HOLLIS: Mi ne želimo globalističku vladu

Public Domain

autor: Laura Hollis

I kad kažem “mi”, ne mislim samo na konzervativce ili čak na Amerikance.

Mislim na većinu ljudi širom svijeta.

Nedvojbeno je da se veliki dio sukoba koje vidimo diljem planeta može pripisati naporima nekolicine ljudi da nametnu svoj svjetonazor svima ostalima i da se “svi ostali” počinju odupirati tome.

Građani Hong Konga pružaju otpor kineskoj komunističkoj vladi koja im želi oduzeti prava i slobode koje su uživali kad je Hong Kong bio britanski posjed. (Zanimljivo je da Google pretraga “Hong Kong nasilni prosvjedi” rezultira člancima koji kritiziraju nasilje prosvjednika — ne policije — posramljuju građane Hong Konga zbog ne korištenja mirnih prosvjeda i koji izvješćuju o “podjelama” i neslaganjima među samim prosvjednicima u vezi najboljih načina za postizanje njihovih ciljeva. Članci nalikuju kineskoj komunističkoj propagandi.)

Podjele u Europi su jednako ozbiljne.

U Francuskoj, “gilet jaunes” više od godinu dana nasilno prosvjeduju protiv povećanja poreza na gorivo i grijanje koje je nametnula Macronova vlada navodno u svrhu ostvarivanja globalističkih environmentalističkih ciljeva.

U Španjolskoj, katalonski pokret za neovisnost proizveo je nasilne prosvjede, koje časopis Nation opisuje kao također motivirane “rastućim restrikcijama na pravo na prosvjed i slobodu izražavanja, kao i judikalizaciju politike i politizaciju sudstva.”

Ostale europske zemlje, uključujući Njemačku, Austriju, Švedsku, Grčku i Belgiju, potresaju prosvjedi protiv migracijskih politika “otvorenih granica” koje potiče Europska unija. U mnogim slučajevima, ti prosvjedi rezultirali su dramatičnim pomacima u kontroli parlamentarnih vlada (Mađarska, Francuska, Italija, Austrija) — i također najavili promjene u zastupništvu u EU.

A tu je i Brexit — izlazak Velike Britanije iz Europske unije — koja se još uvijek nije ostvario i nastavlja potresati britansku i europsku politiku.

Ljudi žele biti slobodni i živjeti svoje živote i — većinom — biti ostavljeni na miru kako bi brinuli o svojim obiteljima, obrazovali svoju djecu, izvršavali svoje dužnosti na radnom mjestu i bavili se svakodnevnim životom. Oni ne žele biti kotačići u globalističkom stroju, da im nekakav daleki bezlični vladin birokrat govori što da rade i nameće regulacije donesene u svrhu postizanja ciljeva utemeljenih na upitnim “činjenicama”.

Takvo je gledište anatema globalistima među nama.

Globalisti misle da odgovor na svaki ljudski problem leži u vladi — i što je vlada veća, to bolje. Zašto se zaustaviti na saveznom zakonodavstvu i saveznim sudovima kad možete tražiti međunarodno zakonodavstvo i međunarodne sudove? Ne samo da to prosječnom čovjeku oduzima kontrolu nad vlastitim životom, već također stvara potencijal za toliko primamljivu moć.

Ovdje u našoj zemlji, Hillary Clinton predstavlja Dokaz A.

Uzmite, na primjer, Zakladu Clinton i milijune dolara koje su Clinton i njezin suprug prikupili od stranih nacija u vrijeme kad je bila državna tajnica. No, daljnji je dokaz taj što se Clinton ne može pomiriti s 2016. godinom. Ona ne može podnijeti poraz, ne samo zbog svog golemog ega, već zato što je Ona. Imala. Velike. Planove. Mnogo veće planove nego što je njezin relativno ležerni suprug ikad imao. Clinton je globalist do srži. Ljudi su bili uznemireni kad je Clinton držala u šaci Demokratski nacionalni odbor 2016. godine? To je bio poker sa sitnim ulozima, ljudi. Predsjednica Hillary Clinton bila bi najbolji prijatelj UN-a i EU-a i Međunarodnog suda. U svjetonazoru Clinton, samo šačica ljudi dovoljna je za vladanje svijetom — a ona je jedna od njih. Ako se “mali ljudi” usude voditi svoje vlastite živote, oni su “bijednici”. A kao što sukob s Tulsi Gabbard pokazuje, svatko tko predstavlja prijetnju Hillarynoj hegemoniji navući će na sebe njezin gnjev.

Širom Twittterversa, neki konzervativci su uznemireni činjenicom da je Tulsi Gabbard pridobila toliku podršku desnice, upozoravajući da je to dio veće zavjere kojoj je cilj ponovno guranje Hillary Clinton kao demokratskog kandidata za predsjednika 2020. godine. To mi se čini malo vjerojatnim. Bez obzira na to je li Gabbar to namjeravala ili ne, njezina je žestoka (i zaslužena) kritika Clintonove zvučala kao nešto što bi mogao izgovoriti ne Vladimir Putin ili Bashar Assad, već predsjednik Donald Trump i 63 milijuna ljudi koji su glasali za njega.

U jednom od svojih nedavnih videa, Gabbard je rekla: “Ako me mogu lažno prikazati kao izdajnika, onda mogu to učiniti bilo kome — i, zapravo, to je upravo poruka koju vam preko mene žele prenijeti. Ako se usprotivite Hillary i stranačkim moćnicima — ako se usprotivite bogatoj i moćnoj eliti i ratnoj mašini, oni će vas uništiti i diskreditirati vašu poruku. Ali, evo istine: Oni nas neće zastrašiti. Oni nas neće ušutkati.”

Kad ste malo poznati kandidat čije su šanse za osvajanje demokratske nominacije male ili gotovo nikakve, sve što dobivate su klevetničke izjave Hillary Clinton, koje je tisak voljan ponoviti, pa čak i pokušati opravdati.

Ali kad ste predsjednik Sjedinjenih Država čije su šanse za republikansku nominaciju — a još manje za izbore — bile smatrane malim i gotovo nikakvim — a vi usprkos toga pobijedite, dobivate klevetničke izjave poslušno rasprostranjenje pomoću tiska PLUS svu moć FBI-a, CIA-e, Ministarstva pravosuđa vašeg prethodnika i ostalih aktera “duboke države” koji vas namjeravaju srušiti.

Trumpa ne zanima Amerika kojom će upravljati Ujedinjeni narodi ili Europska unija.

Za globaliste u zemlji i inozemstvu, to predstavlja objavu rata.