postojanje, postteolog svoju postteologiju počinje s uvjerenjem kako tek treba utvrditi Božje postojanje. Ovakav pristup Božjem postojanju generira i promišljanje o ulozi morala i moralnih pitanja kada govorimo o teologiji i postteologiji. Za teologa i teologiju određena moralna pitanja u uskoj su vezi s Božjim postojanjem i svim onim što je izvedeno iz Božjeg postojanja i uključuje Objavu i odnos prema određenim moralnim pitanjima koja proizlaze iz tog odnosa. Za postteologiju i postteologa moral je neutralno područje, mogućnost da se odbije zauzimanje stava o određenim moralnim pitanjima jer za postteologa i postteologiju tek treba dokazati kako postoji Bog, pa onda iz toga izvesti i određene moralne zapovijedi i zakone. Stoga se postteolog i postteologija u raspravi o moralnim pitanjima postavljaju u položaj neutralnih promatrača i ne određuju se prema određenim moralnim pitanjima. Tako postteolog i postteologija zastupaju mišljenje kako se ne mogu i ne trebaju odrediti prema moralnim pitanjima kao što je, recimo, pitanje eutanazije, pobačaja, gay-partnerstava koja se žele proglasiti brakom, jer on se još uvijek bavi temeljnim pitanjem o Božjem postojanju.

Karakteristika postteologa i postteologije su neutralnost i bijeg u neutralnu postteologiju ili agnosticizam (agnosticizam u teologiji je neutralna postteologija) kada se nađu pred moralnim pitanjem prema kojem se trebaju odrediti. Recimo, ovako postteolog može argumentirati svoj stav: mene se ne tiče pitanje pobačaja, jer se ozbiljno bavim pitanjem Božjeg postojanja i ne želim dopustiti da me se površno i populistički svrstava u ljevičare (za pobačaj) ili desničare (protiv pobačaja). Na ovaj način postteolog nastoji dokazati da Boga još uvijek nema i da tek treba pokušati utvrditi postoji li uopće i na koji način, kako bi se moglo govoriti o moralnim implikacijama Božjeg postojanja. Postteolog je onaj koji nastoji govoriti o Bogu kao da Boga nikada nije bilo ili kao onaj koji govori o Bogu ali Boga nema u njegovom pisanju, djelovanju i promišljanju. Govor o Bogu je kod postteologa, iako je riječ o govoru o Bogu, flatus vocis, govor o terminu praznog sadržaja. Postteologija je pokušaj dokazivanja da Boga još uvijek nema bez obzira na povijest teologije i velike teološke umove povijesti Crkve, bez obzira na teološki i moralni nauk Crkve. Iz toga proizlazi i to da je postteologija uglavnom individualna i protupovijesna, a postteolog je individualac koji, argumentirajući protiv cijele povijesti teologije i njezinih teoloških učitelja i stručnjaka, jedini smatra da može na sebe doslovce primijeniti Kristove riječi: Evo sve činim novo! Ili u manje evanđeoskom značenju: prije mene ništa, a poslije mene potop!

Postteolog polazi od postteologije koje još nema kao znanosti i discipline, jer još nema Boga kao objekta teološkog istraživanja i promišljanja. Odavde svoj put postteolog nastavlja kroz moralnu neutralnost o moralnim pitanjima (jer Boga još nema), kreće se kroz politiku mudro i suptilno tvrdnjama kako on kao postteolog još ne zna ima li Boga ili nema, dok opet teologe koji vjeruju u Boga, a međusobno se ponekad ne slažu, svrstava u lijeve i desne teologe. Tako postteologija i postteolog teologiju koja vjeruje u Boga i teologe koji vjeruju u Boga naziva politikom, a svoju vlastitu postteologiju jedinom ozbiljnom teologijom u kojoj Boga još uvijek nema kao objekta vjere i teološkog promišljanja. Postteolog svoj put od svoje privatne postteologije bez Boga ili s Bogom (postteolog još uvijek to ne zna), koja od njega ne zahtijeva nikakvo određenje oko nekih ozbiljnih moralnih pitanja, nastavlja svoj postanak u javnosti kao prostoru gdje je njegova postteologija neutralna sama po sebi i ne određuje se prema nekim moralnim pitanjima, jer u postteologiji nekog postteologa tek se treba postteološki promisliti postoji li netko takav koga veliki crkveni oci i teolozi Crkve nazivaju Bogom i Kristom.

Postteolog je neutralni postintelektualac sličan „mlakonji“ iz Otkrivenja kojemu prijeti da bude ispljunut iz usta Božjih. Postteolog najviše i pazi da ne bude niti vruć niti hladan, bira neutralnu temperaturu za svoje privatne i individualne stavove i jako pazi na vlastitu „mlakost“, odnosno neutralnost. U teologiji teologa koji vjeruje u Boga i u ne-teologiji onoga koji ne vjeruje u Boga postoji odnos vjere i nevjere gdje, iako na suprotnim pozicijama, teolog i ne-teolog mogu obogatiti svoja međusobno suprotstavljena mišljenja. Kada se između njih dvojice postavi postteolog, on zauzima položaj promatrača sub specie aeternitatis i izruguje obojicu diskutanata jer samo on još uvijek zna najvažniju istinu, istinu nad istinama: istina da još ne znamo ima li Boga ili nema Boga. Postteolog će i teologu i ne-teologu soliti pamet kako nijedan od njih nije u pravu, jer će tek on dokazati ima li Boga ili nema, a njihove rasprave o pitanjima koja se tiču teološko-moralnih stavova nazvati ispraznima, površnima i stupidnima. Postteolog uvijek pazi da bude ravnodušan i nezainteresiran za pitanja oko kojih teolog (koji vjeruje) i ne-teolog (koji ne vjeruje) vatreno ukrštaju koplja i razmjenjuju argumente.

Zahvaljujući postteologu i postteologiji došlo je do vidljivog razdvajanja i nijekanja odnosa teologije i morala i nastao je jedan novi fenomen, novo razdoblje koje, kao i sve druge izme koji počinju s prefiksom post, možemo nazvati postteološkim kršćanstvom ili jednostvano postkršćanstvomPostkršćanstvo se manifestira ponekad vrlo jednostavno i vidljivo kada dvojica postteologa raspravljaju satima o nekom moralnom pitanju kao da je političko, a ne i teološko i moralno, i kada ih netko iz publike, umoran njihovim političkim cjepidlačenjem moralnog pitanja, upita što oni misle, recimo, o gay „brakovima“, pobačaju, eutanaziji, promjeni spola, fluidnim identitetima. Oni će prvo ostati začuđeni takvim pitanjem. A onda će još uvijek u čudu obojica u isti glas odgovoriti kako se oni ne bave tim pitanjima, jer teološki još nisu sebe uvjerili o Božjem postojanju. Ukoliko ih netko optuži da onda nije fer da sebe zovu teolozima, jer se ne mogu odrediti niti prema jednom moralnom pitanju povezanom s Božjim postojanjem, odnosno teologijom, oni će odgovoriti kako oni i nisu teolozi, nego kako ih drugi pogrešno zovu teolozima. Ne bi bilo loše, radi „razlikovanja duhova“, da se postteolog potpisuje kao postteolog, a ne kao teolog ili ne-teolog, a svakako zbunjuje kad se postteolog potpiše s katolički teolog ili ateist.

Svako razdoblje koje nosi prefiks post označava možda prekid, možda nastavak na razdoblje koje mu je prethodilo. Postteološko kršćanstvo ili postkršćanstvo je razdoblje razdvajanja teologije i morala, Boga od Božjeg postojanja, božanskog zakona od prirodnog moralnog zakona, nevjernika od njegove nevjere. Postkršćanstvo je razdoblje nakon kršćanstva gdje se moralna pitanja tumače i razrješuju politički, gdje je teologija postala oblik agnosticizma u odnosu na Božje postojanje, i gdje je neutralnost jedini prihvatljiv teološki stav prema pitanjima koja moralno ni teološki ne mogu biti neutralna, bilo da ih se potvrđuje ili niječe. Postkršćanstvo je novo razdoblje individualne, apovijesne i protupovijesne teologije, razdoblje u kojem se stalno javlja neki postteolog primjenjujući na sebe sadržajno Kristovu rečenicu: Evo sve činim novo!

Postteolog kolokvijalno svoj stav ovako sažima: Znate, ne želim se svrstavati niti u lijeve ne-teologe niti u desne teologe, jer lijevi ne-teolozi su za pobačaj, a desni teolozi su protiv pobačaja, nego poručujem i jednima i drugima da se ja kao post-teolog ne bavim tako frivolnim sitnicama, jer ja se kao postteolog želim osvrnuti na pitanje kojima se ozbiljno i studiozno bavim u svojoj posteologiji već destljećima, a to je ima li Boga ili nema. Iz moje postteološke perspektive crkveni i oci i teolozi Crkve, uključujući i sabore, ali i neke pape, ni sami nisu znali ima li Boga ili nema i nadam se uskoro da ću svojom post-teologijom razriješiti taj Gordijski čvor koji mnogi, unatoč snazi njihova intelekta, nisu uspjeli razriješiti. Na ovaj način postkršćanstvo eliminira skoro sve odnose koji postoje između teologije i morala, između teologa, Crkve i njezine povijesti, optužuje one koji vjeruju i koji ne vjeruju da su teologiju i moral pretvorili u politiku, i istovremeno zadržava neutralnost oko određenih moralnih pitanja, vraćajući se na svoj postteološki agnosticizam glede Božjeg postojanja i s tim povezanim teološko-moralnih pitanja.

Na kraju emisije gdje se recimo raspravljalo o moralnim dilemama vjernika i nevjernika oko mogućnosti pobačaja do pred sam porod, postteolog kao predstavnik novog razdoblja postteologije postkršćanstva, ovako zaključuje svoje gostovanje u emisiji: Ne bih razgovarao o tome o ovom pitanju, ostao bih neutralan u cijeloj ovoj raspravi koja mi ide na živce, jer ovi ljevičari koji su ateisti i ovi desničari koji su teolozi, toliko su površni, nepotrebni i stupidni u svojim raspravama, a ja sam, znate, ipak ozbiljan i bavim se studiozno već destljećima važnijim teološko-moralnim pitanjima, o kojima sada ne bih govorio, jer destljeća mog teološko-moralnog pisanja i djelovanja mi ne dopuštaju da se spuštam na tako nisku razinu kao ova dvojica gostiju pored mene i neozbiljno bi bilo s moje strane da se kao ozbiljan znanstvenik osvrnem na to, jer ozbiljnost moga rada mi ne dopušta, a niti je moguće o tome govoriti u jednoj ovako kratkoj emisiji.

Ovim završnim komentarom postkršćanstvo je osiguralo sebi gostovanja u bezbrojnim budućim emisijama. Bilo bi dobro, radi „razlikovanja duhova“, da ispod imena postteologa koji ovo govori stoji termin postteolog ili postkršćanin, ne bi trebalo stajati teolog, ne-teolog, vjernik, nevjernik, i svakako ne bi trebalo stajati katolički teolog, jer su svi ovi termini za postteologa prazni zvuci, prazne riječi bez sadržajaKad se već netko izražava postteološkim i postkršćanskim pogledom na svijet, onda nije korektno da uzurpira termine kao što su ne-teolog, nevjernik ateistkršćanin, teologkatolički teolog, koji za neke ispred malog ekrana koji gledaju još uvijek nemaju ili imaju značenje i prema čijem sadržaju i značenju još uvijek određuju svoje moralne stavove prema nekim pitanjima, bilo da se za njih zauzimaju ili ih odbacuju. Kako veli Otkrivenje kamo sreće da si vruć ili hladan…

I samom Bogu koji je inteligencija nad inteligencijama, čini se, „ide na živce“ neutralnost postteologa i njihovih postteologija, koji bi svima, i vjernicima i onima koji ne vjeruju, „solili pamet o svemu“, uključujući i Boga kojega, prema vlastitim postteološkim umovanjima, nadvisuju u znanju i pameti. Oni odlučuju ima li Boga ili nema. O tome ne odlučuje ni povijest teologije, ni Crkva, ni crkvena tradicija, ni crkveni oci, ni veliki teolozi Crkve, kao niti oni koji ne vjeruju zbog različitih i ponekad opravdanih razloga (patnja, zlo, sumnja, krize vjere).

Profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu i vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu