Što bismo to svi zajedno morali napraviti od Hrvatske da bi je zavolio Pupovac?

Njegov projekt nije uspio i bilo bi logično da se Pupovac sam povuče i mjesto prepusti lideru koji će oporaviti odnose Hrvata i Srba

Pupovac
Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Govoreći u Delu o retrogradnom zaokretu u Hrvatskoj, Pupovac je ustvrdio da se taj proces počeo razvijati “nakon oslobađajuće presude dvojici generala u Haagu i intenzivirao se nakon pristupanja Hrvatske punopravnom članstvu u EU”. Kako su ti događaji dva izrazita simbola nove hrvatske državotvornosti, može se zaključiti da je njemu Hrvatska, samostalna i utemeljena na Domovinskom ratu, crvena krpa. Što se većine građana Hrvatske tiče, ta 2012., kada je u Haagu proglašena oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, predstavljala je vulkansku katarzu, koju je nacija proživjela sa suzama radosnicama.

Ako Pupovac upravo u tome vidi početak regresije koji vodi u ustašizaciju, odnosno fašizaciju Hrvatske, onda ima problem s 1991. – 1995., s “revizijom” tog dijela hrvatske povijesti premda radije govori o 1941. – 1945. No, te 2012. nije Pupovac bio jedini koji je očekivao sasvim drukčiju presudu. Bilo je hrvatskih političkih snaga i jakih medija koji su računali na osuđujuću presudu.

Dovoljno da se sjetimo naslova koji je uoči presude najavljivao da će “Sudac Meron pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana”. Te spomenute hrvatske političke grupacije, a vidimo i Pupovac, oslobađajućom presudom tada gube tlo pod nogama i Hrvatska više za njih nikad neće biti onakvom kakvom su je oni zamišljali. Dakle, oslobađajućom presudom pala je hipoteka nad Hrvatskom da je “nastala na zločinima” i pod tom giljotinom više ne bi smjeli biti, a pod nju nas gura još samo Beograd i Pupovac. I svi koji su bili svrstani na toj drugoj poziciji, da je Hrvatska nastala na zločinu, doživjeli su strahovit poraz, neki i nestali s političke scene. Da je presuda bila osuđujuća, tada bi se realizirao program tzv. denacifikacije Hrvatske.

Ako sada Pupovac čak i ulazak u EU ističe kao događaj koji je Hrvatsku još više gurnuo u naciprošlost, onda se moramo groziti “Hrvatske” za kakvom nariče Pupovac. Jedna od odlika tog programa koji je od Hrvatske trebao napraviti zavisnu državu u kojoj bi se provodio društveni preodgoj, bilo je izjednačiti hrvatsko domoljublje s ustaštvom. Vidimo da taj znak jednakosti postoji i ove 2019. Kao i između Tuđmana i Pavelića, kao i između NDH i RH. Da je presuda u Haagu bila osuđujuća, RH ne bi 2013. ušla u EU i onda bi “u EU ušli u regati”, sa Srbijom dakle. A da je Hrvatska izgubila u Haagu, pa 2013. nije ušla u EU, stvar bi preuzele političke snage koje bi “preodgajale” Hrvatsku. Nekako se čini da bi Pupovac tada bio zadovoljniji.

U proteklih nekoliko tjedana on je jako uzdrmao svoju poziciju, ugled najpouzdanijeg partnera vlasti, što se najbolje vidjelo na njegovoj presici u Saboru RH kada nije mogao skriti šok zato što su ga i oni njemu skloni novinari rešetali zbog njegovih groznih riječi o sadašnjoj Hrvatskoj.

Cijeli hrvatski politički establišment Pupovcu je svih ovih godina dao pravo i titulu prvog i glavnog Srbina u Hrvatskoj. I nitko mu pri tom nije mjerio činjenicu da za njega i njegovu stranku glasa tek manjina Srba u Hrvatskoj. Većina ih, naprotiv glasa za ostale hrvatske političke stranke. Nije još sasvim razvidno zašto je Pupovac provokacijama prešao racionalne političke limite koji su ga sada učinili nepouzdanim političkim partnerom. Ostaje nejasno zašto je to napravio upravo Plenkoviću koji je bio najdobrohotniji prema njemu, a sada mu je Pupovac još povećao raspuklinu unutar HDZ-a.

Projekt Milorada Pupovca nije uspio i bilo bi zapravo logično da se sam povuče i svoje mjesto prepusti novom lideru, kojem bi briga bila da oporavi poremećene odnose te da Hrvati i Srbi žive u normalnoj situaciji. A kamo je to Hrvatska te 2012. “retrogradno, po Pupovcu” krenula, baš simbolično oslikava tada sam Gotovina, pred tisućama ljudi na dočeku u Zagrebu: “Ovo je točka na ‘i’, rat pripada povijesti, okrenimo se svi budućnosti!”