Drago Bojić o romanu ‘Evanđelje po Barabi’ Josipa Mlakića

Roman Evanđelje po Barabi, već i zbog samog izbora teme, nužno je označen tom dokumentarnom i povijesnom odrednicom. I tu se Mlakić prezentira kao ozbiljan, studiozan i pouzdan poznavatelj prošlosti o kojoj piše

Josip Mlakić je jedan od najplodnijih živućih pisaca na južnoslavenskom području. Autor je petnaestak romana i nekoliko zbirki pripovijetki. Uz to, kroz cijelo vrijeme svoga književnoga rada, on je i publicistički aktivan. Ako se uzme u obzir činjenica da je Josip Mlakić mlad autor (rođen je 1964. godine) i da je sve donedavno svakodnevno obavljao inženjerske poslove, tim više je fascinirajuće koliko je napisao. Uz to što je Josip Mlakić plodan pisac, on se okušava u različitim književnim žanrovima i u svakom od njih pokazuje majstorstvo, bilo da je riječ o ratnim, distopijskim ili krimi romanima. Mlakić se, dakle, potvrdio kao jedan od najboljih naših pripovjedača, za što je više puta i nagrađivan (ove godine je dobio i nagradu Mirka Kovača za roman Skica u ledu), a dokazao je svoj talent i kao scenarist.

Mlakićev novi roman Evanđelje po Barabi u žanrovskom je smislu drugačiji od prethodnih. U ovom romanu Mlakić pokazuje da se spretno i umješno služi i dokumentarnom građom. Roman Evanđelje po Barabi, već i zbog samog izbora teme, nužno je označen tom dokumentarnom i povijesnom odrednicom. I tu se Mlakić prezentira kao ozbiljan, studiozan i pouzdan poznavatelj prošlosti o kojoj piše. Gotovo do u detalje je istražio kulturni, religijski i civilizacijski kontekst u koji je roman smješten, s mnoštvom povijesnih, zemljopisnih, socioloških i kulturoloških podataka koji dočaravaju taj svijet. U tom smislu, bar kad je riječ o ovom romanu, Mlakića bismo mogli usporediti s literarnom studioznošću talijanskog književnika Umberta Eca ili našoj publici bližeg i poznatijeg Ive Andrića.

Previše podataka i detalja mogu biti opterećenje za roman, mogu razvodniti, ugušiti i umrtviti priču, ali to nije slučaj s romanom Evanđelje po Barabi. Povijesne činjenice i podaci Mlakiću služe samo kao okvir da bi ispričao svoju priču, ili više njih, budući da je ovaj roman strukturiran od više različitih priča koje zajednički povezuje osoba Isusa iz Nazareta i vrijeme u kojem živio. Da bi postigao što više vjerodostojnosti i čitatelja uvukao u svijet o kojem piše, Mlakić koristi različite izvore, kanonska i apokrifna evanđelja, ali i studije i znanstvena saznanja do kojih je došla moderna biblijska znanost s povijesno-kritičkom metodom i hermeneutikom teksta.

Mnogi su pisali o Isusu iz Nazareta. To pokazuje i činjenica da o njemu imamo više evanđelja i više različitih izvora koji su nastali neposredno nakon njegove smrti. A koliko je tek toga ispisano u ove dvije tisuće godina. Upravo zbog toga, koliko god život i osoba Isusa iz Nazareta bili privlačni za književnike, nije jednostavno pisati o Isusu iz Nazareta jer se lako može upasti u opća mjesta, stereotipe, reciklažu napisanog. Mlakić ne ignorira ono što je već napisano, ali on pritom ne reciklira druge, ne ponavlja već poznate misli, nego stvara autentičnu literarnu pripovijest o Isusu iz Nazareta.

Roman Evanđelje po Barabi sastoji se iz četiri dijela. U prvom dijelu Mlakić donosi priče o osobama iz najbližeg kruga Isusovih učenika. Mlakić pritom uvažava dijelom ono što je u proteklih dvije tisuće godina ispisano o tim ljudima – kako takozvane kanonske tako i nekanonske izvore – ali istodobno ocrtava njihove živote i karaktere na posve nov način. Njegov glavni junak i narator Baraba, sumnjičav i nepovjerljiv prema svima, fasciniran Isusom, njegovim životom i idejama, ali istodobno svjetonazorski posve na suprotnoj strani, brutalno je kritičan i prema Isusu, a još više prema onima koji ga okružuju. Ne štedi ih nimalo, pa je prvi dio romana i priča o slabostima, nesnalaženjima, usponima i padovima, računicama i očekivanjima ljudi bliskih Isusu, od kojih svatko ima svoje razloge nasljedovanja Nazarećanina, uglavnom nespojive s njegovim naukom.

U drugom dijelu romana smješteno je Evanđelje po Barabi u kojem Baraba, uz veličanstveni opis Isusove kušnje u pustinji, najveći dio posvećuje njegovo ulasku u Jeruzalem, razgovoru s Poncijem Pilatom i Isusovoj muci i uskrsnuću. Upravo u Jeruzalemu dogodit će se i taj sudbonosni susret između Isusa i Barabe, susret koji će na Barabu ostaviti snažan dojam. Baraba, koji vjeruje samo u moć svoga bodeža, koji je nepovjerljiv prema ljudima i nikome ne dopušta da mu se približi, fanatično uvjeren u to da se samo nasiljem može mijenjati svijet, ipak nije hladan i nezainteresiran za Isusa i njegovu sudbinu, možda zbog toga što je poput njega spreman umrijeti za svoje ideale, iako iz posve drugačijih motiva.

Treći i četvrti dio romana govore o drugim propovjednicima i prorocima koji su se pojavili neposredno nakon Nazarećaninove smrti. Uz Šimuna Petra i Isusove učenike, Baraba pripovijeda i o Teudi, Šimunu Čarobnjaku, Egipćaninu, Menahemu. Ovaj dio romana, pogotovo priča o Šimunu Čarobnjaku, neodoljivo podsjeća na Kišovu Enciklopediju mrtvih, ne samo zbog toga što i Kiš pripovijeda o ludom, nepredvidljivom i skandaloznom čarobnjaku, nego i zbog toga što i Kiš opisuje tragične likove ljudske povijesti.

Ovaj dio romana pokazuje i sve unutarnje razlike u židovskom narodu, u kojem „čudotvorci i samoprozvani spasitelji“ i njihovi sljedbenici posve različito, pa i suprotstavljeno gledaju na sudbinu svoga naroda. Zapravo, cijeli roman dotiče te unutarnje podjele u židovskom narodu koje su vodile do međusobnog istrebljivanja. Ono što su zastupali povlašteni saduceji, kojima su religijske pozicije i društvena moć bile važnije od vjere, nisu odobravali farizeji koji su licemjerno inzistirali na održavanju zakona i obrednoj čistoći i svojim propisima i porezima tlačili narod. I jedno i drugo je bilo posve neprihvatljivo za esene koji su odbacivali službeni kult zbog izopačenosti i saduceja i farizeja, a protiv svih njih su bili fanatični zeloti koji su smatrali da ništa ne smije biti iznad Božje suverenosti, i da se u Božje ime može i treba činiti i nasilje kako bi se narod oslobodio vlastitih tlačitelja i tuđe vlasti.

Zadnji dio romana, napisan u formi pisma, kao neka vrsta analize povijesti potlačenog židovskog naroda, pretresa sve što se događalo unutar tog naroda u vremenu u kojem je živio Nazarećanin i neposredno nakon toga. Autor dotiče takozvana vječna pitanja – pitanja odnosa prošlosti i budućnosti, mučeništva i žrtve, moći i nemoći, vladajućih i potlačenih, slobode i ropstva, ljudskog zla i mržnje, ali istodobno i ljudskih čežnji i nadanja. Pismo analizira podjele u židovskom narodu, lutanja i zablude koje su vodile do stradavanja i koje će dovesti do rušenja hrama, čime se status ovog izabranog biblijskog naroda dodatno pogoršava.

Neke od rečenica iz tog pisma vrijedi i citirati jer one postavljaju teška, mučna i gorka životna pitanja, ne samo kad je riječ o vjeri, nego i općenito o smislu čovjekova života, na koja nije jednostavno dati odgovore: „Biste li zasadili smokvu ako pouzdano znate da nikada nećete okusiti plod njezina stabla?“, pita se učeni Josip, autor pisma Barabi, i odgovara: „Nazarećanin spada u skupinu onih koji bi to sigurno učinili.“ Ili primjerice ova: „Zato ne smijemo pisati o mučenicima, veličati njihovu muku, gurati ih na počasna mjesta u kolektivnom sjećanju. Moramo zabraniti Knjigu o Jobu, ne dati joj da truje buduće naraštaje. Ne smijemo okretati silnicima drugi obraz, kako je učio Nazarećanin, jer je bespogovorno trpljenje prva stepenica k mučeništvu.“ Pismo završava u pesimističnom raspoloženju koje sažima stradalničku i mučeničku povijest „izabranog naroda“, ali je istodobno i slika stradanja svakog drugog naroda i ljudi uopće, te zaključuje: „Umiremo u boli i rađamo se u njoj. I na početku, dakle, bijaše bol.“

Dobri romani, smatra hrvatska književnica Božica Jelušić, preživljavaju ukuse i mode, ne ovise od sviđanja i nagrada, ne traže scenu ni reflektore, već postaju dijelom kulturne prtljage, najprije jednog naraštaja, a potom cijele nacije. Mlakićev roman Evanđelje po Barabi se ne vodi time da osvaja publiku, da se dodvorava čitateljima, pogotovo ne onima koji dogmatski pristupaju Isusu iz Nazareta i koji ne dopuštaju da se o njemu, njegovom vremenu i njegovim idejama, misli izvan zvaničnih, dogmatskih, kanonskih okvira i crkvenih shvaćanja. Ovaj roman spada u onu vrstu književnosti koja potiče nepovjerenje prema konvencionalnim svetinjama i koja zahtijeva suočavanje s vlastitim stavovima, i institucionalnim i individualnim. Mlakić se ne dodvorava ni onima koji bi u takvom romanu očekivali literarni senzacionalizam, zlurado ismijavanje vjernika i sadržaja njihove vjere. Mlakić dotiče pitanja vjere, propituje njezine razloge, zablude i zastranjenja, ali to čini suzdržano i diskretno, bez arogantnog prezira i vulgarnog banaliziranja religije.

Evanđelje po Barabi otvara najteža ljudska pitanja. To su pitanja odnosa pojedinca i kolektiva, tradicije i sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, religije i politike, spasa i propasti, čovjeka i Boga. Svaki od Mlakićevih likova u romanu nosi teret tih pitanja, mučeći se s težinom života, vlastitim izborima i odlukama, velikim očekivanjima i teškim razočaranjima, nestalnošću ljudskih odnosa i čovjekove sklonosti nasilju, Božjom šutnjom i nepodnošljivom količinom individualne i kolektivne patnje, prolaznošću ovozemaljskog života i čežnjom da se pronađe životni mir i smiraj duše.

Metafora srušenog hrama, kojim završava Evanđelje po Barabi, pozivajući se na Isusovo proročanstvo, slika je porušenih i razvaljenih života, individualnih i kolektivnih nesreća, slika koja na stravičan način pokazuje ljudsku sklonost prema razaranju i uništavanju drugoga, mračnu stranu religija i politika koje se prelamaju preko ljudskih života. Pitanje koje se diskretno provlači kroz cijeli ovaj roman, i koje se ne tiče samo kršćana i vjernika, nego svakog čovjeka i njegovog temeljnog stava i opredjeljenja, glasi – nasilje ili mir, zlo ili dobro, Baraba ili Isus?

Drago Bojić, Baraba ili Isus?, izlaganje s predstavljanja romana Evanđelje po Barabi književnika Josipa Mlakića, održano u Uskoplju/Gornjem Vakufu 20. 10. 2019., u sklopu manifestacije Uskopaljske jeseni

 

Izvor: prometej.ba