Kriva sjećanja često odlučuju o sudbini pojedinca i naroda

U prirodi pojedinca i naroda je da svoju vlastitu prošlost promatraju pozitivnije nego je bila. Ali upravo takva sjećanja su kamen spoticaja na putu traženja pravedna rješenja za tri konstitutivna naroda u BiH, kao i za sve građane.

Piše: dr. fra Luka Marković

Zahvaljujući našem mozgu koji registrira informacije, znamo tko smo i što nam se događalo u prošlosti. Tako redovito mislimo. Pa ipak prema najnovijim istraživanjima, ne možemo se uvijek osloniti na to da su naša sjećanja besprijekorno ispravna. To se ne odnosi samo na one kod kojih dolazi do oštećenja mozga ili starosne dobi, nego često i na mlađe generacije.

„Druge naočale“ za pogled u prošlost

Poznati istraživač mozga Rüdiger Pohl, specijaliziran posebno za istraživanje ljudskih sjećanja, dokazuje to na svom vlastitom iskustvu. Naime, on je od djetinjstva vodio dnevnik o događanjima u svojem životu. Kad je nakon nekoliko godina sreo staru ljubav iz školskih dana, bio je uvjeren da je ona napustila njega. Ona je tvrdila obratno. Uvjeren da ima pravo, zavirio je u svoju knjigu sjećanja. Iznenadio se kad je tamo našao pribilješku da je on bio taj koji je napravio raskid veze. Pokušavao je pronaći odgovor na to krivo sjećanje, iz ne baš tako davne prošlosti. Došao je do zaključka kako razlog leži vjerojatno u tome da se u njegovo trenutno pozitivno razmišljanje o sebi ne uklapa priča kako je on onaj koji bi mogao biti kriv za razlaz.

Istražujući dalje, došao je do zaključka da znatan dio ljudi nosi „druge naočale“ kad se osvrće na svoju prošlost.

Sugestijom do krivih sjećanja

Nešto slično tvrdi i znanstvenica Julia Shaw koja se u svom istraživanju usredotočila više na analiziranje krivih sjećanja koja nastaju preko sugestije. U to se uvjerila kod jednoga zanimljivoga eksperimenta. Roditelji jedne skupine studenata dobili su od nje nekoliko pitanja koja su se odnosila na život njihove djece u dobi između 13. i 14. godine života. Shaw je studentima predočila krive odgovore, a ne one roditelja. Iznijela je neke događaje iz njihova djetinjstva koji su bili izmišljeni. Nakon određenog opiranja gotovo 70% njih je ustvrdilo, vjerujući da su roditelji dali ispravne navode, kako se sjećaju događaja koji se nikada nije zbio, pa čak i onoga koji se odnosio na njihovu navodnu kriminalnu radnju u djetinjstvu. Sve te događaje izmislila je Shaw i smjestila u ono vrijeme djetinjstva ispitanika kad su proživljavali određenu obiteljsku krizu. Pokazalo se da je tu sugestija vrlo djelotvorna i da lakše vodi k iskrivljenim sjećanjima.

Lažna sjećanja cijelih skupina i naroda

Povijest nam očituje da se kriva ili iskrivljena sjećanja ne odnose samo na pojedince, nego i određene ideološke grupacije i narode, pogotovo tada kad stoje u vezi s jakim utjecajem onih koji žele da im prošlost izgleda svjetlijom nego je bila.

Izvanredan primjer za to imamo danas u iskrivljenu odnosu određenoga broja djece hrvatskih komunista prema prošlosti. Odgajana od najranijih godina u uvjerenju da su dio pozitivnoga svijeta, onoga antifašističkoga, nasuprot onom negativnom, ne mogu niti danas, nakon tolikih na vidjelo iznesenih povijesnih istina o zločinima komunizma, napraviti odmak od krivih sjećanja koja su im iz vlastitih interesa sugerirali roditelji. Većina njih će se s pravom zgroziti nad zločinima ustaša, ali će još uvijek teško prihvatiti činjenicu da su Titovi partizani ubili na Bleiburgu masu nedužnih ljudi. Njihov mozak, opterećen krivim sjećanjima zbog sugestije roditelja, šalje im i dalje lažne informacije kako su svi ubijeni bili zločinci, iako sve činjenice govore o tome da se u većini slučajeva radilo o nedužnim civilima koji su bježali od komunističke nemani, koja je pravo lice „lažnoga antifašizma“ pokazala u onome trenutku kada je dobila moć. Mnogi od njih se, također, u svojim političkim govorima vrlo brzo sjete da se Sanaderu sudi zbog zloporabe položaja i prisvajanja desetak milijuna eura, ali rijetko se kada sjete toga da je njihov idol, Josip Broz Tito, ukrao od naroda desetke milijardi dolara za besmislene bunkere i vile u kojima nikada nije niti jednu noć prespavao. Teško je to sjećanje uklopiti u idiličnu sliku o partizanskom pokretu.

A o kakvoj se zabludi radi, ponajbolje je prikazao u svojem eseju o pokoljima Bošnjaka uz Drinu Adil Zulfirkarpašić, i sam sudionik partizanskoga pokreta. On progovara o tome kako se partizanima s obiju strana Drine masovno pridružuju i četnici koji su izvršili zvjerstva nad nedužnim muslimanskim pučanstvom. Zanimljiva je njegova konstatacija kako je to Tito sve znao i olako prelazio preko toga, i to zbog uspjeha partizanskoga pokreta. Time se jasno briše ona idilična priča, lažno sjećanje na partizane koji su navodno vlastite suborce kažnjavali zbog jedne ukradene jabuke iz tuđeg voćnjaka.

Zablude na ovdašnjem podneblju

Sličan proces se odvija i danas na području kolektivnoga sjećanja kod mnogih naroda s prostora bivše države. Nije nikakva tajna da se srpski narod rijetko kada sjeća vlastitih zločina iz povijesti, pa čak niti onih iz najbliže, od prije 20-ak godina u Vukovaru, Srebrenici ili Bosanskoj Posavini. Zapravo, većina tih zločina učinjena je u ime krivoga sjećanja, jer su doista mnogi mladi Srbi vjerovali velikosrpskoj propagandi kako su Srbi bili jedine žrtve u Drugom svjetskom ratu, da su uvijek bili žrtve, pa čak i tada kad su počinili silna zlodjela. Kad se uz to poveže i ideologija o nužnosti osvete, ne treba čuditi za sva ta silna zvjerstva koja su počinjena u ime vječno ugrožena srpstva.

Nažalost, i danas se mlade generacije odgajaju tako da im se sugeriraju kriva sjećanja, kako su u Vukovaru Srbi bili žrtve, a ne Hrvati. Upravo to dovodi do iskrivljena sjećanja kod mladih generacija da su zločinci poput Mladića i Karadžića humanisti koji zaslužuju najviše priznanje od srpskoga naroda.

U vezi s iskrivljenim sjećanjima može se danas povezati i bajka pojedinih bošnjačkih političara kako su spasili Hrvatsku. Nažalost, poneki od njih zaboravljaju da bi u Bihaću bilo nekoliko puta više žrtava nego u Srebrenici da Hrvatska vojska nije razbila blokadu oko toga grada.

U red iskrivljenih sjećanja spada svakako i idealiziranje Mate Bobana od strane hrvatskih krugova u Bosni i Hercegovini koji vjeruju da se zaoštravanjem sukobljavanja s Bošnjacima može riješiti problem Hrvata.

Otežavanje pravedna rješenja

Nažalost, određene grupacije ljudi na prostoru bivše države žive od iskrivljenih sjećanja, noseći rado drugačije naočale kad se osvrću na vlastitu prošlost. U prirodi pojedinca i naroda je da svoju vlastitu prošlost promatraju pozitivnije nego je bila. Ali upravo takva sjećanja su kamen spoticaja na putu traženja pravedna rješenja za tri konstitutivna naroda u BiH, kao i za sve građane.

O kakvoj se opasnosti radi, pokazuje se ponajbolje u odnosu prema osuđenicima u Haagu. Svaki od triju konstitutivnih naroda ne vidi kod svojih osuđenika nikakvu krivicu. Nesposobnost za ispravno sjećanje otežava pravedno rješenje.

Dok su Nijemci poslije Drugog svjetskog rata prihvatili pognute glave sve optužbe za posljedice rata, brišući iz straha sjećanje na nepravde koje su saveznici učinili njemačkom narodu (stotine tisuće silovanih žena i mnoštvo bez potrebe razorenih gradova), u Bosni i Hercegovini se pod uplivom iskrivljenih sjećanja ne prihvaća nikakva krivica.

Opasna iskrivljena sjećanja čine od zločinaca heroje, od groznih zločina nužne vojne poteze, dok se u povijesnim događajima, pa i onih nekoliko stoljeća starih, pronalazi čak i opravdanje za genocid. Čovjek ne može imati ništa protiv toga da pojedinci i narodi kroz posebne naočale gledaju vlastitu prošlost. To može do određene mjere biti i simpatično, kao što je simpatično slušati „beznačajne“ pojedince dok govore o svojem silnom utjecaju u životu drugih.

Gdje je izlaz?

Opasnošću postaje iskrivljeno sjećanje u onom trenutku kad kod drugoga ne vidi ništa pozitivno. Nažalost, upravo se to događa danas na prostoru Bosne i Hercegovine. Da nije tako, ne bi Srbi nakon toliko učinjena zla s prijezirom gledali na Bošnjake, a Bošnjaci kontinuirano u Hrvatima i Hrvatskoj vidjeli neprijatelje, brišući iz sjećanja činjenicu da su ih stotine tisuća u Hrvatskoj potražili utočište bježeći od razjarenih četnika.

Nažalost, dio hrvatske populacije u BiH je u potpunosti izbrisao iz sjećanja činjenice da su Srbi i JNA upravo u jednom hrvatskom selu počeli s razaranjem i ubijanjem nedužnih, previše se koncentrirajući na to da na putu rješenja hrvatskoga pitanja stoje samo Bošnjaci.

Gdje je izlaz?

Možda u tome da svaki narod vlastitu prošlost počne djelomično gledati, ne samo kroz svoje „posebne naočale“, nego i kroz naočale drugih naroda. To bi zasigurno pomoglo da se dođe do ispravnih sjećanja koja bi učinila svoje, otvarajući prostor za empatiju u odnosu na muke drugih. A u prošlom ratu u BiH, bez obzira na to što su poneki narodi učinili daleko više zla nego drugi, na svim stranama je bilo mnoštvo nedužno stradalih.