Mario Stefanov: BREXIT – PANIČNI BRITANSKI BIJEG S VREĆAMA PRLJAVOG NOVCA

Foto: preuzeto s web stranice coupedecheveux2015.blogspot

Politička buka stvorena kaotičnim izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije usmjerila je medijsku pozornost na modalitete i posljedice Brexita i u sjenu gurnula  pitanje stvarnih razloga britanskog napuštanja Europske integracije.

Stječe se čak dojam da je britanska politika to učinila impulzivno, bez nekog unaprijed stvorenog plana, a dio javnosti prepariran europskim  mainstream medijima čak vjeruje da je o sudbini britanskog sudjelovanja u Europskoj uniji odlučio na referendumu  ruralni  i starački dio britanskog stanovništva.

Prava se istina uvijek , pa tako i ovoga puta,  nalazi u financijskim sferama  moći i političkog odlučivanja. Jednostavno rečeno, izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije nije ništa drugo do panični i grčeviti bijeg s punim vrećama prljavog novca, prikupljenog u ispostavama već stvorenog novog britanskog carstva poreznih oaza. Ujedinjeno Kraljevstvo, u situaciji kada najmoćnije države  Europske  unije predvođene Njemačkom sve manje žele tolerirati utaju poreza svojih građana i prebacivanje abnormalnih svota novca u offshore zone, ili tkzv. porezna utočišta, povlačenjem iz strukture unije želi sačuvati svoje novostvoreno financijsko carstvo.

Može se reći da Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo bježi iz Europske unije i to iz istih razloga zbog kojih  Švicarska nikada nije željela pristupiti europskoj integraciji.

Ujedinjeno Kraljevstvo, svjesno prihvaćajući rizik, odlazi na nepoznate putove, ali s druge strane i samo pristupanje Europskoj ekonomskoj zajednici,  kasnije EU bilo je za London također put u nepoznato. Unutar europskih integracija odradili su što im je bilo potrebno, koristeći unijin multiplikator moći, pa je ionako moćna britanska država izvukla korist koja se danas  može mjeriti ne u milijunima ili milijardama eura, nego u bilijunima.

Simulirajući kroz dugogodišnje razdoblje korektnu i lojalnu članicu EEZ-a, a kasnije Europske unije, ispod stola je gurala svoj dugoročni plan stvaranja novoga carstva. Ono više nije bilo teritorijalno nego financijsko.

Cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo praktički je pretvoreno u poreznu oazu u koju se slio prljavi novac iz poreznih utaja, krijumčarenja droge, oružja, roblja i svih mogućih mutnih poslova sa svih strana svijeta. Carstvo financijskih usluga koje je izgradilo Ujedinjeno Kraljevstvo ujedinilo je sve političke opcije od lijevog do desnog ruba političkog spektra i  sve rasne i etničke razlike klijenata. U njene porezne oaze kako na samom britanskom tlu, tako i u 14  prekomorskih teritorija ulagali su i dalje ulažu svi koji pljačkaju svoje vlastite države, od desno i lijevo orijentiranih latinskoameričkih hegemona i njihovih bogatih patrona kojima služe, transnacionalnih kompanija, kineskih novostvorenih tajkuna do ruskih političara i gospodarskih oligarha. U britanskim  bankama, zakladama i sličnim financijskim ustanovama u offshore zonama pod britanskom jurisdikcijom nalazi se novac i najvećih neprijatelja, pa i onih koji u ovome trenutku međusobno ratuju. Tamo je i višestruko očišćen i upakiran novac islamističkih terorističkih organizacija zajedno s utajenim novcem političkih moćnika iz država koje predvode beskrajni rat protiv terorizma i tih istih terorističkih skupina. Čak je i sama britanska kraljevska kuća svojim primjerom,  ulažući novac u britanske offshore zone, pokazala kako  je poželjno ulagati novac, kojem se formalno-pravno gubi svaki trag, u britanski sustav pranja novca i poreznih utočišta.

Britanskoj politici, stoga, više odgovara tkzv. tvrdi Brexit ili napuštanje unije bez dogovora jer kida sve veze Ujedinjenog Kraljevstva s regulatornim sustavom Europske unije. Odatle i grčevita borba moćnih dijelova britanskog političkog establišmenta da se provede upravo takav Brexit, za što su, najvjerojatnije, pridobili dvor i samu kraljicu.

Britanska politička elita zaokupljena je provedbom zadaće za račun centara financijske i gospodarske moći Ujedinjenog Kraljevstva, koncentriranog u londonskom City-u. Ujedinjeno Kraljevstvo, motivirano svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, izlaskom iz Europske unije štiti svoje novostvoreno carstvo poreznih oaza, što na svom matičnom teritoriju što na svojim prekomorskim teritorijima. Procjenjuje se da je u britanskim financijskim institucijama i tvrtakama za pružanje financijskih usluga smještenim u tim poreznim oazama pod britanskom vlašću, počevši od britanskih Kanalskih otoka Man, Guernesey i Jersey do prekomorskih teritorija pod vlašću britanskih guvernera kao što su Britanski djevičanski otoci, Kajmanski otoci, Bermudi i otoci Turks & Caicos deponirano gotovo 21 bilijun dolara. Za usporedbu,  prosječni godišni  britanski BDP je oko 3 bilijuna dolara. U odnosu na veliki teritorij Ujedinjenog Kraljevstva otoci Turks  & Caicos površine  od svega 616 kilometara  kvadratnih sa jedva 60-ak tisuća stalnih stanovnika i britanskim guvernerom minijaturni su dio britanskog teritorijalnog suvereniteta . No oni su, prema think-tanku „Tax Justice Network“, na samom vrhu tkzv. indeksa financijske tajnosti unutar britanske mreže poreznih oaza i vuku znantan dio vanjskih ulaganja i ostvarenog  profita.

Iznos deponiranog novca na njima nemoguće je utvrditi, ali je poznato da su ti otoci jedan od najizdašnijih elemenata britanskog sustava poreznih utočišta. Prema izvješću „Tax Justice Networka“ indeks financijske tajnosti za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom 2018. godine bio je 42 (od 100), otoka Man 64, Jerseya 65, Britanskih djevičanskih otoka 69, Gibraltara 71, Kajmanskog otočja 72, Guernseya 72, Bermuda 73 i otočja Turks  & Kaico rekordnih 77.

Izvješće „Tax Justice Networka“ za 2018. godinu navodi  da se „ovaj nesrazmjer veličine i ostvarenog profita ne događa slučajno. London voli obavljati svoj prljavi posao drugdje pružajući učinkovitu masku i alibi svojim bankarima, državnim dužnosnicima i svim političarima. Zato tvrdimo da britansko carstvo poreznih oaza treba tretirati kao jedinstvenu cjelinu s Ujedinjenim Kraljevstvom i Londonom u središtu, pa bi se indeks bankarske tajnosti za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo trebao određivati prema otocima Turks  & Caicos, dakle umijesto indeksa 42 Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo bi imati indeks 77, koliki je najveći indeks unutar britanske mreže poreznih oaza“. „Tax Justice Network“ drži da bi zbog izgrađene i funkcionalne bogate mreže poreznih utočišta Ujedinjeno Kraljevstvo moralo biti uključeno na crnu listu Europske unije i na svaku  drugu listu na kojoj se utvrđuju države koje su porezne oaze.

Dužnosnici Ujedinjenog Kraljevstva zapravo više i ne skrivaju što žele postići i gotovo sami proglašavaju Ujedinjeno Kraljevstvo velikim poreznim utočištem. Tako još sredinom 2016. godine tadašnji britanski ministar financija George Osborne najavljujući spuštanje korporativne porezne osnovice na 15 posto otvoreno izražava nadu da bi time Velika Britanija postala atraktivnom poreznom oazom i ne ostavlja previše sumnje da se izlazak iz Europske unije pokušava provesti upravo u svrhu veće slobode u dizajniranju nacionalne porezne politike, odnosno održavanja već uspostavljenog carstva poreznih oaza, izvlačeći ga iz regulative Europske unije.  Osborne je naglasio da se „Ujedinjeno Kraljevstvo planira transformirati u visoko konkurentno gospodarstvo s niskim korporativnim porezima i s globalnim fokusom“. Dešifrirano,  Osborne je zapravo izjavio da se Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo želi transformirati u globalnu poreznu oazu. Danas je ona upravo to što je 2016. godine priželjkivao tadašnji britanski ministar financija i to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg gotovo panično napušta sustav Europske unije i njezine regulatorne mehanizme.

Istaknuti hrvatski računovodstveni i porezni stručnjak Vlado Brkanić, kako prenosi  „Poslovni dnevnik“ od srpnja 2016. godine drži da su Osbornove najave logičan i očekivan korak kad je u pitanju smjer britanske politike nakon Brexita. „S obzirom da već jesu porezna oaza ne iznenađuje previše da će Britanci u tome pokušati biti još bolji. Velik je broj država sjedišta nekih od svojih najpozantijih multinacionalnih korporacija preselio u Britaniju,  a ukoliko stopu poreza na dobit spuste na najavljenih 15 posto ostvarit će konkretne prednosti i postati vrlo atraktivna sredina za investitore. Naravno, ostaje za vidjeti kakve će biti reakcije zemalja članica EU, OECD-a, te u konačnici samog tržišta“, zaključuje Brkanić . „Poslovni dnevnik“  u svome članku pod naslovom „Britanija izlaskom iz Europe postaje porezna oaza“ zaključuje: „Britanija, čini se, planira iskoristiti najbolje od onoga što joj se nudi- stvoriti poreznu oazu, zadržati pristup europskoj ekonomskoj zajednici, a istovremeno umaknuti radarima regulatorne Europske Komisije.

Već u siječnju 2017.godine najviši britanski dužnosnici postaju još otvoreniji i tadašnja premijerka May i njen Chancellor of the Exchequer, odnosno ministar financija Philip Hammond najavili su strategiju razvoja „Singapura na Temzi“, dakle stvaranje porezne oaze sa srcem u Londonu koja će biti ravna samom Singapuru, jednoj od najsnažnijih poreznih oaza u svijeta. Singapur, kao simbol porezne oaze, je prošlih desetljeća proširio svoju ulogu offshore financijskog središta i trenutno je rangiran na petom mjestu financijske tajnosti (67 od 100). Od tada i drugi visoki dužnosnici Ujedinjenog Kraljevstva, među kojima i bivši ministri vanjskih poslova Jeremy Hunt i ministar unutarnjih poslova Sajid Javid, jasno nagovješćuju da će upravo Singapur, odnosno nadogradnja i očuvanje britanske mreže poreznih oaza biti model koji će Ujedinjeno Kraljevstvo slijediti nakon Brexita. Britanski dužnosnici sasvim otvoreno koriste sintagmu „Singapur na Temzi“ kao najavu budućeg razvoja Ujedinjenog Kraljevstva. Sajid Javid, koji je i sam nekada bio bankar u Singapuru, najavljuje da će politika smanjenja poreza i daljnja deregulacija financijskog sektora biti „strategija šoka i strahopoštovanja“ u cilju transformacije ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva nakon Brexita. Sam pojam „Singapura na Temzi“ može se sažeti u nekoliko točki. Prije svega riječ je o politici smanjenja poreza za korporacije i strane bogate fizičke osobe, koje bi ulagale u britanske financijske institucije, potom korištenje poreza kao fiskalnoga oružja prema vanjskim konkurentima, porezne mjere usmjerene na privlačenje nerezidentnih ulaganja u Veliku Britaniju, svobuhvatna deregulacija, uklanjanje velikog dijela socijalne zaštite i zaštite okoliša, izbjegavanje poštivanja međunarodnih mjera protiv pranja novca, odobravanja viza i prava boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu bogatim nebritanskim građanima, dakako,  uključujući i korumpirane političare stranih država i sve vrste aktera ilegalnih financijskih tokova. Naravno, ništa od toga nije novo. Ujedinjeno Kraljevstvo zacrtalo je svoj put prerastanja u najveću svjetsku poreznu oazu još krajem 50.-ih godina prošlog stoljeća i uporno je slijedilo tu strategiju razvoja pod svim vladama, bile one konzervativne ili laburističke sve do današnjih dana.

Tako Ujedinjeno Kraljevstvo od nekadašnjega carstva koje je osvajalo otoke s blagom postaje carstvo otoka u kojem skriva tuđa blaga.

Britanska politika ostaje dosljedna,  i početkom rujna ove godine britanski premijer Boris Johnson ponovo koristi sintagmu „Singapura na Temzi“, a otišao je i korak dalje pa je izjavio da zapravo želi izgraditi piratsku ili gusarsku („buccaneering“ ) Britaniju. Odmah je reagirala njemačka kancelarka Angela Merkel govoreći u Bundestagu, kojom prilikom je naglasila da će Ujedinjeno Kraljevstvo predstavljati veliku ekonomsku opasnost ukoliko mu uistinu bude omogućeno postati „Singapur na Temzi“, dajući do znanja da Njemačka i Europska unija potpuno jasno vide razloge zbog kojih Ujedinjeno Kraljevstvo pokušava odustati od sporazumnog Brexita.

Nakon izlaska iz Europske unije Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava,  razvijajući doktrinu globalne Velike Britanije (Global Great Britain) kao globalnog financijskog carstva, zaštićenog vojnom i diplomatskom silom, sklapati unilateralne,  trgovinske, carinske i financijske sporazume s državama iz tkzv. anglosfere, prije svega sa SAD-om i Australijom, te moćnim zaljevskim petromonarhijama na čelu sa Saudijskom Arabijom i svojim starim azijskim saveznicima. Usporedno pokušat će zadržati svoj politički i financijski utjecaj u kontinentalnoj Europi, pokušavajući sklopiti bilateralne sporazume što je već ovih dana pokušala s Francuskom,  iza leđa Njemačkoj, ali joj nije prošlo. Svoj utjecaj u Europi zadržat će i preko NATO-a gdje je nakon lidera SAD-a jedna od najvažnijih članica.

Indikativno,  SAD s kojim Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita namjerava sklopiti specijalno savezništvo s ekskluzivnim i za Britance lukrativnim financisjkim, trgovačkim i vojnim sporazumima, zauzuma drugo mijesto na listi svjetskih poreznih utočišta, odmah nakon Švicarske.

Ujedinjeno Kraljevstvo sa svojim prekomorskim teritorijima na toj listi poreznih oaza odmah je nakon SAD-a, dakle treće na rang listi, a slijedi ga Hong Kong i Singapur.  Hong Kong, iako pod kineskim suverenitetom  i dalje za Ujedinjeno Krljevstvo kao i za Peking obavlja financijske transakcije koje su duboko u zoni poreznih utaja. Indikativno je ponovo i to da upravo sa  Singapurom, kao moćnom poreznom oazom, Ujedinjeno Kraljevstvo kao i sa SAD-om namjerava uspostaviti specijalne gospodarske, političke i vojne odnose u okviru FPDA saveza. Postaje sve očitije da je stvarni britanski plan nakon napuštanja Europske unije definiran  u agendi tkzv. Global Great Britain – stvaranje moćnog financijskog bloka sa zemljama tkzv. anglosfere, prije svega SAD-om  i saveznicima iz azijskog obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda, ulaze i Malezija i moćna porezna oaza Singapur. Takav blok  trebao bi  posebnim uvjetima za investitore, odnosno ulagače  novca nepoznatog i neprovjerenog porijekla u doba nove globalne podjele karata i nadmetanja  za kontrolu svjetskih bogatstava sebi privući masivni, možda i najveći dio svjetskog financijskog  kapitala. To bi bloku tradicionalno pomorskih sila stvorilo financijski  dominantnu poziciju nad kontinentalnom Europom, Europskom unijom i njenom predvodnicom Njemačkom.

Usporedno,  to novo britansko financijsko carstvo i mogući zajednički blok sa SAD-om i i bliskim saveznicima koji je u obliku tkzv. meke moći, bilo bi zaštićeno američkom vojnom silom i  elementima britanske „tvrde moći“ koja se ponovo rekonstruira. Ubrzano se gradi nova britanska  ratna flota sa sposobnošću djelovanja ne samo po pomorskim ciljevima nego i duboko po unutrašnjosti euroazijske kopnene mase. Britanske snage ponovo se raspoređuju na pozicije nekadašnjeg kolonijalnog carstva ili „istočno od Sueza“ , odakle su povučene nakon odluke  britanskog premijera Harolda Wilsona  u siječnju 1968. godine. U tišini se obnavlja trajna britanska vojna prisutnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu i Bahreinu, i razvija vojna  suradnja sa saveznicima u Indopacifičkoj regiji.

Očito,  veliki bijeg s punim vrećama prljavog novca Ujedinjeno Kraljevstvo planirano i sistematski provodi uz korištenje svih elemenata svoje ekonomske, diplomatske,  ali i vojne moći.