Naša jedina dužnost na ovome svijetu je naučiti autentično ljubiti

 

„Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8) Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“. Ja postojim jer me Bog voli.

A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenja da je to najbolje, a to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: „Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome svijetu su potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za svu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.

Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi svetog Ivana apostola koji kaže: „Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas“. Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sveti Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: „Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. Prava ljubav nikada ne prestaje.

U trinaestom poglavlju prva poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno, ako ljubavi nema.

Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s dugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.

Na koncu postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao? Je li to čovjeku moguće? Isti Pavao nam svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, „Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan“, a Duh Sveti se daje prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.

Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,8).

Mijo Nikić, Biblijska psihoterapija, Izvor: duhos.com