Neobično je što danas većina nas ne želi biti ono što jesmo

 

Svijest o sebi je „nešto više nego običan trn, to je bodež zabijen u tijelo“ (Cioran). Svijest o sebi najlakše nam je zamijeniti trbuhom i krevetom. Doći do svijesti o sebi predstavlja rizik, rizik da se upustimo u samoću, da ne pobjegnemo od nas samih u alkohol ili u sjedenje pred televizorom ili računalom satima.

Neobično je što danas većina nas ne želi biti ono što jesmo.

Lakše se pretvarati da smo netko drugi, živimo tuđim životom, prihvaćamo takoreći tuđe brige i odgovornosti na sebe, moramo posjedovati i ono što drugi posjeduju, ali tako samo izbjegavamo svijest o sebi. Velika se svijest rađa u velikim provalijama sumnji. „Sumnjam, dakle jesam“ zapisao je sv. Augustin. Ova sumnja može biti plodonosna ako u nama rađa pitanja koja se tiču nas samih, ako nas vraća na nas same, do naše samosvijesti. Izići protiv neprijatelja, stati nasuprot sebi samom, da bi se kroz takvu borbu mene sa sobom samim rodilo još čišće spoznavanje samoga sebe. To znači ova sumnja u sebe.

Danas je lakše stvoriti mehanizam samoobrane kroz ovisnost o ljudskim odnosima. Sumnjama se ne treba protiviti, one će se uvijek pojavljivati, ali bitna je moja vjera da ja s Bogom mogu sve. Samo sudioništvo s Bogom ovdje znači prijateljsku povjerljivost Njemu kao osobi, odnos dviju osoba u međusobnom zajedništvu koje je prožeto ljubavlju. Ljubi i čini što hoćeš, ljubav opravdava sve. Postoje ljudi kojima vlada atmosfera straha, kao na groblju hodaju tužni, fizički prisutni, duhom odsutni, hladni kao leševi. Ti ljudi nisu izgubljeni, nego su u sebi potisnuli osjećaje i ugušili ih. Ali iz takve kompresije osjećaja može se roditi istinska molitva. Istina o našem životu je tužna istina. Jesam li ja doista upoznao u sebi tu tugu, i doživio je da sam već počeo tražiti Božju pomoć. Bojim se ljubavi, a osjećam potrebu za njom, bojim se da će me ljubljena osoba povrijediti, pa se skrivam u samome sebi.

Molitva koja mijenja mora biti duboka, potresna molitva. Mora moći biti prožeta jakim nutarnjim iskustvom. Takva molitva će moći mijenjati svoga molitelja, a ako ga ne bude mijenjala ukazat će na promjenu koja će roditi mnogo plodova. Ukoliko želimo da naša molitva i nas promijeni moramo biti spremni i nju promijeniti. Smisao patnje se odgleda kroz molitvu. Možda je patnja zadnja mogućnost istinske molitve Bogu, traženja njegovog zajedništva koje ispunjava osamljenost našega srca. Nikada nećemo moći zamaskirati tužnu istinu našega života religioznom kozmetikom, jer i neiskrena molitva može koristiti da se pobjegne od istine, a ne da se otkrije.  Takva molitva koja je samo pretvaranje vodi istinsku vjeru u smrt. Koja je najdublja istina o meni samome? Jesam li na putovanju prema sebi samome s ciljem da zavolim samoga sebe? Mogu li dopusiti samom sebi da prodrem do samoga sebe?

Kako teško govorim o samome sebi, a lako o drugima? Ne imati pristup samome sebi znači biti zatvoren za druge i za Boga, a to rađa patnju. Pogrešna interpretacija svijeta oko sebe rađa patnju. Kakav sam ja to čovjek? Svaki pokušaj ulaska u sebe rađa otpor. Mi nosimo otpor prema spoznaji istine o nama samima. Mogu trpjeti zato što sam usamljen, ali moja usamljenost može biti i znak oholosti i glumljenje neovisnosti prema drugima. Ljubav je nešto mnogo više, vrijednije nego vjernost. Grijeh farizeja je upravo taj što je njihova religoznost služila da bi bili slobodni od ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ipak, briga za spas drugih čini čovjeka besmrtnim na ovome, a pogotovo na idućem svijetu. Za to se valja izboriti!

Ivan Matičević, Izvor: www.promente.hr