Masakr baštine

 

Paradoksi kulture 

Boris Beck

Dok neki putuju svijetom kako bi vidjeli prave starine, druge više privlače lažne

Nakon godinu dana i tisuću radnih sati španjolski su konzervatori potkraj srpnja predstavili obnovljen kip svetoga Jurja iz 16. stoljeća – koji je 2018. na svoju ruku prebojio župljanin iz crkve sv. Mihovila iz Estelle u Navarri. Boja se s konjaničke statue od orahovine bila gotovo posve oljuštila, ali nakon laičke obnove stvar se pogoršala: vitez je izgledao poput plastične figurice iz Playmobilea. Ceh je bio pozamašan, 33.000 eura, triput više nego da se kip poslao na običnu restauraciju, jer je prvo trebalo ukloniti nestručne namaze, a crkva je platila i 6000 eura kazne zbog štete na kulturnom dobru.

Slučaj podsjeća na katastrofalan pokušaj restauracije freske španjolskog slikara Elíasa Garcíje Martíneza Ecce homo u Borji kraj Zaragoze. Ondje je 1930. umirovljeni profesor Umjetničke akademije u Zaragozi naslikao u Svetištu Milosrđa prikaz Krista na Veronikinu rupcu, koji se u međuvremenu oljuštio pa ga je 2012. krenula popravljati dobronamjerna osamdesetogodišnja mjesna amaterska slikarica Cecilia Giménez. Zgrožen uništavanjem freske lokalni odbor za zaštitu spomenika objavio je sliku unakažena Isusa da bi prevenirao slične pokušaje preuzetnih španjolskih naivaca, a vijest su prenijeli svjetski mediji. Sliku su prozvali Ecce mono (mono je majmun na španjolskom), a španjolska glumica Assumpta Serna o slučaju je snimila dokumentarac Fresco Fiasco i potom igrani fim Drž’te majmuna, što je sve slikaricu dovelo u predinfarktno stanje.

„Mislili smo da je Ecce homo loš, ali ovo je još gore“, bio je samo jedan od mnogih uvredljivih komentara na Twitteru nakon što je 2016. obnovljena kula Matrera u Villamartínu kraj Cádiza. Ta maurska utvrda iz 9. stoljeća, kakvih ne nedostaje u Andaluziji, bila je vitalno ugrožena zbog uzastopnih obilnih kiša. Općina je zahvat povjerila mjesnom arhitektu Carlosu Quevedu, koji je posve ruševne zidove nalijepio na bijelu armiranobetonsku kocku. Slijedio je neobrutalističku modu po kojoj se ruševine restauriraju tako da se skicira originalni volumen kakav je građevina mogla imati, ali bez ikakvih detalja ili rekonstrukcija; ideja je da se predstavi oblik i ono što je sačuvano od izvorne gradnje, a ne da se radi kakva replika ili imitacija. Upravo je to bila misao i arhitekta: „Želio sam konstruktivno učvrstiti dijelove koji su bili ugroženi, ali da se dodaci razlikuju od izvorne konstrukcije – tako se izbjegla imitativna rekonstrukcija koja je zakonom zabranjena, a obnovljeni su volumen, tekstura i tonalitet izvorne građevine.“

Španjolska skupina stručnjaka angažiranih na očuvanju kulturnog naslijeđa, Hispania nostra, nazvala je njegov rad „apsolutno jezivim“, mještani su bili užasnuti, kritičari su je nazvali Frankensteinovim bunkerom, a kula – to jest njezina obnova – postali su svjetski poznati. Queveda je stekao i ugledne poklonike: njegov projekt za kulu Matrera osvojio je nagradu Architizer A+ koja se svake godine dodjeljuje u New Yorku. Poklonike i neprijatelje imaju i talijanski arhitekti Giorgio Grassi i Manuel Portaceli, koji su ranih 90-ih rekonstruirali rimsko kazalište u Saguntu kod Valencije. Auditorij su popločali blistavo bijelim kamenom, a na pozornici podigli 25 metara visoko čudo od kamena i cigle, stvorivši sasvim modernu zgradu i uništivši gotovo sve tragove starine. Mjerodavne institucije shvatile su tijekom radova što se zbiva i zabranili ih – jer po zakonu konzervatori „moraju izbjegavati sve rekonstrukcijske radove gdje se ne koriste dijelovi za koje je dokazano da su bili izvorno korišteni“ – ali Talijani su zabrane ignorirali i de facto podigli novu građevinu povrh stare. Grassi je branio njihov pristup tvrdeći da možda i jest ekstreman, ali da je ekstremno i zgradu konzervirati pa je prepustiti umiranju: „Mi smo od antičkog kazališta načinili moderno i funkcionalno kazalište u stilu starih Rimljana.“ Nakon dva desetljeća sudskih sporova Vrhovni sud naložio je da se kazalište vrati u prethodno ruševno stanje, ali još se nije ništa poduzelo, a vjerojatno i neće: jest da je baština masakrirana, ali stvar funkcionira.

Estellin gradonačelnik Koldo Leoz odahnuo je kad im se vratio sv. Juraj i izjavio da ne žele biti pamćeni po tom gafu: „Ne bismo željeli da nas ljudi posjećuju radi naše nebrige o nasljeđu, radije bismo da posjete našu povijesnu Židovsku četvrt.“ Dobro zna o čemu govori. Već je prve godine u crkvu u Borji pohrlilo 40.000 ljudi, željnih vidjeti nakazu, a do danas je turista bilo više od 200.000. Pogledate li na Trip Advisor, otkrit ćete da Svetište Milosrđa ima relativno visoku ocjenu od 3,5, pri čemu čak trećina posjetitelja smatra da je lokalitet izvrstan. Svetište je moralo zaposliti i dvoje ljudi da prihvaćaju posjetitelje, a grotesknu restauraciju ne samo da nisu poništili kao u Estelli, nego su je zaštitili pleksiglasom. Sada ondje možete, po cijeni od dva eura, razgledati prigodnu izložbu i kupiti majice, maske za mobitele i šalice s likom majmunskog Krista. Dobit se dijeli tako da 49 posto ide Ceciliji Giménez, a ostalo u Zakladu Svetog Duha, od koje se izdržava dom umirovljenika, u koju se dosad slilo ne manje od 50.000 eura. Bakica profitira i od svojih platna, ne bogzna kakvih, koje svijet sada spremno kupuje i masno plaća, a rado je gledaju i kako slika. „Svi su na kraju sretni“, kaže slikarica iz Borje. Svi osim konzervatora.

 

Vijenac 665 – 666